Čovječe, kakav blog!

1. Skuhaj tjesteninu
2. Stavi kiselo vrhnje
3. Iz nekog razloga stavi na vrh te smjese pola rajcice
4. Pospi kurkumom
5. Posluzi.

U ovoj simulaciji što životom zovu
Potraži mene kao ljubav novu
Dok sere kiša ili žega jebe
Ti kaži "ja volim tebe"

Čak i ako me ne voliš reci tako
Lazi mi lijepo kenjaj mi polako
Cekam noc da pricam s njim u snu
Ne znam je li to lijepo ili sam na dnu

Iskreno do tvoje kare mi nije
Kad tu sirotinju gleda i Bog se smije
Nije ni tebi do moje dlakave zlundre
Takvu imaju i krave i flundre

Bilo bi dobro da skuzimo ovaj zivot tj.sranje
Bilo bi dobro da manje seremo kroz gusto granje
Da kad nocu hrcem pomislis "umorni mali ustipak"
A ne da mi ga u snu pokusas metat u supak

Da me volis a ne da juris drolje
Da si vjerujemo da si zelimo najbolje
Da se ne objesis na uzetu da ne perpetuiram
Poslije cega na njemu ja balansiram

Balansiram na uzetu kao na trapezu
Ni sveta mati ni divlja cura, cak imam hipotezu
Da sve ovo stvoreno je kao poligon boli
Vrijedi li, imamo li ista da se voli?

Bok. -Bok
Pozz. -Pozdrav, neces propasti ako napises punu rijec, nisi Elon Musk da stedis vrijeme.

Kako si? -Dobro sam bit ce i bolje bilo je i gore.

Sto radis? - Cekam da masina izvrti i da se luk upirja.

Sto nosis na sebi? -Breme zivota, tajce na jorgovane i majicu HAVK Mladost. Btw znate da za vaterpoliste nije bilo doceka? Prvi na svijetu frende. Ko jebe vaterpolo. Akademski sport. Sram vas bilo, Tomasevicu sljagu preko labrnje ako ga vidim

Jesi li za seks? -Zamjerio mi se seks i karina za sva vremena, ali mozes ako imas tjelesne energije ici peglati i kositi

Jesi li vlazna? - Samo ispod pazuha od trimera

Smeta sto sam ozenjen? -Da si mene zenio smetalo bi i vise, ne bih to podnijela

Link
Ne da mi se vise zajebavati.
PODRSKA NAJSLADJEM BLAJHICU BABY LASAGNI. NIKAD VISE REZERVA, GLAVNA SI ULOGA!

Link
E. Šta će mi muž bogati. Nema tog što Ličanka ne može kad se kupusa i špeka najede. IMA LI PRIGOVORA?

NEĆU VODE IZ FRIŽIDERA, HOĆU ONE IZ:

a) posude od kera
b) Plitvičkih jezera
c) čaše od pedera

Obrazloži odgovor.
Najbolja ili najbolji dobivaju pršut od medvjeda.

Pa radije bih dala bubreg negoli ijedan drugi organ.
Zbog trauma vise s muskim rodom ni na ulicu ne idem bez pancirke a kamoli pit kavu i koketirati... i one price ispocetka- sto je tko u horoskopu i voli li film taj i taj... ne.
Tu sam da lupim tekst, prokomentiram, procitam sto me zanima. Ali ne trazim nekoga a i tko mene kani naci nema se tu kaj. Ja sam napustila svijet ljubavi, ideala i seksa. Mogu vam eventualno na pvt pomoci uletiti nekoj odavde i mozete me pitati kaj vam bolje stoji za neki blind date.
Ne smatram se vise zenom nego sam nebinarna osoba i zovite me "oni"- evo dotle je doslo, nemam vise ni spol. Ako meni uletite znaci da ste polupederi pa nek vas to sprijeci. Danas bar ima nacina i koristim ih da vam objasnim. Ja sam sad nebinarna osoba.

Ja u to apsolutno vjerujem, čak imam i ta dva čudna sna koja mi se vrte od djetinjstva, i ne znam objasniti zašto je osjećaj tako realan.
Antireligiozna sam, poštujem svačije uvjerenje, nisam ni budist, čak mi najviše smisla ima ovo što izađe kad uguglate "hyperianism" ali ni tu se ne mogu određivati. Nisam duboko u tim stvarima, iskreno nisam bila uopće, ovo je nešto u zadnje vrijeme nakon njegove smrti. Imala sam taj neki osjećaj kad sam čula da se ubio, radi se o sekundama, ali imala sam osjećaj da je sve ovo "u slojevima" i da je on otišao u "lakši zrak". Imala sam osjećaj da je sve ovo neka vrsta simulacije, da mozak imamo da bi ta ideja opstajala, i mi u njoj (u smislu: da ne odeš u kurac i ne živiš život kao da si vječito na halucinogenim drogama). Nakon par sekundi tog ludila ili baš možda bistrine, osjećaj je nestao. Ali tih par sekundi nešto kao da sam kužila.

Definitivno vjerujem da postoji neki meni i ljudima sasvim vjerojatno neshvatljiv, vjerojatno matematički prije nego drugačije objašnjiv, mehanizam, po kojem stvari postoje, traju ali i- opstaju.
.......................

Moja dva sna mi se javljaju periodično i toliko su živa da ja to ne mogu opisati; osjećaj je drugačiji nego ijedan drugi san iako su moji snovi bogati, ima tu i lucidnog sanjanja, razgovora u kojima sam bistrija nego dok sam budna, ali ovo je druga jedna sorta i javlja se od djetinjstva.

U oba sam žena, i u oba sam to ja, ali neka verzija mene- skuži se da jesam ja, po crtama lica.
--------------------

Prvi san odvija se na nekom otoku i vidim pomorsku bitku. Nedovoljno poznajem povijest da bih znala odrediti mjesto i vrijeme, ali radi se o Mediteranu. Izgledam kao sad ali sam mršava, nosata i s puno više pigmenta. Ja sam seljanka i to se vidi po mom ruhu. Relativno sam mlada. U idućoj sceni nalazim se u kamenoj kući i kroz vrata vidim gomilicu muškaraca koji su u uniformama, smiju se, pijani su i naoružani. Jedan je izrazito svijetle puti i plave kose. Osjećam užasan strah i želju da pobjegnem, ali ne mogu.
San se tu prekida.
------------------------

U drugom snu - to je definitivno 70-ih ili 80-ih godina, šetam s meni nepoznatom crnokosom ženom i smijem se. U tom snu sam obučena dosta neukusno, natapirana kosa blajhana. Prostor je jako sličan Savskoj, ali nije to, ne mogu ga odrediti, no tu je uvijek taj isti kiosk od bijele cigle.
Ususret nama ide čovjek, visok i mršav, obučen je u svijetao kaput.
Ja mu se obradujem- očito je da tog muškarca volim (kasnije mi se znalo učiniti da je pokojni Ivica taj čovjek, naravno nikad mu to nisam pričala). Totalno se ushitim i krenem u njegovom pravcu- san je toliko stvaran da provjereno mogu reći da nosim neudobne štikle. On izvadi pištolj i ubije me bez jebemti, tu se san završava.

-----------------------

Vjerujem da ovdje dolazimo s nekim unaprijed zadanim razlozima. Ne kažem da je sve zadano, ali nije slučajno. To je moje mišljenje, tuđe poštujem makar i drugačije, zašto ne.

Favorit na Eurosongu? Naravno, prvo ide naš, Baby Lasagna. Super je dečko!

Ali... Irkinja su me oduševili (tako se valjda kaže za nebinarne osobe, ne kužim baš taj dio, jebiga imaš li karinu ili mačkicu i doviđenja... ali poštujem, evo).
Toliko dobra pjesma... Toliko moćna, toliko legendarna. A to što mnogi ne shvaćaju što je uopće pentagram, što je uopće vještica, koji se boje i nemaju informaciju... A jebiga nije se rodio tko bi kolača svijetu napekao!
Ovo ima elemente teatra, performansa, "sotonski" je zapravo u prijevodu metal, a ovo "vještičarenje"... Pa dajte poslušajte malo riječi... Kod mene su odjeknule, bolno, ženski, ja bih ovo rekla Nekome Kog Ne Spominjem...

Ona UNIŠTAVA uspomenu na tipa koji je bio sjeban i radio sjebane stvari, živio laž, imao ožiljke u očima, imao krive izbore, tu vještičari... Koji ju je uništavao svojim debilnim ponašanjima, koji je birao doomsday blue i njoj stvarao doomsday blue. Kao neki još... I speak to destroy!

Tko ima smisla za to, neka pogleda koliko je ovdje suptilnosti u slojevima!
Ona jest vještica, ali upratite malo što čini partneru... Upratite da skida svoju vještičju odjeću da bi u interakciji s njime porazila demona. Meni je ovo apsolutni trijumf umjetnosti, sceničnosti, atmosfere i teatra. Simbolika nije za bukvaliste i površne ljude, ali tko se potrudi shvatit će vrlo lako da je ovo puno suptilnije od (čekaj, prvi put čujemo metal?) "sotonizma"?
Upravo suprotno.
Crown the witch!!! Ovo je vještica koja itekako dobre stvari govori, osjeća i žestoko iznosi, u ljepoti, nostalgiji, strasti, DOBRO pogledajte što radi u nastupu. U moru banalnosti Eurosonga imamo tri minute UMJETNOSTI. (A ona je tu da umiri razmrdane, i razmrda mirne!)
Uživajte, ali pozorno pogledajte i proučite (pa i sporni simbol pentagrama - prvo se informirajmo).

SJAJNO!
Kakav sotonizam jebote :))))))
Paganizam, da. Egzorcizam, možda.Sotonizam nikako! Umjetnost SVAKAKO! Oduševili su me Bambie Thug, evo jebote konačno i neki viši nivo u tom što je često iritantno i neslušljivo, ili pak ta naricanja kao kad mi pošaljemo "udri me nogom u jami vukovi umiru sami" ili Franku Batelić da iskaljava svoje ženske frustre i nesigurnosti jebe li Čorluka još koju. Kom se jebe za to.
Irci su prejebali sistem ove godine, bez obzira na rezultat, ovo je viši nivo!

RESPECT.
Link

svim čitateljima ujedno želim reći da sam dobila proljev jer sam u gospiću kupila kuglicu sladoleda od jogurta. imao je savršen okus ali toliko sam puta od jutros išla na toalet da ne mogu ni sjediti

u to ime idem šetati jer me onda manje boli rektum

pouka: kupujmo Ledo sladolede zapakirane ili još bolje nemojmo uopće jesti šećer
ako već jedemo nemojmo sumnjive stvari.

za razliku od mnogih mojih muških čitatelja, ja nemam iskustava takvih i nisam znala da šupak može boljeti tako užasno. ovo je strašno, čak razmišljam uzeti voltaren. mislim da je ovo dno života kad te rastura bol u šupku, živiš u šupku svemira i šupak ti se objesio na štriku.

ja sam spremna da krene nabolje. mora. znači evo ovo je dno, idem po voltaren za šupak jer sam pojela pokvareni sladoled i imala cca 20 proljeva od jutros. dno. dublje ne može, jedino još da me vuk napadne u šumi. idem šetati i nadati se da će proći ova bol. moj život nema smisla, ovo je neki matriks, neko ludilo. pijem voltarene za analnu bol, pa što je sljedeće i dokle dragi Bože

Odlučila sam da nakon porodiljnog neću raditi u struci.
Razlog nije što nisam njega spasila, jer to ne bi ni Batman kako stvari stoje, druga stvar ja nisam ni kužila da je tu nekog spašavati nego voljeti i biti. Mada možda i to, nekim dijelom.
Razlog je što sam tek sad, kad sam i sama trebala pomoć svoje struke, shvatila koliko je to... Pa evo nemam riječi.

