ajebiga, moj blog

Kako smo ono počeli? Nekim nespretnim upoznavanjem? Nervoznim pogledomu stranu? Nevoljkim pružanjem ruke? Predstavljanjem ispod glasa? Onako, nerazumljivo, s dubokom željom, da ime ostane nezapamćeno? Brzim povlačenjem u vlastitu školjku sigurnosti? Odkorakom na svoj sigurni teritorij? Uljudnim hinjenim smjeskom? Nervoznim, površnim odgovorima na pitanja vlastite nam intime u letećim pitanjima lepršavih nam prijatelja kroz smijeh? I, zar zaista misliš, ili mislim, da se više ne bi trebali vidjeti?
 
Ili smo se odmah složili u tomu koja jela ne volimo ili volimo? Koje nas stvari zanimaju u životu? Privlače? One koje nas ljute? Smetaju? Uljudno, naravno, ne dotičući se intimnih želja i stremljenja, vjere, politike? Da li smo, možda, prijateljima koji su nas upoznali bili dosadni u stavovima o nekim pojmovima njima stranim, onima o kojima smo mogli razgovarati samo nas dvoje u cijeloj birtiji? Onima koji dijele maštalice i čudake od običnih ljudi? Da li nas je spojilo ili odvojilo misljenje o smjestaju rasvjetnih tijela? Feng shui? Vole li svi ljudi iste životinje? Ti vjeruješ u čudotvorce, ja u čuda. Zašto su nam putevi toliko slični, a zapravo, toliko nesrazmjerno  različiti? I, zar zaista misliš, ili mislim, da se više ne bi trebali vidjeti?
 
Možda smo zaista toliko različiti da je baš prva rečenica morala započeti s: « ali, je ne...». ima ljudi koji se brane od tuđih auri i nametanja time da prekriže ruke na prsima, ali zar smo to istovremeno morali učiniti oboje? Ja ne volim mačke. Ti ne voliš pse, a oboje obožavamo svoje ljubimce. Zašto smo ono dvoje jadnika koji su nas upoznali ostavili bez riječi, zbunjene u neugodnom neznanju, kad su nam počele izlijetati argumentirane misli o politici i ekonomiji, o tvojem poimanju svijeta koji postoji i mojeg koji bi trebao postojati, ili obrnuto?  I, zar zaista misliš, ili mislim, da se više ne bi trebali vidjeti?
 
 
 
 
.....a,e......

