Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Trag nam se izgubio u prašini vremena. Ostala su samo neka sjećanja urezana u naša kamena srca. Ispod kože još uvijek kuca to nemirno srce, koje zvjezdane kapi prošlosti pretače u gorak kalež gorčine što ga ispijamo svaki dan. Pamtim neke protekle rijeke svjetlosnih snopova što su nam obasjavale put. Pamtim. Zaboravila sam crte tvog lica. Zaboravila sam. Iako je na usnama osmijeh, neka misao nema veze s tim i stalno je prisutna u uzdahu hladnog jutra ili maglovite noći. Možda se lomim danima, mjesecima, godinama. Možda. Jesam li se slomila? Nisam. Možda. Zaogrni taj mrak snopovima svjetlosti pa neka opet pokazuju putokaze prema drugačijem osjećaju. Možda.

'jutro :) sve se lako zaboravi, ali okamine čine neku povijest, zar ne? :) i uvijek ostaju tragovi :) za novi putokaz.

da, a možda nas ti tragovi odvedu na neke sretnije staze :)

ožiljci neka budu samo loši trofeji, izbrisati ih ne možeš, ali podsjećaju da ne činimo ono što smo činili dok smo ih dobivali.

da, poznato mi je to stanje :) no, život uvijek donese drugačije, nego mi to očekujemo, ali na žalost - očekivanja su kao droga :) kad ne očekujemo, dogode se čuda...

da, s riječima i životnjama je dobro komunicirati. Ali ljudi!! :)

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr