ajebiga, moj blog

eto, i zadnji mi je hrđavi čavel ispal iz zgloba. napokon slobodan! križ me više ne drži! hm, a kam sad?????????? ima li koga tko će me ikad više slušati??? ima li koga tko će me ikad više primit pod krov i nahraniti kad gruneju kiše i zakruli u želucu???? KAM SAD??? KAM DALJE?????

Jadan ja, državljanin, stanovnik i vinovnik stvaranja lijepe nam naše! Vozim se danas od metropole balkanske nekulture (čitaj nekad mi dragi i predragi Zagreb grad) prema Rijeci krivudavim putima koje nazivaju auto-cestom (i kao takove, naravno, naplaćuju). Pola puta vozim se jednotračnom selskom asfaltiranom cestom, jer je drugi, suprotni trak zatvoren radi radova. Ali! E, da, velko ALI, na tom suprotnom traku od radnika koje najavljuju hrpetine znakova ni traga!!!!!! Nitko ne radi! Nigdi nikoga!!!! Pustinja!!!!! E, pa pizda im materina, ako se gradi nekaj kaj je od velike važnosti (ako je vjerovati bezrepim majmunima s markovog trga) za reliquiae reliquiarum regni Croatiae, onda nek delaju od ve do ve (za one koji ne znaju bogatstvo hrvatskih narječja : od 0 do 24), pa nek to već jedamput završe!!!!!!!!!!!! I tek onda nek nam to i naplate, a ne da mi koncesionari naplaćuju cestarinu trećerazredne međužupanijske magistrale koju sam ionak platil kad sam regisrtaciju plaćal. O, pas vam mater i pička vam na grobu cvilila, vi koji pljačkate! Tulike sam imal za reći. Baš su me raspizdili! I šljakeri kojih nema, i ograničenja koja nemaju veze s mozgom i murija koja vreba tam di more dignut lovu a ne gleda idiote koji ne samo da ne znaju vozit, ne samo da nemaju osnovnu vozačku kulturu, ne samo da su polagali vozački u selu koje semafora vidlo nije, nego su i realno opasni za sve oko sebe!

nakon duge rasprave i teških i dubokoumnih razmišljanja, jučer smo tu, na traperovom ranču došli do bitnih spoznaja u svezi i glede piramida u Visokom.
Prvo: vrhovni bog, u čiju su slavu i svrhu bogospajanja podignute piramide bio je Amon -Ba (nije jos decidirano da li je drugi dio imena Ba ili Bolan)
Drugo: egipatske piramide su definitivno gradili izbjeglice iz Visokog
Trece: dvije mumije koje su nakon izlaska iz piramida u Visokom prosetale Bosnom, jos uvijek ne mogu dobiti tocan odgovor na svoje pitanje koje glasi: Jebote, di smo mi to dosli? jel tu vrijeme ide unatrag???????

Kako jednostavo i bez riječi pristajemo na rješenja koje nam nudi naš istrenirani mozak. Za svaki postupak i reakciju postoji univerzalni lijek, rješenje ilitiga Wd 40. kad god se nekaj dogodi, bez obzira na uzroke, mi se ugodno uvalimo u vlastiti oblak tišine i nedodirljivosti koji nam pružaju raznorazni uvaljivači u mozak. Čovek se zapalil! Velika vijest! Ostavil šestoro siročića! Ma pizda mu, materina ko je to napisal! Ko je pital čoveka da li može vratit nofce kaj je bil dužan, i otkud??? Na kraju bu jadnik ispal kreten i niškoristi zato kaj više nije videl izlaza! Ima li taj problem neko ko je u saboru? Neko ko je u vladi? Imaju li oni sjećanja koja nijedan normalni čovjek ne bi smio imati? Spavaju li oni s duhovima koji su platili njihove plaće? Ne, mi spavamo, bez plaća, s dugovima. S dugovima prema ljudima i prema državi koju smo stvorili. Mi smo ti koji sagorijevamo u snenim sjećanjima. Mi smo ti koji se bude uz dječji plač. Mi smo ti koji sa strepnjom dočekujemo svako jutro.
Gladan sitom nevjeruje, i vice versa. Jebe se vama sitima za živote onih koji su vas stvorili. Odrasli ste kao gladna stoka. Kao gladna stoka ćete i umrijeti. Gladna znanja i priznanja. Mi ćemo umrijet kao što smo i živjeli. Tiho kad je trebalo, burno kad se bačva zapali. ))))))))
Sretno u Šlarafiji my friend!

...kad je bilo sunčano i vedro, kad je vjetar lagano popuhaval, nježno povijal lišće i cvatove, i kad, zapravo, nitko nema kaj za reći, niš za komentirati, kad smo svi nekak mirni i u krucu i bez nekih posebnih razloga za konverzaciju i druženje. sve u svemu, još jedan usrani dan.

Kako jednostavo i bez riječi pristajemo na rješenja koje nam nudi naš istrenirani mozak. Za svaki postupak i reakciju postoji univerzalni lijek, rješenje ilitiga Wd 40. kad god se nekaj dogodi, bez obzira na uzroke, mi se ugodno uvalimo u vlastiti oblak tišine i nedodirljivosti koji nam pružaju raznorazni uvaljivači u mozak. Čovek se zapalil! Velika vijest! Ostavil šestoro siročića! Ma pizda mu, materina ko je to napisal! Ko je pital čoveka da li može vratit nofce kaj je bil dužan, i otkud??? Na kraju bu jadnik ispal kreten i niškoristi zato kaj više nije videl izlaza! Ima li taj problem neko ko je u saboru? Neko ko je u vladi? Imaju li oni sjećanja koja nijedan normalni čovjek ne bi smio imati? Spavaju li oni s duhovima koji su platili njihove plaće? Ne, mi spavamo, bez plaća, s dugovima. S dugovima prema ljudima i prema državi koju smo stvorili. Mi smo ti koji sagorijevamo u snenim sjećanjima. Mi smo ti koji se bude uz dječji plač. Mi smo ti koji sa strepnjom dočekujemo svako jutro.
Gladan sitom nevjeruje, i vice versa. Jebe se vama sitima za živote onih koji su vas stvorili. Odrasli ste kao gladna stoka. Kao gladna stoka ćete i umrijeti. Gladna znanja i priznanja. Mi ćemo umrijet kao što smo i živjeli. Tiho kad je trebalo, burno kad se bačva zapali. ))))))))
Sretno u Šlarafiji my friend!

...nigdi nikoga. na chatu svi matori (na svu sreću u mraku pa se ne vidi), na blogu pjesmuljci i c/p, nitko se s nikim ne svađa, nitko nikoga ne vrijeđa. koja prokleto, prokleto dosadna noć!!!

The Lone Ranger and Tonto
The Lone Ranger and Tonto stopped in the desert for the night.
After they got their tent all set up, both men fell sound asleep. Some hours later, Tonto wakes the Lone Ranger and says, "Kemo Sabe, look towards sky, what you see?"
The Lone Ranger replies, "I see millions of stars."
"What that tell you?" asked Tonto.
The Lone Ranger ponders for a minute then says:
"Astronomically speaking, it tells me there are millions of galaxies and potentially billions of planets.
Astrologically, it tells me that Saturn is in Leo.
Time wise, it appears to be approximately a quarter past three in the morning.
Theologically, it's evident the Lord is all-powerful and we are small and insignificant.
Meteorologically, it seems we will have a beautiful day tomorrow. What's it tell you, Tonto?"
Tonto is silent for a moment, then says, "Kemo Sabe, you dumber than buffalo shit. It means someone stole tent."

nevjerojatna situacija danas. prometna špica, gužva za popizdit. s druge strane autoputa, iza semafora, čep u uličici. ja prvi na semaforu mislim i razbijam glavu kak bum prešel prek a da ne ostanem na sred križanja. fala bogu, dok se semafor promijenil u zeleno oni s druge strane se razišli. prejdem autoput, uđem u tu jebenu uličicu i imam kaj videt: curi krepala buba na sred ceste. i svi ju samo zaobilaze! šljakeri na vuglu se idiotski smijulje i niko niš! dojde cura do mene, pristojno pita jel joj morem pomoći, krepal joj akumulator i ima kleme. naravno da morem. sparkal kobilu, zgurali bubu, spojili kleme i za par minuta brrrrrum, upali buba. i pobrojim ja sedam zainteresiranih gleatelja, a autih koji su mogli stat kao i ja, a samo su se zgurali pokraj nje uz nadolazeće iz suprotnog smjera preko deset. jebote koji ljudi i koji grad. komad se pristojno zahvali i odbruma na svoju stranu, ja odrokcemu kobili na svoju i sve si mislim ni to zagreb, ne! ni to grad u kojem sam se rodil. ovo je cista amerika di mores riknut od infarkta na cesti usred new yorka i niko ti ne bu dosel pomoći. živela amerika! i rađe ja živim na planini di znam da bu mi priskočil u pomoć i nepoznati i sused, isto kak bum i ja njima, jebote koje razočaranje! a nije ni čudo uz te bandiće i ine bandite!

TIME IN A BOTTLE
JIM CROCE

If I could save Time in a bottle
The first thing that I'd like to do
Is to save every day
'Til Eternity passes away
Just to spend them with you

If I could make days last forever
If words could make wishes come true
I'd save every day like a treasure and then,
Again, I would spend them with you

But there never seems to be enough time
To do the things you want to do
Once you find them
I've looked around enough to know
That you're the one I want to go
Through time with

If I had a box just for wishes
And dreams that had never come true
The box would be empty
Except for the memory
Of how they were answered by you

Stari drugovi marširaju
Stari drugovi na ratnoj stazi
Staro prijateljstvo stameno i vjerno
I u borbi i kroz barutni dim,
Uvijek iznova zajedno.
U napad kreću udarcem na udarac
Slavu i poštovanje donijet će nam pobjeda
Krenimo, drugovi, s novim metkom u cijevi
To je naša glazba za marš.
Nakon bitke cijela regimenta ide
U prvo selo na noćenje
I kod gostioničara zabavlja se
S djevojkama i čvrstom njemačkom šakom
Smiju se i šale, smiju se i šale, danas je samo
danas
Sutra je regimenta tko zna gdje.
To je, drugovi, gorak ratni gubitak,
Zatu uzmite čašu u ruke i nazdravimo.
Staro vino daje nam hrabrost i snagu
U njemu je pravo vrelo života.
I staro srce ostaje mlado
A sjećanje postaje snažno.
Bilo u veselju ili u nuždi
Ostat ćemo vjerni do smrti.
Ispijte i natočite
Nek ostanemo stari prijatelji.
.
Stari drugovi marširaju
Preko polja stupa prijateljstvo
Stameno i vjerno.
U nuždi i u opasnosti,
Uvijek iznova zajedno
U napad kreću udarcem na udarac
Slavu i poštovanje donijet će nam pobjeda
Krenimo, drugovi, s novim metkom u cijevi
To je naša glazba za marš.
Staro vino daje nam hrabrost i snagu.
Prija nam kao sok života.
Ako smo stari, srce ostaje mlado
I sjećanje snažno.
Bilo u veselju ili u nuždi
Ostat ćemo vjerni do smrti.
Ispijte i natočite
Nek ostanemo stari prijatelji.
Ako smo stari, srce ostaje mlado
uživajte u sjećanjima
Ispijte i natočite
Nek ostanemo stari prijatelji.

uz dužno poštovanje albali koja si je dala truda i oduzela vremena za prijevod

Alte Kameraden auf dem Marsch
Alte Kameraden auf dem Kriegespfad
In alter Freundschaft felsenfest und treu.
Ob in Kampfe oder Pulverdampfe,
Stets zusammen halten sie auf's neu.
Zur Attacke geht es Schlag auf Schlag,
Ruhm und Ehr muß bringen uns der Sieg,
Los, Kameraden, frisch wird geladen,
Das ist unsere Marschmusik.
Nach dem Kampfe geht das ganze Regiment
Ins Quartier ins nächste Dorfhaus­element
Und beim Wirte das geflirte
Mit den Mädels und das Retters deutsche Hand.
Lachen und scherzen, lachen und scherzen, heute ist ja heut'
Morgen ist das ganze Regiment wer weiß wie weit.
Das, Kameraden, ist das Krieges bitteres Los,
Darum nehmt das Glas zur Hand und wir sagen "Prost".
Alter Wein gibt Mut und Kraft,
In dem steht der wahre Lebenßaft.
Und das alte Herz bleibt jung
Und gewaltig die Erinnerung.
Ob in Freude, ob in Not,
Bleiben wir getreu bis in den Tod.
Trinket aus und schenket ein
Und laßt uns alte Kameraden sein.