Svjetlo
 
Čudna je to stvar, kad se čovjek napije i sluša glazbu koja mu tog trenutka znači sve. Sva sjećanja, sve emocije, sve drage uspomene, sve mržnje i gadosti. I, u tom, svjetlo mračnom trenutku, siguran je da ga može dijeliti, da ga cijeli svijet može razumijeti. Shvatiti logiku pijanstva, bure, erupcije, prekipljenja emocija.
 I spreman je i plakati i moliti i prijetiti, i ubiti, ako treba, da ga netko posluša, čuje, shvati.
Čudna je ta paralelna zbilja koju smješaju glazba, osjećaji i sjećanja. Zgrade, ulice, čak  i zrak koji udišeš su isti, ali ljudi nisu. I rasvjeta je drukčija, lagano smeđa, naranđasto filtrirana u toplu izmaglicu,  gušća nego inače. Ono čarobno vrijeme kad drvo pokazuje godove, boje rasta sreće i trpljenja. Kad sitne nijanse zrače nekim davnim životom, sjećanjima sreće i tuge, blagodati i gladi, davno prije sjekira i nepotrebnih psovki.
  Ili je svjetlost izrazito jača i bolno jednostavnija. Blješteća i iritirajuća. Hladna. Ledena. Metal bljeska maglovito  sivo, ponekad nježno mesingano,  hladno kao oceanske kapi i mornarski znoj.
 Čudno je to. Čudno je to stanje kad poželiš podijeliti  bol i sreću, kao one dvije čaše, jednu žući, drugu meda, s ostatkom svijeta, a nitko, ali baš nitko ne želi znati za tvoju pjesmu srca i sretni grč duše, ljepotu dječjih suza radosnica.
 Glazba mi budi  neki zvjerski nagon pripadnosti zajednici, toplu, bratsku potrebu za zavijanjem u čoporu. Ugadan osjećaj zajedničkog usklađenog uživanja u zvuku, riječi, u moćnom trenutku zbijanja ramena uz rame. Osjećaj da smo neuništivi u tom trenu zajedništva u kojem su i strah, i oklijevanje samo sjene tuđinskih strahova. Samo čopor,  jedan čopor, iskeženih zuba, razgaljene duše, koji je spreman tog se trenutka suprostaviti Svemiru, Vremenu, Sudbini potmulim smijehom iz dubine utrobe i režanjem u magličastu sjenu Smrti, koja se u tom trenutku, ionako, čini samo kao daleka, zaboravljena priča nečijeg tuđeg djetinjstva.
 Žalosno je kako me moja vlastita furka  o  nekim , za mene vrijednim stvarima, zna razočarati u najsvjetlijim trenucima moje, ponekad preemocionalne, istinske nutrine, zarobiti me u svojom blistavom mjehuru od sapunice. Kad pukne, ne razumijem , izgubim se na trenutak, stresem glavom, zaboravim. I, na kraju, ostajem samo jedan obični, s pravom ismijavani pijanac, bedak, onaj čudni, kojega pusti z mirom, plati mu rundu, i odi dalje. A kad na juke boxu zasvira «Mata», ne znam zakaj,  grlo se stisne, gruneju suze na oci, i dok cijela birtija pjeva, ja ko zadnja pizda šutim, i ne mogu, jednostavno ne mogu, ni jecaj istisnuti, ni pisnuti, jednostavno ne mogu, samo zglobovi na šakama pucketaju. To je glazba koja mi kosti lomi.
 
Mrak
 
Čudna je stvar ta glazba koja me vodi kroz mračne, teškom, teškom mašinerijom pokretane prešom, potisnute ravni sjećanja. Sjećanja na draga lica, preslatke dodire, ljubavne spuštene poglede skrivene dugim trepavicama,  bolne obračune, još bolnije rastanke i odustanke koji su trgali mišičje, srečavali uzdah i razdirali utrobu gorije od pijanih noževa po zaboravljenim  birtijama i vlažnim prigradskim kvartovima.
 I najgore od svega, potpuno jasna, glasnija od najglasnije galame, spoznaja, da to, zapravo, nemam s kim podijeliti. Nikoga kome bih mogao prikazati sve pastelne i sve blješteće boje svojih ljubavi, krijesnie i komete koje su u slapovima i krasnožarećim putanjama  fijukale nebom.
 U one, tamne, ljigavosmeđe i tamnocrvene, šljapkave i ljepljive glibove sjećanja ionako ne želim voditi nikoga. To je samo moje područje snova. To je moje carstvo. Tu ne dozvoljavam pristup nikome.  To je moje bojno polje noći. Moje vrijeme i mjesto suočavanja sa samim sobom. Bojna polja unaprijed izabranih gubitnika, već davno mrtvih i nemoćmih. Ugrgljanih u vlastitoj krvi i bljuvotini, nemoćnih sjena sjećanja koja su sretna da žive bar u nečijim snovima. I proklinjem pijvca kad me probudi krvavih ruku, nezavršenog djela i nedosanjanog sna, očiju krvavih od želje, užarenih od sjećanja strasti. Zapravo, volim te svoje snove, u kojima nema drugih pravila, osim mojih. Sivo maglovite smaragdne šume i krhke, nagorene, drobljive ruševine su scenografija u kojima sam ja taj koji ne određuje pravila, ali onaj čiji su osjećaji finiji, sluh vučji, zubi oštriji, nokti dulji i želja krvoločnija od svega skrivenog u nadolazećem trenutku.......
 .... over and out......JD  čeka.... a bogme, i dublinersi, poguesi  i willie nelson a i jos toga rečenog i nedorečenog J.......
 ... zapravo, ako ste ovo shvatili kao samosazaljevanje, pogledajte se u špigl, jer ove redke i ono kaj stoji iza njih istjeralo je iz mraka zaborava samo sunce koje sutra nemimovno mora izaći i donijeti nekaj novoga za zajebanciju J

