otrovni web log..

Zbogom ljubavi,
gubiš se
iz mog pogleda,
odlaziš polako,
sa posljednjom
zrakom sunca,
u tamu zaborava.

Odlaziš prazan,
jer ljubav moja
ne ide sa tobom.
Ne dam ju,
neka stoji,
neka boli.
A ti je i tako
nisi želio,
nisi trebao.
Sretan ti put
ljubavi,
srest čemo se možda,
ponekad u snovima,
u mirisu proljeća,
valovima mora..

Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti : Dobra Volja , Tuga , Znanje ...i medju ostalima i Ljubav....
Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti , te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili .Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka .Kada je otok bio tren do potonuća , Ljubav je odlučila tražiti pomoć .Bogastvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala : 'Bogastvo , možeš li me povesti sa sobom ? ' - 'Ne mogu , mnogo je zlata i srebra na mom brodu , nemam mjesta . '
Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu .' Ponose , preklinjem te , možeš li me povesti sa sobom ' , '- Ne mogu ti pomoći Ljubavi ' , odgovori Ponos , ' Ovdje je sve savršeno , mogla bi mi uništiti brod ! '
Tada je Ljubav zamolila Tugu , koja je prolazila kraj otoka : ' Tugo , molim te povedi me sa sobom ' ,' Oh , Ljubavi ' odgovori Tuga , 'tako sam tužna da ne mogu . '
Kada je dobra volja prolazila kraj otoka , toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva .
Tada Ljubav začuje neki glas : 'Dođi Ljubavi , ja ću te povesti sa sobom . ' Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna , Ljubav se iskrca , a starac ode . Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime .Ljubav shvati koliko mu tuguje , te upita Znanje : ' Znanje , ti sigurno znaš tko me spasio ? ' , ' To je bilo Vrijeme ' , odgovori Znanje . ' Vrijeme ' , upitala je Ljubav , ' pa zašto bi me vrijeme spasilo ? ' Znanje odgovori : ' Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu..

Mjenjaš li se živote i rušiš li zidove netaknute prošlosti?

Postoji li samo moja zvjezda tamo gore, među oblacima
i da li će jednoga dana u kricima pasti u moje dlanove, užarena...

Mjenja li vrijeme naše postojanje i zašto nam tako brzo ukrade djetinjstvo?

Još uvijek se sjećam naših livada, parkova i stare drvene ljuljačke
na kojoj smo Suncu krali sjaj sa površina jezera.

Kako su se odjednom dani obojili u sivo, kako se odjednom sve promijenilo?

Nebo često plače, čujem kako jeca i šapuće Mjesecu o svojoj tuzi....
Kao uvelo lišće visimo na izgorenim granama, čekajući trenutak kada će pući...

Jesmo li još ovdje, živote ili izgubljeni među zrcalima sakrivamo lica od sebe samih...

Kako su se odjednom mnogi tako promijenili,a ti i ja još uvijek dišemo skupa?
MOžda su snovi napisali uspavanku pa se sada igraju našim mislima,
a mi još uvijek sjedimo u istome parku, na istoj ljuljačci.

Ponekad me strah otvoriti oči, bojim se što ću ugledati.
A što ako više ne vidim ništa i ostane samo goli kamen odavno palih gradova,
samo prašina pod prstima i na obrazima, a nebo zauvijek prestane plakati?
Ostat' ćemo ležati sami u prljavštini tuđih riječi, možda i zauvijek...



Mjenjaš li se živote i rušiš li zidove netaknute prošlosti?

Prikrivamo rutinu u koju smo upali pokušavajući promijeniti vrijeme...

Postoji li neki uzorak kako započinju afere?

jel istina da dužina penisa u milimetrima odgovara visini čovjeka u centimetrima? Ja mislim da je...

Sjedim na klupici u parku.. Hladnoća izvana me potpuno obuzela, više uopće ne osjećam ruke.. Muzika pojačana vrlo glasno na
slušalicama pomaže mi zaboraviti onu hladnoću iznutra.. Gledam malo oko sebe.. Sve je tako bezlično.. Sve neke crne linije,
crni tonovi.. Imaš osjećaj kao da si na rubu ničega.. I nije te uopće briga hoćeš li pasti do kraja ili ne.. Iako ubiti ne
želiš, ali nije ti stalo.. Nemaš razloga, jednostavno ti je svejedno.. Pojačam muziku još glasnije, gotovo do iznemoglosti
i pustim misli da vrludaju okolo bez razloga, bez motiva, bez ičega.. U pozadini gledam žubor mora.. Voda teče tako
živo i brzo, ali moje misli su sada tko zna gdje i uopće ne primjećujem taj čaroban prikaz.. Nije me ni briga.. Pogledam u
nebo.. Oblaci djeluju tako nemoćno.. Kao da će svakog trena ispustiti suze u obliku kapljica kristalne kiše.. Ne obazirem se
ni na to.. Ljudi prolaze pokraj mene, uopće ih ne doživljavam.. Ne da mi nisu važni, nego nekako.. Ne marim za ništa.. Ništa
mi nije važno, do ničeg mi nije stalo..Hladni vjetar prolazi kroz mene i još više osjećam prazninu .. Kao da nema nekog boljeg
dijela mene.. Nestao je.. Nije da skroz više ne postoji, nije da sam loše, nije da sam tužna.. samo se nekako osjećam.. neopisivo
prazno i hladno.. I svejedno se smješim, pokušavam ne misliti na one stvari koje me čine takvom.. Ali teško je zaboraviti nešto
što te proganja od prije i ne možeš na to prestati misliti ma koliko god se trudiš.. Vrijeme liječi rane, barem tako kažu, možda
i meni izbriše tog kojeg mrzim više od svega.. Taj dan, taj trenutak, ali nije bitno.. Većina vjerojatno ne razumije o čemu se radi,
ali tako je vjerojatno i bolje.. Teško mi je pisati o tome jer se samo prisjećam tih groznih prizora koji nikako da nestanu iz
moje glave.. Osjećam se tako munjeno.. I prošlo je već dosta vremena od toga, ali tek sada me to stvarno onako boli... I imam
toliko dragih ljudi koje volim i s kojima bi htjela o tome pričati, ali mi je tako teško.. Htjela bi to izbaciti iz sebe, izbrisati
nekako.. Jednostavno ne mogu.. Zarobio me taj proklet osjećaj slomljenosti i ne želi me pustiti.. Ah, valjda će jednom biti bolje..

Kao zamršeni konci
isprepleli su mi se osjećaji
u bezbroj čvorova koje ne znam otpetljati...

Kao zamućena voda
pomutile su mi se misli
u tekućinu koja ne želi ispariti...

Kao zamagljeno jutro
zamaglile su mi se oči
nekom neprozirnom mrenom...

Kao zarezano platno
urezale su mi se suze
u duboke ožiljke na licu...

Kao zaprašena ulica
prašnjavo mi je srce
od tragova uspomena...

Kao zalutali čovjek
izgubila sam se u samoći
nepromišljenog trenutka...

hodam...pada kiša....slušam mjuzu...odjednom osjetim da meni nije zima i skidam jaknu...ah...
osvježavajuće kapi kiše mi padaju po rukama, po licu, po kosi....ne smeta mi...zapravo uživam...hodam pločnikom....
svi se stišću ispod kišobrana i drhte jer im je zima...ali ne i ja....ja se smijem....kiša me nekako oraspoložila....
odlučila sam...nikad više pesimist....izlazim iz te depresivne klase, preskačem klasu realista jer mi je dosadna i
dolazim do klase optimista....osmijeh je ovdje glavni poticaj....sreća i pozitivnost vječni pratitelji...uživancija i
znanje kako cijeniti ljubav i život...tu nikad nisam sama...tu je uvijek netko tko će se smijati zajedno samnom...
tu je glazba uvijek glasna....tu kiša priziva osmijeh na moje lice....tu je sve onako kao treba biti...tu živim slobodno
u svojem svijetu...i taj svijet volim...volim ljude u tom svijetu i oni vole mene....;)

..jedan osmijeh, jedan pogled i dvije riječi su čovjeku dovoljne da zna da nije sam....možemo nekome dati cijeloga sebe, ali to neće biti dovoljno...neće biti dovoljno da mu pomognemo....samo ćemo biti pasivni promatrači sa strane....ja to ne želim.....meni je to teško.....ne želim biti pasivni promatrač....ali izgleda da nemam izbora.....moj osmijeh, pogled i dvije riječi nisu dovoljne, ja nisam dovoljna....
sretna sam...osječam onu toplinu....osječam se dobro....ali znam da ne pružam dovoljno....zar nisam dovoljno jaka? zar me strah? nisam dobra osoba? vjerojatno....od ovog trenutka sam ona stara JA! nasmijana, sretna, ali postat ću bolja osoba....možda ove male stvari koje dajem nisu dovoljne, ali ću ih i dalje davati....moj osmijeh, moj pogled, moj dodir, moj poljubac....
ako jednog dana saznaš kako ti mogu pomoći, reci mi....jer ja sam tu...pazit ću na tebe....to znaš....

Ako sutra ne želim poletjeti,
ako ne želim više biti vjetar tvojim jedrima,
i ako me ugasi kiša
pa ostanem samo tanak dim negdje u zraku.
Možda su snovi načinjeni od stakla
pa se zato tako brzo razbiju,
a vrijeme nam ne daje ni trenutka
da ih ponovno u cjelinu složimo.
Još uvijek si ovdje, dragi NEMIRU,
kako da te odvojim od sebe bez žaljenja,
kako da ti zatvorim vrata
i ne dočekam pred njima iduće jutro?
Još uvijek nesvjesno brojim korake,
koliko ih je već dosada izgubljeno, neznam.
Netko će ih zasigurno pronaći,
netko koga će privući ista ova kamena cesta.
Pitaš li se, ima li za oboje mjesta?
Netko će od nas morati otići,
ne tjeraj me da biram strane
jer dobro znaš da je nepotrebno.
Idi sada, dragi NEMIRU,
idi i ponesi svoje korake,
ne ostavljaj ih na putu
jer znaš da ih neću tražiti.
Ureži ime u moje stihove
ispleti im krila i pusti da polete,
na lica im stavi osmjehe,
u svome sam svijetu još uvijek dijete...
I ti to znaš...

Kada razbiješ prozore šutnje
i kada zatvoriš vrata nevjere za sobom,
kada prestanem osjećati
njen miris na tvojoj koži,
možda te tada uspijem vidjeti u dušu.
I dok lažima dišeš, ne gledaj me oči,
ne kupuj me suzama...
kasno je za to...
Već smo odavno predaleko ...
Samo nas je vezao onaj osjećaj navike,
da smo negdje ovdje...
O kad bi vrijeme izbrisalo tragove,
kada bi kiša mogla isprati sve ovo iz mene
što osjećam, što ne zaboravljam...
Lako je biti ovdje kada nemaš razloga za to,
kada je svejedno..
I dok lažima dišeš, ne gledaj me u oči,
ne kupuj me suzama...
kasno je za to...

"Vidio sam Ljubav kako luta labirintom, složenim od tuđih osjećaja. I vidio sam bisere u oku, kako ju tješi Tuga i miluje po kosi.
Odlučio sam spasiti Ljubav, osvjetliti joj izlaz na pravu stranu. I rekao sam vjetru da ju podigne, da ju odnese među oblake...
Gledam, sada, kako se smješi Ljubav dok se ljulja na oblacima i baš u tom času ju pogodi munja ravno u srce... Rasula se poput kiše
i upala u srca ljudima."

Pričaj mi dalje, Mjeseče, jesu li je ljudi prepoznali u sebi? On pogleda u tlo pa mi kaže:"Ti ćeš znati, vjeruj mi."

Osjećam joj dah uvijek u blizini, kroz igru me kao slučajno dotakne. Čujem joj šapat u gluhoj noći dok sjedi na oblaku svoje majke...

Postojiš li samo u mojoj glavi
gdje te drugi ne vide, niti čuju,
dok glasno uzvikuješ moje ime
potopljeno valovima nejasnih riječi?

Mnoštvo uzvika na proplancima zamršenih boja,
kao šume u plamenu plaču ispod Sunca,
hvataju za kaput i kidaju rukave,
uplašenih lica sakrivaju poglede.

Gdje li si sada, ne dozivaš mi ime
Ili u svojoj prisutnosti šutiš?
Kao mala tajna uvučena pod pokrivač znatiželje...
Osjećam ti dah, čujem kako dišeš.

Prazna su polja tuđih obećanja,
na oblacima bezbrižno skladaš stihove,
ima li kraja knjiga koju pišeš,
ima li ime - kako se zove?

Postojiš li samo u mojoj glavi
gdje te drugi ne vide, niti čuju,
dok glasno uzvikuješ moje ime
potopljeno valovima nejasnih riječi?

..Slomiti ogledalo, proći kroz krhotine, i tamo, na drugoj strani, okrenuti se
i ponovno ugledati u njemu, s leđa....a onda to sve shvatiti i prihvatiti,
pa još i ponavljati to, jer je jedino tako moguće shvatiti neke stvari..

Kvizovi
Jesi li umišljena?

Komentara: 23
Rezultat: Daleko od umišljene (80 bodova)

Ovaj kviz si vjerojatno išla rješavati iz same zabave, jer ti nikako ne spadaš u kategoriju "umišljenih". I tim bolje. Cijeniš ljude oko sebe i voliš ući malo dublje u razgovor, ne pričajući uvijek samo o šminci i o shoppingu. Voliš se tu i tamo dotjerati, ali to ti nikad nije bila opsesija.