Alte Kameraden auf dem Marsch
Durchs Land schließen Freundschaft
Felsenfest und treu.
Ob in Not oder in Gefahr, stets zusammen Halten sie aufs neu'.
Zur Attacke geht es Schlag und Schlag,
Ruhm und Ehr' soll bringen uns der Sieg.
Los, Kameraden, frisch wird geladen,
Das ist unsre Marschmusik.
Alter Wein gibt Mut und Kraft;
Denn es schmeckt des Weines Lebenssaft.
Sind wir alt, das Herz bleibt jung
Und gewaltig die Erinnerung.
Ob in Freude, ob in Not,
Bleiben wir getreu bis in den Tod.
Trinket aus und schenket ein
Und laßt uns alte Kameraden sein.
Sind wir alt, das Herz bleibt jung,
Schwelgen in Erinnerung.
Trinket aus, schenket ein
Und laßt uns Kameraden sein.

Edelweiß
Edelweiß, Edelweiß,
Du grüßt mich jeden Morgen,
Sehe ich dich,
Freue ich mich,
Und vergeß meine Sorgen.
Schmücke das Heimatland,
Schön und weiß,
Blühest wie die Sterne.
Edelweiß, Edelweiß,
Ach, ich hab dich so gerne.

ILITOGA, ZAKAJ I JA NE BI NEKAJ C/P
Vor der Kaserne
Vor dem großen Tor
Stand eine Laterne
Und steht sie noch davor
So woll'n wir uns da wieder seh'n
Bei der Lanterne wollen wir steh'n
|: Wie einst Lili Marleen. :|
Unsere beide Schatten
Sah'n wie einer aus
Daß wir so lieb uns hatten
Das sah man gleich daraus
Und alle Leute soll'n es seh'n
Wenn wir bei der Laterne steh'n
|: Wie einst Lili Marleen. :|
Schon rief der Posten,
Sie blasen Zapfenstreich
Das kann drei Tage kosten
Kam'rad, ich komm sogleich
Da sagten wir auf Wiedersehen
Wie gerne wollt ich mit dir geh'n
|: Mit dir Lili Marleen. :|
Deine Schritte kennt sie,
Deinen zieren Gang
Alle Abend brennt sie,
Doch mich vergaß sie lang
Und sollte mir ein Leids gescheh'n
Wer wird bei der Lanterne stehen
|: Mit dir Lili Marleen? :|
Aus dem stillen Raume,
Aus der Erde Grund
Hebt mich wie im Traume
Dein verliebter Mund
Wenn sich die späten Nebel drehn
Werd' ich bei der Lanterne steh'n
|: Wie einst Lili Marleen. :|

