Vježba

Mislio sam da je ovo neka zajebancija

Link
Ali izgleda da nije. Prema pisanju medija, posao traje četiri tjedna, a prijaviti se mogu punoljetne osobe iz Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a.
Link

Ukratko: neka AI firma razvija aplikaciju koja bi korisnika vodila kroz seansu samoužitka, pa traže deset ljudi koji bi to testirali.

Baš me zanima dokuda će AI otići. Ona Goslingova virtualna cura iz Blade Runner 2049 nekad mi je djelovala kao čisti SF, a nakon ovakvih članaka više nisam siguran gdje je granica.

I nije više nezamislivo da jednog dana nekako “skeniraju” čovjeka, spreme ga na stick, pa da te — nakon što, ne daj Bože, umreš — neka prpošna frendica isprinta kad joj padne na pamet.
I ne znam bi li mi se to svidjelo

Kralja sam uslikao dok sam pokušavao otkriti tko me je prevario sveziglede otvaranja Mogile: jesu li to Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“, Gradska skupština (ili Tomašević osobno?), SUBNOR (pardon, Branitelji) ili Država (u svim svojim pojavnim oblicima). Još nisam otkrio. I da, slika se zvala Tomislav i vrana na pulferu.

And now for something completely different



Kaže Guglo da je ovo vrsta baršunaste hortenzije (serrata „Bluebird“ ili tako nekako…)

Uslikano na jednom od Maksimirskih jezera, a ovu pčelicu na paši sam skužio tek kada sam prebacivao slike na računalo. Ako nekog zanima, objektiv je bio Nikkor 18-55mm 1:3,5 – 5,6 G VR, a slikano je s 55mm f 5,6 i 1/500.

„Ispraćam staru majku kojoj mogu zahvaliti za sve lijepo u životu.”
Ova me rečenica podsjetila da sam ispraćao i oca i majku. Ne mogu reći da sam bio nešto posebno pogođen njihovim odlaskom. Prvih mjesec dana bilo mi je neobično što više nema telefonskih razgovora koje sam s ocem vodio svake nedjelje, ali sam nastavio razgovarati s majkom. Onda je i nju pogodio moždani i uslijedilo je mjesec dana očekivanja — hoće li se oporaviti ili neće (premda je od početka bilo jasno da neće — devedeset godina…).

Dva tjedna nakon sahrane - sprovodnu misu sam izbjegao - vratio sam se u normalu i tek se ponekad, potaknut nekom frazom, fotografijom ili nečim sličnim, prisjetim roditelja…

S druge strane, kada mi je umrla žena… nikada u životu, ni prije ni poslije, nisam osjetio ni proživio takvu tugu. I to je trajalo mjesecima. Na prvu godišnjicu zapitao sam se kako dalje. I dalje mi je užasno nedostajala, ali prisilio sam se isprazniti njezin ormar i ladice te maknuti njezine stvari iz stana. Nakon šest godina i dalje mi nedostaje, ali sam se prilagodio.
Često se zapitam otkud tolika razlika u tome kako sam doživio smrt roditelja i žene. Pa… rano sam otišao od kuće, bio sam na početku dvadesetih. Kontakte smo održavali onako, s dosta oscilacija; viđali smo se rijetko, jednom ili dvaput godišnje. Bilo je i teških riječi i svačega. Kada sam se oženio, stanje se malo normaliziralo i počeli smo češće komunicirati.

U više od dvadeset godina sa ženom nije se dogodilo da budemo razdvojeni više od tri dana u komadu.

Svako malo naletim na portalima na naslove: što se događa s vašim tijelom ako svaki dan jedete… ovo i ono, pa mi je palo na pamet da i ja pokušam otkriti što se događa s mojim tijelom ako svaki dan jedem, recimo, tjesteninu. Ako malo zaguglam, naći ću svašta: od povećanog rizika za razvoj srčanih bolesti do xx razloga zašto biste trebali jesti više tjestenine.



Mediteranska kuhinja, a talijanska posebno, jedna mi je od dražih, pa mi nije trebalo puno razmišljanja da krenem u realizaciju. Za početak – cacio e pepe.
Oko 15 deka špageta (preporuka je iz brončanog kalupa…), žlica crnog papra (tostiranog i zdrobljenog u mužaru), desetak deka naribanog pecorina… i to je to – dvadesetak minuta posla.
Zdrobljeni papar kratko prokuhati u decilitru vode. Kad se malo ohladi, pažljivo dodati sir (ima tendenciju zgrudvati se – slično kao jaja kod carbonare) i umiješati al dente skuhane špagete. Ako je umak pregust, razrijediti ga škrobnom vodom od kuhanja tjestenine.
Vino? Malvazija bi bila OK. I Chianti isto. Meni paše i portugizac. I pinot.

Sada sam 71, nisam se oženio, ne bih rekao da patim... so far so good.

Potrebni sastojci
Za wok:
Veliki komad maslaca
600 g velikih sirovih kozica, oguljenih i očišćenih od crijeva
1 žlica suncokretova ulja
2 srednje tikvice, oguljene na tanke trakice
1 crveni čili, očišćen od sjemenki i sitno nasjeckan
115 g mladog špinata
Mala vezica korijandera, nasjeckana

Za umak:
160 ml kokosova vrhnja
Naribana korica i sok ½ limete
1 čajna žličica ribljeg umaka
1 žlica slatkog čili umaka
1 čajna žličica naribanog svježeg korijena đumbira
1 češanj češnjaka, zgnječen
2 čajne žličice kukuruznog škroba

Priprema:

Priprema umaka:
Pomiješajte kokosovo vrhnje, koricu i sok limete, riblji umak, slatki čili umak, naribani đumbir, zgnječeni češnjak i kukuruzni škrob. Pjenjačom izmiješajte dok smjesa ne postane glatka te začinite prstohvatom soli i svježe mljevenim crnim paprom. Ostavite sa strane.

Priprema kozica:
Zagrijte maslac u velikoj tavi ili woku na jakoj vatri. Dodajte kozice i pecite 4–5 minuta, dok ne postanu ružičaste i potpuno pečene. Prebacite ih na tanjur zajedno sa sokovima koji su se pustili tijekom pečenja.

Priprema povrća:
Vratite tavu na vatru i dodajte suncokretovo ulje. Ubacite trakice tikvica i nasjeckani čili te pržite jednu minutu. Dodajte špinat i miješajte dok tek ne uvene.

Dovršavanje umaka:
Ulijte pripremljeni umak u tavu i pustite da zakuha, miješajući dok se ne zgusne.

Završetak jela:
Vratite kozice u tavu i kuhajte još 1–2 minute kako bi se sve zajedno zagrijalo. Provjerite začine. Prije posluživanja pospite nasjeckanim korijanderom

Žalibože vremena. Zanimljivo za vidjeti na tanjuru, zanimljivi okusi, ali nisam oduševljen. Drugi ću puta tikvice i kozice zaroštiljati.
.

Pregledavam po disku svoje empetrice (nedavno sam se riješio par stotina sati glazbe pa da vidim što je ostalo) i pod “D”: Domaće i Daleka obala. Samo osam albuma. Pa rekoh – ajde da vidim što ima. Dođem do 1994. – Morski pas – i pod brojem 13: „Čulo se buć bać boć“. I gotovo. Uđe mi to negdje u produženu moždinu, primozak, mali mozak i posvuda – i danas se toga ne mogu riješiti.
Buć bać boć.
Dobio na poklon smrznute gambere (frendica ne zna kaj bi s njima, a i ona ih je dobila samo tako…). OK. Već dugo imam otvorenu kutiju carnaroli riže pa bum složil rižoto s gamberima.
Buć bać boć.
Gambera je oko 300 grama. Jedna kapula, malo češnjaka, par cherry rajčica i nešto grapolo – nemam dosta cherryja. Čaša vina, temeljac od glava kozica (ostao od ranije), 250 grama carnaroli riže i to je manje-više to.
Buć bać boć
Na dobro zagrijano maslinovo ulje ubacim gambere, kratko ih okrenem – ne previše, da ne postanu gumasti – posolim, popaprim i maknem na toplo.
Buć bać boć.
Kapulu sitno narežem, šufigam na maslinovu ulju, dodam rižu i dobro je zagrijem. Ubacim češnjak i odmah zalijem vinom. Kad vino ispari, dodam na kockice narezane pomidore i lagano podlijevam vrućim temeljcem dok riža ne bude skoro gotova. Onda vratim gambere, ubacim malo maslaca, sve izmiješam – i to je to.
Buć bać boć.
Parmezan ili pecorino i neka salata (u mom slučaju puterica), ne bi bili višak.
Palo je sunce u Jadransko more, palo je sunce, pala je noć.
(buć bać boć)
PS.
Negedje po blogovima vidim da arapo veli "ni cice ni guzice" i sad se pitam koga sam ja to susreo na Spravišću? Neku drugu arapo?
Buć bać boć


Link

Danas (petak, 13. veljače 2026.) zatvara se Nama u Ilici.
Sve je počelo 1830-ih, kada je trgovac Demeter, pravoslavni Grk, otvorio svratište „K' caru austrijanskomu“ u Ilici 4, na mjestu današnje (od sutra bivše) Name. Tridesetak godina kasnije nadogradio je još jedan kat i promijenio ime u „Hotel k caru austrijanskomu“.
Nekako u to vrijeme u Zagreb dolaze bečki trgovci Kastner i Öhler. Odsjedaju u tom hotelu i otvaraju trgovine – najprije u Ilici 50, potom u Mesničkoj 1 i Ilici 16 – da bi naposljetku unajmili prizemlje u Ilici 4. Godine 1889. vode se kao vlasnici cijele kuće.
Godine 1911. započinju kompletnu adaptaciju, a 1913. ondje nastaje prvi trgovački centar u Zagrebu. Hotel nestaje.
Godine 1928. dobivaju dozvolu za nadogradnju trećeg i četvrtog kata te potpunu promjenu pročelja zgrade. Godine 1937. kupuju „Grand hotel“ u Ilici 6 i adaptiraju izloge duž cijelog iličkog pročelja.
Vlast NDH 1942. izvlašćuje Öhlera i zabranjuje otuđenje imovine, što je, paradoksalno, očuvalo trgovinu tijekom rata.
Nakon Drugog svjetskog rata bez trgovine ostaju i Kastner i Grgić, Öhlerov nasljednik – i to je početak stvaranja Name.
Do devedesetih godina Nama je imala 17 robnih kuća, onda su krenule svađe oko privatizacije i danas imamo još samo Namu na Kvatriću, ali će i ta uskoro nestati.
Preživjela je careve, kraljeve, poglavnike i maršale – ali nije preživjela tranziciju.

Dakle, mirovina.hr je digitalni glas umirovljenika, zamišljena kao medij koji će im pružati sve informacije o mirovinama i mirovinskom sustavu, ali i puno više od toga.
E pa, ovo "puno više“ redovito ima priloge i o zdravlju, a povremeno se napiše i nešto o seksu (kod starijih).
Tako, primjerice, seksualna terapeutkinja kaže da je seks kod starijih nešto drugačiji nego kod mlađih, a da je kod nekih starijih i češći nego kod onih srednje dobi. Kako to? Pa imaju više slobodnog vremena :))

Link
https://www.mirovina.hr/zdravlje/ginekologinja-o-seksu-kod-starijih-neki-su
-cak-vise-spolno-aktivni-nego-u-srednjoj-dobi/


Link

https://www.mirovina.hr/zdravlje/seks-u-starijoj-dobi-je-bolji-nego-u-mlado
sti-dok-god-mozete-ako-i-kako-mozete/



I da napomenem: niti se žalim, niti hvalim… samo velim.

Nešto iz povijesti bradatih viceva:
Dolazi penzić u ljekarnu kupiti Viagru.
Mlada i zgodna magistra penje se uz ljestve u kratkoj suknji da dohvati lijek.
U tom trenutku penzić veli:
– Gospodična, ne treba… do babe je!

Penzić se žali doktoru:
– Doktore, imam problema…
– Kakvih problema? – pita doktor.
Penzić uzdahne:
– Doktore, svi moji prijatelji pričaju da imaju najbolji seks u životu, a ja ništa!
Doktor slegne ramenima:
– Pa pričajte i vi, tko vam brani?!

… mrzim led na nogostupima…

Umrla je Brigitte Bardot

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plemeniti rođaci njeni,
meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o
i sledio, ubio Annabel Lee.

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
I mudriji mnogo neg' mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sna ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage, -drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.


Na hrvatski preveli Ivan Slaming i Antun Šoljan
====================================
Prošlo je više od 55 godina. I nije se zvala Annabel Lee...

. Nova namjena.
Link

A mislili su da je vaza...
https://i.postimg.cc/wMngmtyw/Clipboard04.jpg

I za promjenu, malo Grunfovih mudrosti.

https://www.klubskascena.hr/scena/lifestyle/papa-lav-xiv-blagoslovio-holy-r

ave-pred-gotickom-katedralom-uz-dj-set-oca-guilhermea-25112025


Link

Zahvalan Donni na informaciji no pitam se koliko je bilo ljudi s kupljenim ulaznicama (ne vjerujem da je bilo prodaje...), a zanimljivo je i ovo u Riu

Link

Nevezano uz ovog Guilhermea

https://www.index.hr/vijesti/clanak/organizatori-u-svicarskoj-nam-je-zabran

jen-koncert-sa-skorom-i-bulicem/2734210.aspx

Prošli tjedan, usred tjedna (četvrtak), iziritiran prepucavanjima o resortu Jasenovac, odlučim(o) se za Sljeme – friški zrak, sredina tjedna, neće biti gužve i bla, bla, bla…

Odmah u startu ZET-u pao sustav i morali smo na blagajnu po kartu (imamo godišnju). Žičara nešto spora, ali neka, ne žurimo se nikamo…

Na Sljemenu prvo na toranj i na kavu. Usput uzmemo i cjelogodišnje ulaznice za dvadeset šestu – 30 € po glavi (jednokratna je 9 € za seniore, ali koliko će biti sljedeće godine, ne zna se). Nakon partije Čovječe, ne ljuti se idemo na ručak. Malo proučavamo cjenike: Lugarnica (?), Grofica (?), Puntijarka (?) – i odlučimo se za Puntijarku.
Za cirka trifrtalj sata eto nas u Puntijarki. Na putu je puno opalog lišća, ali osim na jednoj nizbrdici (dosta poslije Snježne kraljice) nije problem i nije sklisko.

Nakon fileka (ja) i pohane piletine (frendica) idemo natrag u Metropolu. Ideja je: na bus do Mihaljevca i onda tramvajem doma.

No međutim! Bus radnim danom vozi tri puta na dan (ili tako nekako) i to od križanja za Snježnu kraljicu – a to znači da bi trebalo čekati dva i pol sata bus. No go.
Idemo natrag do tornja pa na žičaru. Za pola sata smo do Činovničke i tu mi je već pun kufer uzbrdice pa bih nekako htio izbjeći tih deset minuta takve uzbrdice (btw, nemam problema s 10 % uzbrdice na ergometriji, ali ova Činovnička me baš ono… namuči).

Susrećem starijeg gospodina i pitam ga ima li koja lakša staza do žičare.
Veli on: "Ima. Idete tu desno, pa do skijališta i onda nalijevo, i tamo ste." Super.
Dođemo do skijališta (Crveni spust?), ali nema lijevo! Di je lijevo?
Nakon pola sata po blatu, sklizanja po mokroj travi, pasmateranja, konačno doplazim(o) do tornja, pa na žičaru i doma.

A danas? Čobanac. Svinjske nogice, but od jelena, juneći vrat, flam, svinjetina lopatica… Široki rezanci.
A o ZDS mogu nakon Frankovke. Ako.