otrovni web log..

Ako me obrišeš sa lica kao suzu,
ako se otopim kao snijeg na Suncu,
ako me odvedu tuđi koraci...
Ako me zavedeš kao vjetar svojim plesom
pa me ostaviš na dnu mora,
kao nebo zvjezde...
ako ti prestanem vjerovati...
Ako nas prekrije paučina gorčine,
ako nas zavežu konopima zavjere,
pa u očima više ne pronađem nadu,
kako onda ne odustati...
Kako slomiti strah, kako ga isprati sa sebe,
kako prestati bježati od onoga što želiš oduvijek?

jedan onako sočni jutarnji kissss;)) ima li netko??;))

Danas se osjecam bolje
danas mi sunce sja

Danas se osjecam sjajno
opet mi sunce sja
nije ovako bilo
zadnjih sto godina
zadnjih sto godina;))

Kad krenem traziti ljubav,
uvijek uzmem tri zlice srece i casu hrabrosti.
Stavim krila na ledja i odletim na mjesta gdje ljudska noga jos nije stupila.
Napravim dva koraka u lijevo, tri koraka u desno i pronadjem mjesto gdje je sve pocelo.
Susrecem mnoge misli, mnoga nabrekla srca, usamljene duse,
vjecne tragace srece, slucajne prolaznike tuge i jos mnoge
koji tek ulaze u taj tajanstveni svijet.
Kad trazim ljubav, pogledam u svaki kutak.
Prva postaja je srce pjesnika, tamo uzmem dio i stavim u kosaru izvezenu zlatnim nitima mira.
Druga postaja je osmjeh zaljubljenih, tamo uzmem pogled njega u nju i nje u njega i brzinski pokusam zapamtiti taj osjecaj miline koji oko njih lebdi.
Treca postaja je starac u uglu Srcokreta i Osjetilne ulice.
Kod njega uzmem tri tajne i jedan teret te mu dadem malo osmjeha da se i on osjeca bolje.
Cetvrta postaja je obitelj koja je dobila novorodjence, tamo uzmem malo one tek otkrivene srece i ostavim malo zastite da znaju sacuvati to milo dijete od zivotne agresije.
Peta postaja je, dakako let ptica.
Tamo uzmem malo slobode, ali i malo ushicenosti te ostavim koji sicusni djelic tuge da pticica visoko ne poleti, a nisko padne.
Sesta postaja je uvijek najzanimljivija.
Tamo dodjem kod stare bake koja ceka svog djeda sa vec usnulim pogledom. Njoj uzmem malo strpljenja i ostavim veliki komad nade kako bi sto duze izdrzala i kako ne bi klonula tijelom jer duh je uvijek zivahan.
Sedma je postaja samac u noci.
Njemu uzmem malo tuge, tek dijelic da sve bude ravnomjerno i posaljem mu onu djevojku koja vec dugo trazi svog princa.
Osma postaja je slikarski atelje umornog slikara.
Njemu uzimam malo boje da monotonija ne bude glavna te ostavim zamisao kojom ce naslikati najdivniju sliku na svijetu.
Deveta postaja je cvijet na livadi.
Njemu uzmem pokoji dasak vjetra i ostavim divan miris tek procvale srece.
Na zadnjoj, desetoj postaji uvijek sam najtuznija.
Shvatim da je to kraj i nekako pokusam napraviti onaj zadnji korak.
Tad, kad skupim hrabrost i zavirim u svoje srce,
tamo pokusam uzeti malo spokoja, zastite, mira i pripadnosti.
A ne vratim nista, vec krenem na put ispocetka,
ali prije izmjesam sve sastojke mislima jednog pjesnika. Sacinim veo tajni, auru mira, plast zastite, osmjeh srece i sve to postade jedna velika smjesa opasana zlatnim lancem osjecaja,
pa pustim i pokoju suzu da sve bude onako kako doista treba biti i samo se vratim na pocetak
te od prozora do prozora, od vrata do vrata, od srca do srca, od vrta do vrta posadim svakome zrno te carobne smjese zvane ljubav, poklonim osmjeh i odletim dalje na krilima osjecaja.
Tako je nadjem ljubav u svakom kutku, u svakom djelu i u svakom srcu.
Izadjem iz tog divnog mjesta gledajuci osmjeh svih prisutnih, svih onih koji su otkrili ljubav.
I nikad,
bas nikad ne zatvorim vrata za sobom vec samo pritvorim kako bi jacina pogleda isijavala u to mjesto gdje ljudska noga jos nije stupila i kako bi svatko znao da je dobrodosao u moj mali svijet ljubavi.
Sagradih grad ljubavi, opasah ga velom ljepote i zagrlim osjecajem koji me dize u visine svakog jutra, svake veceri i svakog dana
Sve do kraja mog malog, sanjarskog zivota.

Ovo su moje riječi,
i samo ih ja razumijem.
Vi ih nikada nećete shvatiti,
nemojte se ni truditi,
nećete uspjeti.
Ovo je život,
ovo je ljubav,
tu je i sreća i tuga.
Ovo sam ja...



Što mi znači život
kad život bez tebe ne poznajem.
Što će mi riječi stranca
kad ja čujem samo tebe.
Sve može biti lijepo,
tako poznato i sretno,
i može biti bilo šta i ništa,
Lako je voljeti u sreći
ali kako tugu zaobići,
kako se tužan nasmijati
i kroz život dalje proći?
Da li ćes me ikada razumjeti
sad više nije važno
ti ideš svojim putem,
a moj put je u drugom pravcu.
Srest ćemo se jednog dana
ruku 'prijateljstva' pružiti
svih lijepih trenutaka se sjetiti,
a ljubav nećemo spominjati.
Osjećaji su duboko u srcu
koje je jednom bilo tvoje
hoćeš li ga ikada više poželjeti
i hoću li ja to tada htjeti znati???

Možeš da mi okreneš leđa
možeš da mi zatvoriš vrata
možeš da me kupiš
sa toplim suzama
Možes da me varaš sa svima
svatko može tebe da ima..

Ti možes sve, al' jedno ne
to nemoj da mi braniš, molim te..
DA TE ZABORAVIM I OSTAVIM! ...

Što da mi oprostiš,što sam te voljela?
Da ti se ispričam,što sam te željela,
što sam te u laži otkrila,
dal što sam ti pjesme pisala,
što da mi ti oprostiš?
Moju tugu,moju bol?
I znam da mogu biti u tvojim očima,
ovakva i onakva,
da sam ovo i ono,
ali znam što neču biti,
ono što si ti:
izdajnik,kukavica,lažljivac
prodana duša pod maskom nevinašca..
samo upitaj i one
koji su ti pomogli,koje si isto tako
tražio da te tješe,
samo nisu svi kao ti,
trebao bi se spustiti gdje ti je mjesto,
,jer visoko si gore,no nije ni važno.
Očito je sve oko tebe ludo kad nas(moja okolina)
proglasavaš ludim i govoriš
kako je sve to bezveze.
Naravno da je,samo što smo mi
to davno shvatili,a ti
nečeš nikad.

Kako ide ono...
Oprosti mi,što ću možda i sretan biti..

Možda sam te nekada voljela,
a sada da odeš jedino bih željela.
Gledam oči tvoje, gledam osmijeh tvoj,
reci mi... reci da li si zaista samo moj ?
Voljet ću te možda opet kada vidim da te nema ...
Znat ću da si otišao, pa je ostala tvoja sjena ...
sjena da sam te zaboravila.
Bio si mi sve ....
Ti ne znaš i nikada nećeš ni znati koliko
sam te voljela. Jedino sam željela da budem sretna
i da budem tvoja.
Od mojih sretnih dana ostale su samo kiše ....
kiše koje ne prestaju liti.
I sada nakon svega kad te se sjetim,
neki osjećaji se bude u meni.
Neki osjećaji čežnje i straha ....
Osjećaj da samo nas dvoje daleki
i da samo mi sada SVIJETA DVA.
Nisi vidio ono što sam ja,
nikada nisi želio ono što sam ja.
Tek sada sam shvatila koliko sam patila ....
Ne vjerujem ti da si me ikada volio !
Šta sada poslje svega da radim ?
Pjesme tužne tebi da pišem,
pjesme koje su samo tebi posvećene.
Tebi i nikome više.
Nakon svega znaj da te neću nikada zaboraviti !
Uvijek ćeš biti u meni i uvijek ću se sjećati tebe
i te moje izgubljene ljubavi ....
Nikad ne želi sve, jer ne možes imati sve,
a ja to znam iz iskustva.
Mislila sam da smo stvoreni jedno za drugo
ali ispostavilo se da nije tako ....

Jedno jutro kada se probudim,
kada otvorim oči, kada pobjegnem od snova...
Pa nestanu riječi na kamenim zidovima,
pa se izbrišu slike u tuđim očima.

Kada ostanem ležati u rukama budućnosti,
kada svijet promjeni lice preko noći...
Pa procvatu vrtovi sakriveni u tami,
pa zavladaju morem bjesni valovi.

Jedno jutro kada se probudim,
kada nestane odraz sa druge strane stakla...
Pa gazeći po kiši zaboravim njenu hladnoću,
pa me poljubi život sa Suncem u zoru, kaže:

'Ti budi ja, ja ću biti ti...'

Alfa mužjak sa pedigreom..ostale ponude ne dolaze u obzir..
Zahvaljujem na razumljevanju..

Danas, kad pogledam iza sebe shvatim da ništa nije vječno,iskreno..to mogu reći iz vlastitog iskustva.. ,jer sam ja voljela iskreno
I to mi je tek sad shvačam donjelo mnogo suza i neprospavanih noći. Previše sam vjerovala ljudima, mislieći da mi svi žele dobro.Kada bi se
razočarala u nekog opet bih nalazila krivnju u sebi,jednostavno bila sam čak previše i i skrena i neiskvarena
. . , Sve dok nisam doživjela i osjetila pravu bol.ta bolje je bila za mene nešto što me je promjenilo iz korjena i učinilo potpuno
drugom osobom,koja više nije marila nizašto. .ponakad se pitam pa što sam ja to zgriješila, pa sam to doživjela. . ,
ali odgovora nema to znam.sve ono lijepo o čemu sam sanjala,za što sam živjela u što sam vjerovala,biviši "dragi"mi je oduzeo,ne mareći
za moj bol, moje suze.Nikad se nije pitao kako mi je, kako ču to podnjeti i boriti se sa tim,otišao je,ostavivši me da patim.Ja koja sam
vjerovala u ljubav,i bila joj odana, ostala sam sama,a sve zato jer sam i previše voljela,davajući sve,a zauzvrat ne dobijajuči ništa,
pa ni rijeć 'IZVINI'.Sada gledam stvari drugačije,potpuno sam druga osoba,koja je zaboravila i koja više ne pamti što je to sreća
,a sve zbog čovjeka u kojeg sam bezgranično vejrovala i koji mi je predstavljao sve .E baš ta osoba dovela me do dna.
uništio mi je ljubav mog života,a predamnom se pretvarao i ja sam mu bezgranično vjerovala.jako sam se razočarala ,da sam samim time i izgubila
vjeru u ljubav,u ljude.to je teško reći,ali tako je.Tko voli iskrena a nesretno,tko vjeruje ljudima razočara se,zna kako je to,i može da me
shvati.Danas,svi mare za sebe..I ne biraju sredstva da dođu do nečeg što žele..

Danas kad se vratim u sjećanja, one naše ljubavi... pitam se da li je uopće postojala? A tako je bila uvjerljiva, uzbudljiva i
ranjiva, ta "naša"(čitaj moja) ljubav.Bonbončice moja! -znao si mi govoriti... a ja poput djeteta, sva sretna i ozarena svom
svjetlošću zadovoljstva, što mi tepaš... znao si me dirnuti u moju slabu točku, znao si šta volim - a to su male stvari riječi
koje su meni puno značile..već je prošlo neko vrijeme bez tebe i sigurno znam da je ovo samo sjećanje na još jednu moju bol, na jednu
ljubavi najveću koja se do sad desila u mom životu...žao mi je što sam ti vjerovala, što sam te voljela, iskreno do bola, što
sam u tebi vidjela ono što nisam nikada pomislila - laž... a znao si da je ne volim, da se osipam od nje -laž... samo laž!
Kako si mogao me povrijediti, napraviti takvo nešto i pobječi,zabiti glavu u pjesak kao noj i praviti se da sa ništa oko tebe ne
događa a obećavao si ljubav koju samo ti možeš dati... ljubav koja puno obećava, a vjerovala sam ti, davala se tebi i voljela te
bez granica..
Nikada, nikada ti nećeš zaboraviti, svoju bonbončicu.. nikada moja ljubav neće izaći iz tvoje glave, da si samo malo znao i da si htio
biti iskren, sve bi bilo drugačije. Možda bi i danas bili skupa i sretni...ali ne, jer znamo oboje da je uvijek bila prisutna tvoja -
laž, bez koje nisi mogao... uvijek će suza biti prisutna u mislima o tebi i pitat ću se vječno, zašto si me lagao, zašto?
Polako ćeš nestajati, blijediti... postojati jedna sjenka, jedne velike ljubavi koja je mogla uspjeti, da si samo malo znao..