... treste mi prokleti irci po brvnari.... i sve si nekak mislim.... koja sam ja to vucina, kad me glazba more hitit iz takta????? pasmater!!!!!!!

u zoru covjecavstva, ljudi su bili jako pospani!!!

... bilo je neko drugo vrijeme, neke druge ideje, ali po ovoj pjesmi te pamtim sa snimanja
http://youtube.com/watch?v=4UE40dUZL2Q&feature=related
adio, boris

traperova uskrsnja cestitka veganima i inima...
 
... nek budeju dobri, slušaju dalaj mamu, sai babu, sai dedu, stričeke željka malnara i drageca plečka, a naročito ujaka antu pavlovića. Nek ne jedeju previše šunke od tofuja i jaja od šejtana, da ne pretjeraju s lukom i rotkvicama uz orahe i lešnjake i hrenom uz bobičasto voće. Nek djeci podijele puuuuno šarenih i pisanih krumpira i naprave im igrokaz kak te pisanice donosi prpošna, skakutajuća brokula na lešo.
 
 
 
 
 
Još kratka željica za pedere i lezbe. Ovim prvima savjetujem da se klone zajcih jer prenose sidu, a drugima da se čuvaju jaja, a naročito klobase koja je nad i među njima (ovisno o raspoloženju i vanjskoj temperaturi)
 
 

naplacuju mi zwei mega za komunikaciju, a vrti se negdi manje od ein (i stein bi bil bolji od ove letronike)mega!!!!!!! ima tu koji pravnik-ca (ne pripravnik-ca) koji se hoce obogatiti na T-comu????

(buduci da buju mi iskopcali telefon, pa ne bum stigel to denuti kad bu trebalo)
... nek budeju dobri, slušaju dalaj mamu, sai babu, sai dedu, stričeke željka malnara i drageca plečka, a naročito ujaka antu pavlovića. Nek ne jedeju previše šunke od tofuja i jaja od šejtana, da ne pretjeraju s lukom i rotkvicama uz orahe i lešnjake i hrenom uz bobičasto voće. Nek djeci podijele puuuuno šarenih i pisanih krumpira i naprave im igrokaz kak te pisanice donosi prpošna, skakutajuća brokula na lešo.
 
 
Još kratka željica za pedere i lezbe. Ovim prvima savjetujem da se klone zajcih jer prenose sidu, a drugima da se čuvaju jaja, a naročito klobase koja je nad i među njima (ovisno o raspoloženju i vanjskoj temperaturi)
 

http://youtube.com/watch?v=PFyv6ntEb8M

em je opal sneg, em je zima za popizdit, em su mi drva pri kraju, em jebes zdenku vuckovic (ispricavam se, pjesnicka sloboda kolokvijalnog govora)... ovo je zeko i potocic!!!!!

bas se ovak osjecam i ne ocekujem ugodne snove nocas
http://youtube.com/watch?v=yS1M6ODpdV4&feature=related

 
sretan St Patrick's day svima kaj nisu trezni :))))
http://youtube.com/watch?v=jWeXpNyqOrU
http://youtube.com/watch?v=GLYiVxN0sLY
http://youtube.com/watch?v=kVUZuVZWHkk

Moja je zbilja nečija tuđa laž, negirana u nekom drugom vremenu...

preselili se na server kkk.echelon.net u buzinu?

ali kaj se EU tice, ovo je izvod iz Ustava RH
2. UdruŽivanje i razdruŽivanje
Članak 141.
Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Repub­like Hrvatske.
Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hr­vat­ski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi.
Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora.
Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske.