Vikend na moru

Petak navecer, razgovor do dugo u noc...mnogo je toga receno, emocijama nabijeno...jutro poslije, takodjer je nesto u zraku...nesto nedodirljivo, ali vidljivo...
Pada odluka, idem..pa kud puklo, da puklo. Usao sam u zadnji tren, nije bilo vremena za blagajnu, kartu sam kupio kod vozaca.
Krenuo sam kao iznenadjenje, i bio sam..iznenadjen.
Trenuci kada sam pomislio, pa zar ovaj autobus ne moze voziti u rikverc?
Ali zasto? Krenuo sam, i idem. Nema povratka.
Uostalom, vidjet cemo...grah ce reci svoje.
U nekim trenucima treba jednostavno stati. Stati na loptu. Kad sam stigao, znao sam da je nece biti. Sat vremena ranije, poklopila je. Poruke su ostale bez odgovora, a poziv je naletio na sekretaricu. Vec su same Delnice predskazivale kakva me vecer ceka. Oblaci su se nadvili nad nebom, autobus je klizio, a kisne kapi lagano su mutile prozor...
Secem ulicom, grad je sablasno prazan...osjeca se pritisak u zraku. Kamo sada? Hoce li se javiti? Nazvati ili poslati poruku?
Ne znam, pokusavam ne misliti o tome. Razmisljam, stavljam sebe u situaciju...dolazi mi iz drugog grada netko za koga sam tvrdila da sam zaljubljena, i pokazivala sve simptome tog stanja...dolazi da me upozna...u isto vrijeme, u moj zivot ulazi jedna druga osoba, moj svijet je opet uzdrman snagom 7 richtera...zasto? Pa tek sam preboljela onoga koji mi je nanio toliko zla?? Zasto??? Sta sam Bogu skrivila? Da li da nazovem, i kazem da cu kasnije doci?
Da li da se ljutim sto je dosao, dosao nenajavljen? Ljutim se, kako mi je to mogao napraviti?
Vracam se u svoje tijelo, opet sam to ja. Sto sam ja to krivo napravio? Dosao sam vidjeti curu do koje mi je bilo stalo, svi pokazatelji su davali do znanja iz prethodne noci i istog jutra da joj je makar malo stalo...da sam kupio vrijeme. I gdje je onda greska? Nije li normalno da samnom sjedne, popije kavu, makar na pola sata, pristojnosti radi. Ipak, nesto se medju nama razvilo. Uvenulo je, a ja toga ocito nisam bio svjestan.
Hodam gradom, razmisljam...kamo otici? Na kolodvoru pisem raspored povratka...Ne mislim se vratiti, pa nisam uzalud prepisao brojeve hostela, ostajem. Hodam. Na licu izraz lica koji nemam cesto. Znam da sam ko otvorena knjiga. Ulazim u info centar, sad znam kuda trebam ici. Usput, imam mjesto gdje cu ubiti vrijeme. Cinestar. Tower centar, nikad ga jos nisam vidio, silazm iz autobusa na prvoj iza zavoja stanici kako mi je draga gospodja rekla dok sam bio s njom cekao autobus.
Odlazak u kino, svi filmovi koji me zanimaju, vec su ili poceli, ili vise ne igraju...osim jednog. Akcija, jurnjava u podzemnoj, to je ono sto mi treba. Film igra u 20:40, imam dosta vremena, odlazim u prvi kafic do cinestara, utakmica je na tv-u. Premiership.
Narucujem si pago ananas i casu vode, konobar je jako ljubazan. Imaju i novine, pa listam SN i jutarnji...smiren sam. Znam da ce se javiti. Nisam kupio kartu, samo sam je rezervirao.
Povremeno gledam na sat, osjecam da mi je majica mokra, cijeli dan sam u njoj, otkad sam krenuo. Idem na wc i perem se, mijenjam u jednu od najdrazih, crvenu sa likom Chea...
Vracam se, dovrsavam sok i vodu, idem prema kinu....hoce li nazvati? Dal da kupim kartu?
Vrte mi se razna pitanja kroz glavu...
Odlazim u kino, ipak. Gledam film, pratim radnju, ali ipak svako malo provjeravam jel se javila.
Ispred kina jedna djevojka, ceka decka...pricamo, on dolazi, i nude mi prijevoz do hostela. Ispada da on zna jos bolje mjesto, nije hostel, al je zato dom crvenog kriza, i cijena je skoro upola manja...ulazim, soba je okej, i samo je moja...5 kreveta i mogu birati...samo jos da se i prozor da otvorit...povuci – potegni, nejde...nista, odlazim dolje, i covjek mi daje broj 204. Ova je okej, takodjer prazna ko avet, al zato ima prozor koji se otvara. Uredna je, ima sve kaj mi treba. Ostavljam stvari, presvlacenje i gibam van, kisobran i ja...
Vec polako pada...i nebo se rasplakalo nad mojom sudbinom. Ali ja necu. Pa nisam od sladoleda, iako...hmm, a volim ja sladoled, i po kisi, i po snijegu...i sad bi mi jedan sjeo...na volej  :)
Eto me u gradu, nit 10 min hoda, nailazim na ekipu ispred glavnog gradskog okupljalista...alternativci, prosjek 23, odokativno. Pricamo malo, fascinirani su sa mojim likom Chea na prsima...jedan cak i zna da je bio Argentinac...
Odlazak u grad, uz vjetar koji zavija, prazne ulice i pokoji kafic koji ima nekog...raspitujem se, i izgleda da je jedino brod mjesto gdje ima ljudi...muzika se cuje, okej, nisu cajke. Naravno, krcato je mladima, prosjek 22...svojim izgledom spiljskog covjeka (neobrijan nekih cca 8 dana) odajem dojam sakupljaca boca, i pogledi se susrecu samnom...prilazim jednoj curi i pokusavam je pitati jel ovo jedino mjesto koje radi...sa gadjenjem odmahuje rukom – makni se od mene. Sto ti je zivot. Zilet nisam nosio, al zato imam brijaci aparat. Sutra cu se pokosit.
Vecer ubijam jednim dobrim kebabom. Stvarno je sjeo...ko cigla medju rebra.
Vracam se. Noc je jos mlada, al umor me vec hvata. Ulazak medju 4 zida ispunjava me tisinom. Samo zvuk kapi po limenoj oplati remeti potpuni mir. Slusam radio, svoj mali prijenosni sonyev walkman, kupljen jos tamo '99 u Americi, dok sam cackao po Wallmartu. Bio je zadnji, 4.99$, i danas se sjecam dok sam s njim isao prema blagajni.
Cuda je samnom vec prosao, i emocionalno sam s njim vezan. Mislim si, hej stari, pa ti si prosao samnom vise nego ijedan moj frend, i vezu me s tobom uspomene jace nego s ovom bajnom djevom koja me niti ne zeli vidjeti. E moj plasticni prijatelju, da nije tebe, meni bi zivot bio siromasniji, i u svakom slucaju puno tisi.
I dan danas radis kao prvog dana, zivi dokaz da tehnika radjena za US trziste vise vrijedi nego ona za istocnu Europu.
Lagano tonem u san, uz zvuke neke pjesme i zadnji cas te gasim, prijatelju...istrosio bi se do jutra, a trebat ces mi jos.
Jutarnje dizanje ispunjeno je svjezim zrakom, nebom koji daje ne obecava neku divotu od dana, al barem ne pada. Tup...tup....tup.......tup....tup.....tup... cuju se tupi zvukovi, vani netko igra tenis. Dizanje, spremanje, pa opet preslagivanje, oblacenje dugih, hmm, ap ipak kratkih...i wc...palo je jedno bombardiranje skoljke, i sve sto uz to ide, i na koncu brijanje. Sad izgledam ko covjek. Ne brijem se skroz, vec samo trimerom, tako da ostaje jednodnevno stanje...taman.
Izlazim, nema portira. Pa gdje je sad?
Evo ga. Zaustavljam ga jer nekud bi on zurio, a ja bi ipak da platim...dok mi pise racun, pricamo...i ja usput spominjem situaciju...gleda me i kaze, ma ima u Zagrebu cura, ne brini se...nemoj se s time uopce zamarati...
Idem prema gradu, turisti mile ulicom, kafici se vec pomalo pune, a ja trazim bankomat. Evo ga. Guram karticu, nejde...nece pin procitat. Jos jednom, nista. Gledam ju...gledam...i u k. Pa ovo mi je stara kartica!!! Nisam ju nosio dok sam isao po novu, i ostala mi je u djepu od hlaca. Brojim novce, 40 i kusur. Super!
Nista novo, opet ce biti neka improvizacija, ma meni nikad nije dosadno dok putujem sam sa sobom.
Nema razmisljanja praznog trbuha i na glavnoj ulici ubadam jedan istarski sendvic sa okusom tartufa...prezivio sam. Brojim novac. Dobro, proslo je 10, a ja moram prezivjeti sa 30-ak kn.
A nista, kako mi je mobitel vec lagano na izdisaju, trazim neki kafic da ga napunim, a kako mi je punjac ostao doma, kafic sa vlasnikom nokije i punjaca...nalazim ga! Sta dobijem, pita me konobarica...dobijete jedan crtez... :)
Dogovor je pao, i ja sjedam za stol, crtam...nakon nekoliko crteza, i jedne karikature naastaje jedan koji poklanjam konobarici.
Dok se mobitel muci sa strujom, i nesto mu slabo ide, odlazim do blagajne autobusnog kolodvora, i na informacijama saznajem da za 28 kn koliko imam, mogu do Kraljevice. Plan je bio stici do Crikvenice, otici malo na kupanje, naci neke zagrepcane i vratiti se doma...bez ijedne kune. Okej, idem to nekako rijesit...ulazim u bus i prilazim vozacu:
Oprostite, desilo mi se da sam ostao bez bankomat kartice, nemam vise ni kune, pa bi zelio do Crikvenice gdje ima puno zagrepcana, dokle mogu s vama sa 28 kn?
Malo racuna i kaze, do Kreljevice.
Koliko je ona od Crikvenice?
10-15 km. Super, velim ja uz smjesak, pa to mogu i pjesice. Pogleda me i kaze, odi otraga sjesti, i pravi se da spavas, ako dodje kontrola, zaspao si, ja ti to nisam rekao.
Naravno, puno hvala.
U busu ionako 3 covjeka pa mogu birati.
Razmisljam dok gledam kroz prozor, pa jel moguce da cu prvi put na putovanjima biti gladan??
I onda se sjetim, pa ja u ruksaku imam 300 gramsku lindtovu cokoladu, i jedan marzipan...
Skoro sam zaspao, ipak, razbudjujem se na vrijeme da vidim da smo stigli u Crikvenicu.
Nakon pozdrava sa vozacem, idem prema plazi. Hodam pokraj niza kafica i primjecujem da sam jos u tenisicama, skidam ih i napikavam natikace...e sad se osjecam ko na moru.
Konacno plaza, bacam stvari i rucnik, te brzinsko presvlacenje...krecem lagano medju ljude, neki stoje, sjede, pricaju, neki se rostiljaju, hvatam glasove, registriram masovno strance, te tu i tamo prilazim nekima koji bi mogli biti iz Zg.
Nema uspjeha, ili me se boje kao dvije cure kojima je trebalo pola minute da na moje pitanje i obralozenje da mi treba prijevoz do Zg, odgovore da ne idu veceras, vec za par dana....nema veze, (na njihovom mjestu tko zna, mozda bih i ja slicno reagirao) ili su puni, ili stvarno ostaju jos koji dan.
Uz nekoliko pokusaja i pogresaka, nailazim na neke dvije cure koje su dosle busom...odlazim, ali mi sine ideja i vracam se:
Cure, a bus je za jednodnevni izlet?
Da
Kad se vraca za Zg?
U 19:15, a neki idu i od 19
Ima li mjesta u busu?
Ima.
Super, hvala puno...
Plan je skovan, idem lagano na plazu..malo izlezavanja, malo kupanja, a bome malo i crtanja, blizu mene 4 mlade cure, a ona najstarija uskoro je usla u kadar mog papira. Nakon nje, i njena moguca sestra, obje ispunjavaju prostor dugog crteza. Doh ih gledam, lagano promatram ljude oko sebe, da nebude bas preocito, al ocito je. Osjecam da im ne smeta.
Uskoro moram vec ici, spremanje i polako kretanje prema busu.
Bus kasni minutu do dvije, al nije ni bitno, u njega ulazi niti deset ljudi.
Dok ljud ulaze, prilazim vozacu koji je kod gepeka i pitam ga:
Oprostite, ostao sam bez bankomat kartice, nemam vise novaca, dosao sam ovdje busom iz Rijeke, pa dal bih mogao sa vama do Zagreba, nazvat cu nekog pa ce me pricekati kod busa i platit cu vam kolko treba.
Pogleda me i kaze:
Udji, ne trebas nista platiti, otici ces u agenciju i s njima sve dogovoriti, ja te pustam na svoju savijest, a ti kasnije odluci na svoju savijest hoces li otici do agencije, ili ne.
Zahvaljujem mu se, i uz citat naslova filma sa D. Moore, T. Cruseom, i J. Nicolsonom: „Malo dobrih ljudi“, sjedam u bus. Zar zar ih je zaista malo?
Ne znam, u ovom nasem svijetu, pomalo iskrivljenom percepcijom kapitalizma, jos uvijek ima dovoljno ljudi kojima kad nastupis iskreno, naprave nesto iz srca.
Povratak u Zagreb protekao je uz drijemanje, a moj stari prijatelj odmarao je, dok sam ja slusao njegovog dvojnika na razglas...Kod Inine zgrade izlazim, i uz zadnji pozdrav vozacu lagano se vracam kuci, ispunjen dojmom da u zivotu ipak treba uzivati, bez obzira na okolnosti i situacije koje nisu idealne. Zivot je kao casa, ovisno s koje se strane gleda, il je napola puna, il je napola prazna.
Moja je uvijek napola puna, i kad god mogu, dotocim jos malo...
 
Naknadno sam saznao da je mobitel dozivio klinicku smrt u sudaru sa zidom.
Bio sam jedini stanar u njemu.
Mozda je tako i bolje.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

01.09.2009. u 23:39   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

koji si ti genijalac. ja bih se pokopala u šest depresija, sedam mrakova i osam malodušnosti. svaka čast.

Autor: perushka   |   01.09.2009. u 23:54   |   opcije


Draga moja, zivot je prevrijedan da bi se trosio na ljude koji ne zasluzuju da udju u moj zivot.
Mislim da nije ni svijesna sto je izgubila, a sto se mene tice, polako postajem svjestan svojih kvaliteta...

Prvo treba cijeniti sebe da bi se moglo cijeniti druge.

Autor: shark   |   02.09.2009. u 0:08   |   opcije


ovo nije loša priča :-)

Autor: kasno-u-noc   |   02.09.2009. u 0:15   |   opcije


povrijedila te je, ali si ti ipak genijalac. ma baš mi se sviđaš. aj napiši još ponešto. :)

Autor: perushka   |   02.09.2009. u 9:43   |   opcije


Šta da ti kažem mili moj..osim..sve je to život...bila čaša napona puna il prazna...idemo dalje...ti možeš uvijek bolje i više...a to i sam znaš...pusa

Autor: ljubavnesti   |   02.09.2009. u 13:23   |   opcije


Priča je sjajna :)

Autor: I_disagree   |   02.09.2009. u 13:59   |   opcije


Dodaj komentar