Jedan uuuuuuužasno dugački log

Sreli se jednog dana Crvenkapica i vuk kod lisca na tulumu. Gleda vuk Crvenkapicu i misli si, kakvo žgoljavo dete. Gledala je i Crvenkapica vuka, ali kaj je mislila, e, to se ne zna. I tak prođe tulum u uzajamnoj nezainteresiranosti i odu oni svaki svojim putem, crvenkapica k baki i djedu, a vuk u šumu. Treba pobliže opisti baku i djeda, jer su bitni u kasnijim zgodama ove basnobajke. Naime, oni su, ako i njihovi preci do u nedogled povijesti živjeli u šumi, u kućici, daleko od bilo kojeg sela ili ljudske nastambe. I to ih je grizlo, mučilo ih noćima, tjeralo u očaj pri samoj pomisli kako drugi ljudi žive u selu a oni u toj dubokoj šumi. Čak je i šuma za njih postala mračna i odbojna. Prestali su, ili čak ni nikad nisu, primjećivati vjetar u granama, šarenilo proljeća, zelenilo ljeta, zlato i šum jeseni, srebro i muk zime. I tako, nakon mukotrpnog truda, neprospavanih noći, suza i znoja, baka je položila daktilografski tečaj i postala tajnica u mjesnoj zajednici u selu a djed koji je bio lovočuvar, dogurao je do položaja nadšumara, nakon silnih tečajeva, pa ispita, pa opet tečajeva, pa ispita i tako vrlo, vrlo dugo. Skrasili su se u potleušici na rubu sela, maloj neuglednoj straćari prokisnutog krova i zemljanih podova. Ma niti ta straćara nije bila njihova, već neka daljnje rodbine. I tako, kako je rastao bakin ugled u mjesnoj zajednici, naravno s njim i moć i djedova plaća postajala sve veća, kupili su neku malu izbu u istom dijelu sela. Iako nisu bili u središtu selišta, sad su bili netko.
Ajmo natrag onima koji su glavni u ovoj basnobajki. Nakon nekog vremena, vuk pozove prijatelje na tulum povodom dana uspostave lovostaje. Jazavac je, naravno, doveo Crvenkapicu i djevojčicu sa šibicama. (zbog ove potonje su imali grdnih problema kad je potpalila grmlje i skoro prouzročila šumski požar). Nekako je tako ispalo da su se svi izponapijali, prepušili i razišli, a Crvenkapica i djevojčica sa šibicama su ostale. Kako je ovoj potonjoj ponestalo šibica, počela se skidat i navlačiti i ostalo dvoje na raspašoj. Nemora niti biti spomenuto da je bila do tad već pijana ko čep. Kad je napokon opala u nesvest, vuk i Crvenkapica počeli su razgovarat, i tako mic po mic, zaglili se, pa poljubili, pa malo šlatnuli i kemija je eksplodirala. Da to ne ispadne ilijada i odiseja, njih se dva zbližili, prohodali i na kraju se i oženili. Crvenkapica je bila očarana šumom (a i vukom, jer, ipak je vuk vuk) i uselila se vuku u brlog, duboko u šumi.
Za to vrijeme, u selu, baka i djed su bili izvan sebe. Ono najgore kaj se moglo dogoditi, ono o čemu nikad nisu ni sanjali, ono kaj je spadalo samo u noćne more, dogodilo se. Nakon tolikog njihovog truda, nakon ponižavajućih pogleda seljana (koji su prije njih isto tako došli iz šume), silnih laktarenja i ulizivanja dok se nisu domogli zadovoljavajućeg statusa, njihova se unuka vratila u šumu! Lojanica je noćima gorjela dok su se kovali planovi, dogovarale strategije i pomalo čaralo kako bo se zalutala ovčica vratila stadu.
Vuk i Crvenkapica (koja je u međuvrenenu ostala trudna), uživali su u suncu, vjetru, kiši, šumi i proplancima. Nakon nekog vremena rodi Crvenkapica Vukodlačića. Prekrasno malo stvorenje, nježnog paperjastog zlatnog krzna, bijelih oštih zubića i dubokih plavih očiju. Vuk kao vuk, niti jednim smješkom nije pokazao osjećaje, ali su mu u nutrini hučale i bubnjale oluje sreće. Rijetki susreti s bakom i djedom sad su postali češći. Vukodlačić je bio tako lijep i mio da su ga morali, hoće, neće, zavoljeti. I tu se ukazala prilika za rješenje svih njihovih tegoba. Polako i zaobilaznim putevima lukavosti počeli su Crvenkapicu trovati idejama da Vukodlačić nemože odrastati sam u šumi, da mu treba društvo vršnjaka, odgoj sela i put u seosku družbu.
Crvenkapici šuma više nije bila tako lijepa, vjetar tako mirisan, voda tako slatka. I tako je vuk jednog dana, s dubokom tugom u srcu napustio brlog i s Crvenkapicom i Vukodlačićem na leđima krenuo živjet u napuštenu straćaru u selu. Baka, sva ozarena od sreće jedva je propentala, Crvenkapice ovo je tvoja kuća, i onda, shvativši pogrešku, brzo se ispravila, ovo je naša kuća ali tvoj dom!
Prolazili su dani, tjedni, mjeseci i godina je prošla. I druga. Bez šume, proplanaka i potoka, vuk je bjesnio svakim danom sve više. Počeo je režat i grist. Počeo je bježat iz straćare i lutat, sve dulje i sve dalje. U selu nije bilo druge nego raditi kako bi se preživjelo. Vuk naviknut na šumu nije se mogao pomiriti s time da postane pas. Sve je više režao, sve je manje imao volje i želje biti u straćari. Sve se češće upuštao u krvave obračune sa seoskim psima. I tad su ga pozvali u lov na sobove po dalekim tundrama sjevera. Naravno da je objeručke prihvatio posao i, na brzinu skupovši potrebne stvari, otišao. Dugo ga nije bilo. Istina, dolazio je ponekad na par dana u danima odmora od dugih i mukotrpnih hajki, ali neki su se čudni mirisi lelujali straćarom. Nepoznati mirisi. Muški mirisi. I teških misli vraćao se tundrama.
Hajke su postajale sve duže i teže. Mesari su tražili sve više sobova u sve manje vremena. Vuk je počeo gristi i režati na ostale. Pala je ponekad i krv. No, sobovi su stizali na vrijeme i u traženom broju. Ali, tučnjave su postajale sve češće i krvavije. Psi se nisu mogli nositi s vukovom divljinom i bijesom. Mrak mu je razdirao dušu i srce. U čoporu je postao nedodirljiv. Sam. Ogorčen. Sad već na cijeli svijet. I, napokon je došao dan zadnjeg pogona. Posao je obavlje, završen i bolje da je zaboravljen. Svo vrijeme rada sve što je zardio, vuk je slao Crvenkapici, znajući da njoj i Vukodlačiću to više treba nego njemu, zbrinutom u goničkom čoporu.
Na dan povratka Crvenkapica mu je poslala pismo u kojem je hladnim, točnim i sasvim razumljivim rječnikom objasnila da je među njima sve završilo, da više ne želi njegovo režanje, divljačke tučnjave sa selskim psima i sve u svemu, neka se ne vraća u selo. Za nju i Vukodlačića će se brinuti Ivica (kojeg, jadnog, vještica hoće pojest, a on je taaaaako dobar) brat Marice koja je pobjegla u drugo selo i u lokalnoj birtiji radi kao konobarica, ili tako nešto.
Vuk se vratio u stari brlog, poklavši sve što je sreo po putu. Klao je još dosta dugo poslije toga, bezrazložno. Bez potrebe, bez užitka, bez razmišljanja. Klao je sve kaj nije stiglo pobjeći. I tada je šuma učinila svoje. Vuk više nije klao, nije ni režao. Mirisao je vjetar, šumilo je grmlje i lišće. Lelujala se trava. Tiho je bućkao potok. Malo po malo, vuk se smirio.
U selu, Crvenkapica je bila sretna. Unatoč smradu gnojnica, blatnjavim stazama, pijanim susjedima, ona se vratila svojima. I Vukodlačić se veselo igrao s dugom djecom. Ivica je Vukodlačića prihvatio kao svojeg. Teško je radio i ispraćao Crvenkapicu na spavanje zaljubljenim pogledom. Sve je to vuk znao, jer, vukovi sve znaju. I shvaćao je. I prihvatio je. Ponekad kad smogne snage, posjeti Crvenkapicu, Vukodlačića kojem tad zablješte plave oči i Ivicu. Dok se vraća u šumu reži. Reži, ali ne grize. A kad padne noć šumom se razvuče zavijanje, pjesma Vukodlačiću da ne zaboravi.
I nikad ga nitko ne vidi niti ne čuje, ali vuk je stalno uz njega. Psi lutalice i pijani seljani tiho pričaju o crnom duhu iz šume koji oštrom zubima i neshvatljivim divljaštvom svakoj zlobi brani pristup straćari Crvenkapice i Vukodlačića. I Ivici se zlonamjerni sklanjaju s puta, jer i njega čuvaju krvoločni zubi.
Istina, baka i djed, rijetko izlaze iz kuće ako nemoraju, ali to je već njihov problem.