ni na nebu, ni na zemlji...

Uživajte u lijepom sunčanom danu! :)

može li uputa na koji nacin da stavim sliku ako je nemam na svom compu, vec sa nesta, svog fb. ili sl.?
Hvala unaprijed...

 
U jutro, oko 11...hmmmm, meni jutro zna poceti i ranije, ali moram malo vadit mast svima onima koji rolete otvaraju u 6, i nos gnjure u jutarnju kavu u pol 7....e da, za sve njih, puno srece, makar one dvije sa roniocem, ovaj., ranoraniocem ili kako to vec ide...uglavnom, gdje sam ono stao? U govno opet!...okej, daklem, nazvala me frendica i dogovorili smo da cemo otici na putovanje od 6 mjeseci do Katmandua, ali da cemo to izvesti u jednoj veceri sjedeci u foteljama dok ce nam dojmovima opijeni pripovjedac pricati o dogodovstinama sa tog zanimljivog puta....nasi dogovori su vec postali klasika, prvo smo dogovorili 19:15, pa smo pomakli na 19, pa onda ipak, idemo jos prije na dvije izlozbe, ajde u 18:45, da ne kazem da se vani nebo rasplakalo ko nad saharom, a sahara btw inace znaci na arapskom pustinja, eto to smo saznali tamo...od svih planova, uspio sma ukakati izlozbu u HDD-u jerbo sam dogovor pomaknuo na 19:15, pa nisam ja letac, trebam zuljat guzu ZET-ovim busom do kolodvora, a tamo me cekala frendica kod zebre, u crvenom auticu....
Moram priznat da je bilo zanimljivo, pritom mislim na jednu informaciju, nekoliko video uradaka  skoro pa profesionalne izvedbe i jako puno odusevljenja vidjenim...od svih zemalja dodirnuo je Pakistan, Indiju i Nepal na kraju..sve ostalo izgleda da je prelebdio...mislim pricao je on nama o tome kako je sa kolegom sa kombijem dosao do Teherana, a kasnije ruksak na rame i....ali od toga svega vidjeli smo samo kartu sa crvenim tepihom puta...no dobro, najbolji dio veceri je bila klopa, e narode, da vidite kaj se sve tamo tamanilo, bilo je tu indiskih i inih orascica, grozdjica, susenih smokvi, susenih marelica, sljiva, neceg zelatinoznog sivog...a nije mozak!...nekih mini krafni koje su bile mmmmmmmmm, a sve to zaljevalo se na pocetku, u sredini, i na kraju sa nekom rakijom okusa visnje, i nekim puncem, e ako me tada nije trckavac....
Zanimljivo je i to sto smo na predavanju na koje smo stigli prije pocetka, ej, nasli smo i sjedalice u 3. redu, a bome nije bilo nebodera ispred mene..ne racunam na onog kosarkasa koji se sjeo ispred frendice, ali ja sam se pokazao kao pravi i pomaknuo punih 5 sm udesno (inace nemam naviku naginjati desno, ali dobro, ovo je bila spec. prilika), uglavnom, puna zahvale uspjela je odgledati predavanje nagnuta samo lagano imitirajuci kosi toranj u pizzi (4 godisnja doba naravno) i dajuci mi do znanja da mi nikako nece dodati ukusne zalogajcice koji su samo cekali kraj predavanja, a bili smo najblize...ccc....pitam se zasto mi je pedavanje bilo toliko zanimljivo....hmmmm....greb, greb...
Uglavnom, da ne duljim, jer vec vidim da ce moje izvjesce opet nalikovati na kranjsku ko prethodne, a danas je u modi mrziti Slovence, ne? Uostalom oni bi Faka, a meni se zivo faka za sve te nase debele guzice koje skupljaju bodeve na konto jednog rezultata, a ionak se zna da od tih svih obecanja nebu nis...no dobro, opet sam skrenuo s teme, skoro otprilike ko i mi nakon predavanja, prvo sam prevagnuo da odemo u Sport Billy kod doma sportova, kao, ima tamo cuda svjetksih u njegovoj torbici, ali od torbice ni t, a ja sam se polako poceo osjecati ko t-ruba kad smo vidjeli zalostan prizor od 10 ljudi....mozda je bilo prerano??? Pa vec je 22 i kusur, pa kaj ti mladi izlaze kasnije????
Ccc, uglavnom, otpizdili smo od tam cak i nakon sto sam ja nabacio naj osmjeh i odskrinuo vrata sa laganim telecim pogledom;  a da pogledamo malo nogomet, a?  NE, odgovor je bio ne samo jasan vec i dovoljno glasan...okej, idemo dalje, auto na rezervi, ali mi picimo dalje...ebe se nama....dolazimo do sobe...hmmm, mislim na sobu tam u tom kraju, 200 m zracne linije od doma sportova, ne neku za rekreaciju nakon orascica, iako sam se napuhnuo ko balon u lunaparku...daklem, ona parkira, ja istrcavam i provjeravam kakvo je stanje, orangutani na ulazu mi daju do znanja da super bake, dede ili kako su se vec zvali, mogu vidjeti ako prilozim 10 kn....0 bodova, pa ionak imam sveskup 13 kuna, ne trebam reci da je petak, i da mi se ne gledaju neke visibabe....sibamo dalje...putem prema savskoj krojimo