nikada više neću učiniti
greške koje sam učinila s tobom
previše me koštalo
to moje ludilo
nikada više ne smije boljeti
kao što je poslije tebe boljelo
na teži sam način naučila
da ne treba ići toliko daleko
izgubiti sebe
ali neću plakati
da ti ne pokažem svoje slabosti
lažni osmjeh svakog dana
zato moram crtati
i više se neću nikada slomiti
jer više nema mjesta
s kojeg bih počela pucati
grlila sam te dok si plakao
ljubila te dok si sanjao
i slijepo ti vjerovala
da na ovom svijetu
samo ti ja nešto značim
sve dok nisam otkrila
da živim u laži
zbog tebe nemam više snage
hodati predaleko
od dobro poznate staze
zbog tebe sam naučila
igrati na sigurno
kako me više nitko
ne bi povrijedio
zbog tebe mi je teško vjerovati
ikome osim samoj sebi
zbog tebe ne dopuštam
nikome da se približi
zbog tebe se bojim
uplakana budim
još te uvijek osjećam u sebi

Lutao si ko zna kuda
pa si meni došao
kao krčmar loše vino
ljubav mi podvalio

A ja kao da ništa neznam
kao da ti dugujem
puštam te u život svoj
i tvoje laži kupujem

Dolazio si samo kad ti je
teško odavno ti ništa
sveto nije suzu bi mi
iz oka ukrao
nisam imala snage da ti kažem idi
da me nisi volio
i slijep je vidio

Davao si ljubav svima
svima jastuk probao
samo tuga i praznina
je za tobom ostala

Koliko čovjeku treba vremena da se ponovno pronađe kada se izgubi? Ponekad samu sebe ne razumijem, pa se pitam, kako bi me drugi
uopće razumjeli... Ali ima onih koji razumiju, koji UVIJEK razumiju... Mislim da moram ponovno pronaći sebe, negdje sam između
vlastitih misli-zarobljena... Znam da mogu izaći, ali ne znam želim li već? Sviđa mi se ovdje, u mom svijetu, gdje ne postoje
granice, ne postoje zidovi, ne postoje mjere... Ovdje gdje ja upravljam snovima... Čini mi se da oduvijek bježim, čini mi se kao
da se ne mogu zaustaviti... i onda kada stanem opet me vodi strah i natjera u bjeg... A da mi slomite krila??? A da mi vežete oči?
Da ne mogu letjeti, da ne vidim kamo idem...

...

Ponekad volim samo ležati i tupo piljiti u strop, dok u pozadini svira neka lagana muzika... Povučem se u svoj oklop, u svoj svijet,
u svoje misli... Ali i dalje se smijem stvarima koje me vesele, ljudima koji me okružuju... Ne sramim se pokazati suze, ali malo je
onih koji neće reći da plačem zbog gluposti, malo je onih koji će doći, zagrliti te i reći BITI ĆE BOLJE... jer znam da hoće, iza kiše
uvijek dolazi sunce... moje je uvijek negdje blizu, pored mene... da sjaji čak i kad hodam onom stranom ulice koju prekriva sjena...
jer nije bit u velikim stvarima, i ona zraka je sasvim dovoljna... da stoji tu na mome dlanu, da sjaji... kao što i neki ljudi
koje poznam sjaje... a taj sjaj nema svatko... Postoje ljudi koji su mi dragi, postoje ljudi koji su mi samo znanci, a postoje
oni koji sjaje... oni s kojima mi nikada nije dosadno... i volim ih zbog toga što jesu i sretna sam jer ih poznajem... :)
Ne trebaju mi komentari da bih znala da netko čita... čita ili ne čita svejedno je...

Nisam sigurna koliko će mi točno trebati, ali tražim se... dio po dio.... ima vremena...