Osobno nisam išla nigdje, ali sam okrenula sve ljude na apsolutno svim linijama. Ti razgovori su bili hrpa floskula.
Moj je pok. svekar bio zubar i u ovoj kući je još uvijek njegova ordinacija. Kad brljam po tim svrdlima, brusilicama i svemu mislim si "stari Petre, ti si nekome doista i POMOGAO". TO je pomagačka struka. Ovog svog sam se počela sramiti i ne želim se time baviti. U idućoj inkarnaciji želim biti zubar ili fizioterapeut. U ovoj planiram tražiti posao na kiosku ili u kafiću ili sl.

Nikad više baviti se ovom strukom jer nažalost nema smisla. Moje mišljenje o tome je kao na početku ove pjesme, znači realno za to mi služimo- tko ima živaca nek posluša prvu minutu, znači ne, nisam ta osoba za takav rad, jemtimater to je to. Za to sam ja studirala 5 godina.

Svaki poso pošten poso, za novu diplomu nemam vremena i mogućnosti, a ovu smatram promašajem. Mislim da bih bila dobra prodavačica ili konobarica, solidna sobarica, neki kurac ću već biti. Sjediti doma neću, ali ni baviti se svojom strukom jer tek shvaćam sad koliko je to nažalost... pa evo no comment, poslušajte si link. Link

Psihološki mi je najviše pomogla žena s pumpe čiji se ćaća ubio. Nijedan psiholog za mene nije napravio ni 2% koliko ona, i ne želim se time više baviti jer nema smisla. Bolje nešto počistiti pa na kraju dana znati što si napravila.
Ako imate ideju, slobodno šibajte u inbox (je li to legalno? ak je, možete me prek veze zaposliti kod sebe pošto ste svi menadžeri... jeste pičku materinu kolko sam i ja iz Like balerina).

Mislim da želim biti konobarica, uostalom obožavam ovu pjesmu i to mi je top zanimanje, puno poštenije od ovog mog, ne želim za to uzimati pare. Ajde Sinane bi li da ti ja jednu kavicu složim sa srdašcem od pjene? Link
Da, mislim da sam odsad, uskoro, konobarica po struci.

Nikad više jednu o njemu neću reći, a tko jednu o njemu kaže nećemo više govoriti.

Link Goca Tržan- Ako je Bog

Pusti me na miru sad i ne dolazi mi u snove. Samo mi sjebeš jutro i posereš mi se u dan.

San mi je da kuma, ja i netko tko može biti na Leovom nivou, rekreiramo ovaj spot na Cimosu, onoj zgradi nedovršenoj gdje se narkići šusaju u žilu. Tko je taj, plaćam 20e? Moraš raditi sve što i Leo i micati usnama da kasnije jedan mali Branimir to namontira i stavimo na yt i na blog. Kuma i ja smo ove (ja prirodno slijedom trauma i nervnog sloma, ona uz Pelinkovac kojeg ionako pije ko vodu)
Link
Dobrovoljac- 20 e je tvojih pošteno. Na Hreliću ti nabavimo kožna čehla, ti samo imaj stav.

Odjebite moje potonje tekstove i dođite da se nasmijemo malo ovom. Inače, ovaj pjevač je poznat po tome da se hvali da ga zovu izvanbračnim sinom Zdravka Čolića i po izjavi "mnogi bi dali guzice da pjevaju kao Čolić".
Ovo mi je njegova najdraža pjesma što zbog ritma (stvarno je volim), ali i zbog stiha:
"dođi do mene da se malo osušiš!"

Link

U moru pervetita koji te zovu da se ovlažiš, Amir Kazić Leo ti garantira da ćeš biti suha ko barut uz njega. Počastimo ga jednom čagicom- tko će sa mnom jedan stiskavac uz ovu božanstvenu pjesmu nek se slobodno privije uz mene i primi me za guzicu koje nemam. Najdraža pjesma IKAD!

Uđem u neki dućan jer su u izlogu lutke obučene kao babetine, to je ono što mi treba jer u Lici i nemam života osim sahrana i sudova raznoraznih. Treba mi nešto ozbiljno i tamno. Crno. Inače, na dan kad se on ubio jutro sam provela na Aboutyou sajtu guglajući bijele haljine i pičke materine. Ispostavilo se da je, u svom suicidalnom umu, zapravo srao o tome da ćemo se ovog proljeća vjenčati i krstiti dijete jer... tako to hoće samoubojice, kaže mi jedna kolegica, malo srati prije nego što odu. Večer prije je pojeo četiri vrećice gumenih bombona (inače je pazio na vitku liniju i nikad nije jeo slatko) i cerekao se kao lud na brašno. Mislila sam: veseli se bebaču. Pojma nisam imala. Da me sad vratiš u te dane, ja i dalje ne bih skužila. Tek kasnije sam u ladici vidjela buntove psihijatrijskih nalaza- ima tu svega, ali i prethodnih pokušaja. Lagao je i srao do beskraja, prije mjesec dana sam saznala njegovo pravo radno mjesto, puno toga vjerojatno nikad neću saznati niti me briga.
Ovog sam proljeća primijetila da bijelu haljinu nisam obukla ja, ali zato jesu krošnje jabuka, krušaka, šljiva ili koji god kurac da su ova stabla. Naslijedila sam i voćnjak, dabogda propao što se mene tiče. Da nije i djetetovo, puno tog bih ja sravnila sa zemljom, a prvo te voćke koje su nosile moje vjenčanice i rugale se što je mene dopala crnina.

Pa eto, izabrala sam neku nakaradnu suknjetinu i bluzu kao da svoju tetku ili strinu oblačim. Mada, priliči to mojim godinama, blizu sam četrdesete. Moje je osobno ludilo što mi mozak nije prerastao 16-u, zato i živim tako usran život, jer vjerujem ljudima, vjerujem da je život lijep, stala sam na idealima i lijepim pjesmama, i vjerovala sam i njemu onako kako vjeruju gimnazijalke a ne žene koje bi, ako ništa zbog djece, trebale odrasti u nešto suvislo. A ja sam stala negdje na 16 i pol. I jednog ću dana morati smisliti jebeno dobru ispriku svojim sinovima, i unaprijed sam se pomirila s time da će mi zamjeriti. Ako je utjeha, oboje ih volim kao bogove, ako je utjeha više neću ništa ni s kim, ako je utjeha svakom ću ostaviti bar dvije nekretnine i platiti im privatne fakseve i sve što treba, eto ovaj kreten je, ispalo je, imućan. Uopće ih neću trovati svojim debilizmima i naivnim idealima, nadam se da će biti potpuno drugačiji od mene i smatrati me luđakinjom i kretenom, ja se prva takvom smatram i serem se na sve i jednu svoju logičku pogrešku, uključujući:
"ja sam s 47 godina sam jer sam čekao tebe i jedino što mi treba to je da imam dičicu, vidi ovaj zeleni raj, ti si moja vila".
Kako je dobro srao taj tip, svojim smirenim odmjerenim glasom, kako je dobro igrao predstavu o sigurnosti i miru i sreći, meni koja sam bila spremna raskrstiti sa svim zabludama promašenog svijeta i gradskog života i priče da mogu sama.

Kako je to meni sjelo, kao budali šamarčina, kako nije bilo bolje žene da bude glupa i naivna, od mene, ganute njegovim jednostavnim ličkim načinima, toplom tradicionalnošću. Čak je s Narodnog svirala "Ključ života" kad sam prvi put ušla u njegovu kuću. Što bi to bilo nego sreća? Sreća za mene, koja sam zaslužila, i sreća za njega, kojem je želim dati.
Što bi tu moglo poći po zlu?

----------------------------------------------------

Suknjetina i bluza su mi stajale kao krmači sedlo, kao prava pravcata babastrina, pleše mi to oko dupeta, noge kao štapovi ispod nakaradne suknje ispod koljena, platila sam taj užas iako bi netko meni trebao platiti za duševne boli što moram to sranje nositi, idem to odnijeti u gepek da što prije zaboravim na što to liči.
Imam ključeve za auto s onim gumbićima i nikad ne kužim koji je za što nego to klikćem kao debil, a često pokušavam ući i u tuđi auto (meni je sve to isti kurac, nedavno sam cca 10 minuta pokušavala ući u crni BMW, znam ulaziti i u tamnoplave Opele nekakve, moj je inače tamnosiva Insignia, meni je to zaista sve isto. Normalno, ne ulazim baš u crvene, žute i sl., ali te tamne ozbiljnije, bez greške pokušavam otvoriti. Ovaj put nisam imala taj problem, jedino što sam par minuta tražila gdje sam se u pizdu materinu uopće sparkirala, a onda sam krenula drkati s tim ključem. Iz nekog razloga znam i upaliti alarm ali ne znam kojim procesom, nekad jednostavno krene urlati alarm i ja samo kažem "marš u tri pičke materine" i nekak zgasim, a ni to ne znam kako. Samo klikćem. Inače taj auto izgleda kao kurčina, ovaj ga je lickao, a ja pošto mrzim taj auto tepem pepeo od pljuge na pod i nikad ga ne perem. Izgleda kao shit i boli me kurac. Kad se nakupi baš previše shitova onda zbog djece to sredim, ali imam neki hejt prema tom autu u zadnje vrijeme baš zato što ga je Ita volio. Trebala sam ga možda i prodati ali ne mogu.

Stojim iza tog debilnog auta ne bih li ta govna od bapske odjeće stavila u gepek i zaboravila dok ne budem morala na te prilike zbog kojih sam to ruho morala i kupiti.
Iza mene dolazi Zadranin kojeg sam sasrala u bircu.
-----------------------------------------

Pita me gdje sam otišla i da me tražio, da bi volio popričati sa mnom malo.
Kažem mu da žurim. Sladak je, simpatičan je, drag, možda nešto stariji od mene.
Da ćemo drugi put (mislim si: kurac, nikad više ovi šokovi vožnje do Zadra, baš je ružna i teška dionica btw), da mu se još jednom ispričavam.
Pita me jel bi me smio zagrliti malo ka tjovik.
Nasmijem se i kažem "a bi, bome bi, mogu i ja tebe?"
I zagrlimo se. Dugo, čvrsto, zdrobili smo se. Zagrlimo se ludi glasni Zadranin i ja sjebana ruina, zagrlimo se kao da je cijeli Svemir jedno. I sad se naježim.
Pita me broj. Razmišljam u datom trenutku da mu dam fejk broj, ali dam mu svoj.
Još i kažem ... Sva ta svoja klasična sranja- ako prolaziš Likom, .... pa onda krenem nabrajati: janjetina, šljivovica, pička mile matere...

Zvao me te večeri, nepoznat broj, vidim sličica na WhatsAppu, on je.
Razmišljala sam da li da ga nazovem, simpatičan je, stvarno.
Odlučila sam broj blokirati.

-----------------------------------------------

Za ovaj život je pizdarija dosta. Sve što sam lijepo željela i mislila ispalo je totalni horor.
Čija god da je ovo igra, ja ću odrobijati, ali više ne nasjedam na priču da je život lijep i da ima ljubavi.
Ne, moja djeca više neće vidjeti nijedan ljubavni promašaj debilne mame koja je zapela na 16 i pol, gimnazijskim pjesmama, Fellinijevim filmovima iz starog kina na Tuškancu, bolida koji se nadisao halucinacija Đorđa Balaševića i zamislila da je život lijep tko ga živjeti zna.

Mislila sam da znam. Danas znam da ne znam. Danas se bojim toga koliko jebeno ne znam. Koliko sam retardirana, glupa, jadna i idiot. Koliko sam imbecil u uvjerenju da je život lijep. Isti ovaj život, gdje postoje onkologije i bombe i gladna kosturska djeca- da, baš meni slijedi ljubav i obiteljska sreća, eto jer ja tako želim.
Hoćeš kurac mila moja.
Ali nećeš više.

Blokirala sam broj, blokirala sam sebe, i želim odrobijati dok moram, najbolje što znam, i da klinci budu OK.
Ja odavno nisam, nikad neću biti, ali ima jedna jebena stvar: 12 godina sam išla na dramsku kod čuvene Zvjezdane Ladike i uz malo teške šminke i banalnih blond lokni (koje su suštinski odvratne)... Život je karneval.

U sebi, ja sam zgađena svime skupa. Legitimno je da Edita Majić ode u samostan, legitimno je i da ja više ne vjerujem ni u što i ne usudim se ništa, nikud iz zone komfora, iz svojeg uvjerenja. S kim želim piti kavu? S BM, s njom jedinom znam na čemu sam. I vrijeme je da i ta neke stvari sazna, po mogućnosti u bluzi, suknji do sredine koljena i neudobnim ali odraslim cipelama za ženetinu.
Gdje sam? U kutu najusamljenijeg birca, s leđima okrenutim od svijeta, uronjena u knjigu, svoj svijet, razmišljam što ću za ručak, kojem klincu ću što kupiti, frendicama javljam da sam bolesna kad me zovu na kavu, muškarcima da sam pokojna i tipkam kao astralna projekcija.
Ako me itko pita što pijem, frende solnu kiselinu, samo mi se skini s pogleda.

Vrijeme ideala i ljubavi je završilo. Danas znam jednu stvar: ovo je ružan svijet, poligon teških iskustava, i najebao je tko se nada sreći, pravdi, ljubavi i skladu. Jadna mati takvom degeneriku, a moja je najjadnija što je rodila mentalno zaostalu jadnicu koja je proćerdala život nikad ne prerastavši 16 i pol, pa eto i pravda je da odjednom imam stotinu.
I imam.

Link
Miruj, počivaj u miru, niti sam te varala niti ću te ikad. Bezveze si se bojao smiješnih stvari, nekakve tobože moje mladosti, života, veselja... Ne, Ita, imam stotinu godina, sve si uspio, čega da te strah, miruj...
Kad si se ubio, inspektor koji te osobno poznavao ušao je u kuću vičući "je li ona živa? je li je ubio? tražite je"- našli su me kako spavam na katu ove velike kuće. Danima nisam oka sklopila zbog grizodušja što sam spavala a ne tebe spašavala, dok nisam pala u nesvijest od umora pa su mi dali nekih sedativa i onda sam se ispavala.
Odahnuli su vidjevši da sam živa i da mi nisi napravio ništa- samo si sebi. Meni ni dlaka s glave nije falila, kamoli da si me ubio... Selo i danas, do nepodnošljivosti i progona, priča da si se ubio zbog žene (mene).
A ti si se pokvareno smješkao s užeta. Imam stotinu godina i uopće nisam jedanaest godina mlađa, da bi se trebao bojati što činim i što mislim, i spočitavati mi, i strepiti. Stotinu punih si mi nabrao, ne ruža, godina ipak jesi.