sudbinu kud sad??? Sa 17 upitnika...ja bi radije jedan usklicnik, evo ne treba biti ni kranjske proizvodnje, samo da je jestiv....iako, jos me drze zalihe onih orascica, a bome i omanja kuglica velicine narandje punjene istima u crvenoj salveti.... na predavanju sam sreo i troje ljudi koje znam, pa je vecer bila i po tom pitanju zanimljiva....tamo sam svima dao do znanja da mislim ozbiljno, ugrabio sam kartonski tanjur velicine frizbija, i natrpao od svega po par komada...planinu smo zajednickim snagama tamanili, ali sam barem sve imao crno na bijelo, za razliku od nekih koji su trpali djepove i pavili se a jedu jedan po jedan...a haa....ja sam samo na kraju spakiroa u salvetu sve sto je ostlao na tanjuru...pa nece se hrana valjda bacat, ne?
Pada dogovor da idemo u retro, kafic prek puta horsburgera....opet ne znate o cem pricam?? Okej, 50 m od mosta...odokativno....niti se ne trudimo uci, pustos....idemo na ocajnicki potez, mouvie pub! Bilo bi bolje da pustaju filmove, a ne ovak...cijeli staracki dom uselio je u prostor koji sebe naziva pubom, a od tamo svih razvikanih piva koje bi se trebale tociti, imaju samo stellu i zuju....bem ti, daj colu i jednu malu tocenu zuju, cola je naravno za mene...tipu istresam simbiozu od njenih 40 i mojih 13 kn i ostatak sadrzaja vracam frendici....ispijamo polako i mjerkamo okolinu...prosjek je 45, i ja se odjednom osjecam uzasno mlad....pa da nema nas dvoje, i jos mozda par cura koje su zalutale, mislim da bi ambijent djelovo vise kao skup paraplegicara na paraolimpijadi...
Pricamo o ljubavnim jadima, dogodovstinama, i sve u svemu, nama super....ona mjerka nekog dedu, meni se mili jedna koja je u rangu njegove unuke, ali punoljetna...ali fak, ona se odjednom ljubi s nekim klinjom...ccc....pa otkud si se ti sad stvorio???? Ccc, opet 0 bodova....fak, fak, fak....bemu, Jakove, bas su te usrecili imenom, ovaj prezimenom....al barem dobro trcis i pucas na skijama...evo, sjetim te se svako malo...
Nakon odredjenog broja zjaka, vise mi ni periskop dobro ne radi, valjda ga treba podmazat, sta li....narucujem casu vode, a dobijam i s ledom, e sto ti je usluga....jos malo se klatimo, i ja predlazim Dublin pub! Nije nikad bila, pa super, evo sad ces...nalazimo parking drito prek puta, dobro, ja sam malo maknul jednu katu za smece, i taman mjesta za autic....
Nutra dernek, al ne onaj narodni, iako se pjevalo domacim jezikom, bend je prasio sve u ....negdje, a mi smo se utaborili kod sanka...usput sam ja grickao sadrzaj crvene salvete, a on se rapidno smanjivao...merde...muzika i nije bila uopce losa, ekipa je konacno onak kak treba bit, iako se osjecam mrvu stariji od prosjeka, jedno 10-15g....a boze moj....zivot ide dalje, pa ga zaljevam jos jednim top gunnom...(casa obicnjace zacinjena sa par kocki leda)...usput, frendica mi prica sa nekim dozivljajima se iskre, i baca pogled na mob svako malo...nitko mi ne pise.... usput, evo i ja s njenog moba provjeravam postu na doticnoj iskrici, samo jedna....nema veze, usput se prisjecam jedne male iz Sarajeva koja bi me trebala cekati na msn-u....hmmm, da..idem samo na predavanje....mrvu sam ga produzio, al kaj sad??
Odjednom, iz cista mira nicim izazvani, pale svjetla....a oko mene...kuku leleee, djecji vrtic....ebate, vratite mi mrak da barem zivim u nadi da su oko mene makar punoljetna djeca....eeeeee, i ona su poceli, ovo vise nije zvucalo na muziku, taj melos....grrrrrrrrrr, dovragaibestraga, pa to isti decki sviraju, ko i ono prije pauze...pa sta im se desilo?? A deca oko mene pjevaju sve u glas...htjedoh jednu putnu istrest u sebe, tj. Jos jedan top gunn, al se konobari preselili s druge strane sanka, bemu...valjda paljenje svjetla znaci da je na sanku fajrunt, sta li....dizemo se, ja sam odsarafio lakat sa sanka, ona svoju guzu sa barskog stolca, i sve u svemu napustamo mjesto zlocina u tisini...iako sam je zdusno molio da me ostavi kod branimirove, jerbo da cu onda tam na tramvaj, nije imala milosti...vratila me do mog kvarta....
Ja kao obecao da necu kranjsku, e pa i nisam, preso sam na kulenovu seku....narode, ne znam kako ste se vi proveli ovaj petak, ali meni je bilo sasvim dobro....i nebo je prestalo plakati, i ja sam napravio finu turneju sa 13 kn u djepu....stvarno je malo potrebno da budes sretan, zar ne??   :)))
 
 
 
 
 
 

 
Evo da u par rijeci docaram kako je tocno bilo, sam povod puta bio je koncert Tom Jonesa u areni, ali onoj Beogradskoj! Dobio sam dvije karte za koncert i moram priznat da mi je dosta vremena trebalo da nadjem nekog s kim bih isao. Ljudi inace jako vole slusati moje dozivljaje sa putovanja, ali kad treba negdje otici, pa cak i kad im nudim kartu za koncert, i smjestaj koji bi imali kod mog prijatelja, slabo..jako slabo..Katarina se odlucila u zadnji tren, i vjerujem da joj nije bilo zao. Sam put do Bg-a je bio vrlo zanimljiv jer sam proveo nekih 5h u Vinkovcima, tamo me docekao prijatelj, takodjer veliki putnik, koji mi je dao neke zanimljive informacije za jedno moje skorasnje putovanje. Nakon sto je morao otici u skolu jer radi kao profesor, nekako u to vrijeme javila mi se jedna draga net prijateljica, znamo se vec dobrih 4-5g i sada kada sam u njenom gradu, prava je prilika da se i upoznamo. Nakon sto smo vec jednom obisli centar Vinkovaca sa mojim prijateljem, isto radimo i sa mojom dragom net prijateljicom, ali autom. Plan je bio da odemo i do Vukovara, ali vremena je malo, i odlucujemo se za Nustar i Sopot. Obilazak 8 000 godina starog naselja svega 3 km od centra Vinkovaca, uz sam Bosut - Sopot, bio je vrlo zanimljiv, a nakon toga i Nustra, koji se potpuno izgradio nakon sto je bio sasvim razrusen...u medjuvremnu je dobio nekoliko nagrada na razini drzave kao najljepse malo mjesto, danas ima preko 5 000 stanovnika....vrlo je zanimljivog oblika, tako da je bio tesko osvojiv, i ustvari nikada nije ni pao. Tenkovi su dosli do sredista mjesta, ali su tu zaustavljeni...danas je na mjestu unistenog tenka lijepa fontana. Voda ipak simbolizira zivot, i ona je po meni idealan znak sjecanja na patnju i stradanje.Nakon dolaska u Bg a to je bilo oko 18h,(nekih 3h od Vinkovaca) na kolodvoru uzimamo taxi sto je bila greska. Znao sam ja da moramo loviti ulicni, a ne parkirani, ali nije bilo vremena jer moramo otici prvo u nas smjestaj kod mojih prijatelja, a tek onda do arene koja je u Novom Beogradu...a nisam imao pojma koliko ce mi trebati...Tesko se pravit mutav i sutit cijelom voznjom, osim ak se ne drzi ruka na ustima i samo kaze da mozda imate gripu, garantirano ce vas odvest od tocke A do zeljene tocke B u najkracem mogucem roku, ali bio sam poreumoran za takve ideje...to mi je naravno palo na pamet cim sam izaso... :))Meni je na pocetku frendica pokazala znak rukom preko usta na sto sam ja odmah reko kaj?  Tu je bio kraj price o bilo kakvom prikrivanju identiteta...umor cini svoje...kaj sad  :))Upalio je taximetar, ali nas je malo vozio duzim putem, pa nas je usput odro...Dakle, nikako ne uzimati taxi koji stoji, jeftiniji su oni koi se krecu i ako ih se nazove:besplatni taxi poziv: 0800119801, 9802 i 9806Obavezan taximetar!Odmah kraj Knez Mihajlove niti 100 m nalazi se Trg Republike, s kojeg idu busevi pa ako vam se ne placa taxi, za 100 dinara nakon ponoci, mozete busom bilo gdje..dnevna karta za jedan smjer do prvog izlaska je 42 dinara, sto je nesto manje od 5 kn, i vrijedi cak i ako zelite u drugi grad!Zgodno je napraviti izlet do Zemuna, on je udaljen svega 15-20 min voznje busom, i nalazi se u nastavku Novog Beograda u kojem se isticu arena i veliki shoping centar Usce.Druge vazne napomene: Beograd nudi jako puno, nocni zivot slovi kao jedan od najbojih u Europi, cak je bio proglasen kao najbolji, i to nije uopce napuhavanje. Mjesta za izaske toliko su raznolika, od cuvenih splavova, klubova sa zivom muzikom, kafica kojih ima u vise nego dovoljnim kolicinama...a sta se klope tice, e to je vec posebna prica, tamo se dobro jede i u najobicnijoj prcvarnici, i u dobrom restoranu...razlika je naravno u ambijentu i cijeni. Npr., u fast foodu ako se on uopce moze tako zvati, mozete naruciti pljeskavicu koja je za prste oblizati i tamo ce vam ju pred vama napraviti i ispeci, a zamolit ce vas samo da se 5 min strpite....ima i za sjesti, nije sad neko fensi-smensi mjesto, ali za 12-15 kn tako dobro necete jesti nigdje u Zg. A takvih i slicnih mjesta ima na svakom koraku. Dakle, sto se klope tice, nema zime. Nije bilo zime n ovako, subota je bila prekrasna, izasli smo u 11, a vratili se u 03:30 navecer tako a su mi se cak i prijatleji zabrinuli....ma grad je mrak! U pravom smislu te rijeci. Dozivljaja ko u prici, ljudi susretljivi, i svi ce pomoci....mislim da je svima drago kada im dodju turisti iz Hrvatske, da se to jako cijeni, a pogotovo kada im dodju u vrijeme kada je proglasena epidemija svinjske gripe...Sam koncert je bio dosta dobar, izdvojio bi samo nekoliko detalja, Tom Jonesa koji i sa svojih 69 izvodi hitove kao da mu je 39, dvorana koja je bila napola puna, gornji dio skoro potpuno prazan, ali zanimljivo parter je bio pokriven stolicama...sto naravno nije smetalo nikome da plese tako da je na kraju cijela dvorana plesala...kraj mene je sjeo urednik rock antologije, pa sam ujedno imao potpuni dozivljaj slusanja koncerta, te informacija koji su njegovi hitovi, a koji obrade, i od koga...te puno drugih zanimljivih info. Sto se tice kursa, on je 93.5 dinara za jedan Euro, i moze se za taj kurs mijenajti na vecini mjesta koja nisu bas strogi centar, a razliek su cak i u centru zanemarive.Svakako nositi EURE!!! Tecaj kune je jako los, pogotovo ako vam se desi da morate mijenjati u vjerojanto jedinoj mijenjacnici koja radi nedjeljom, a nalazi se na zeljeznickoj stanici (njihovom glavnom kolodvoru), dakle, kad pitate za zeljeznicku stanicu, pitali ste za glavni kolodvor...tamo je tecaj EURa 91, sto nije tako strasno ako morate negdje mijenjati.Ako kupujete markice za pisma, ima ih samo u postama, a i nedjeljom je jedina koja radi ona kraj zeljeznicke stanice, i to samo do 15h.Od najzanimljivijih dijelova grada koje bih preporucio ako dolazite na vikend su: Knez Mihajlova ulica, dugacka nekih 300-tinjak metara, pjesacka zona prepuna knjizara, ducana, kafica,  sa pokojom galerijom i na koju se nastavlja prekrasan park na Kalemegdanu gdje je i stara tvrdjava...Pogled koji se pruza na sve strane je prekrasan, usce Save u Dunav, Novi Beograd, a trenutno je na setnjici i jedna jako dobra izlozba fotografija...svakako treba jos izdvojiti Skadarliju, rekao bih nasu Tkalcu, manja je od Tkalce, ali je jednako zanimljiva. Tu se nalaze restorani, kafici, galerije...kako sam ja jako vezan za umjetnost, zavirio sam u nekoliko njih, a jedna me se ipak malo vise dojmila, ispalo je da imam nos, to je ujedno najstarija galerija u Beogradu i vecinom su Srpski autori, iako se nadje poneki Slovenac, Makedonac...dao sam simpaticnoj mladoj dami svoju web stranicu, tko zna, mozda se odluce i za jednog umjetnika iz Hrvatske... :))Nekako sam bas u Skadarliji jako ogladnio, i naravno lokalni ljudi ipak znaju gdje se najbolje jede, za ne tako velike novce, pas mo otisli u restoran "Velika Skadarlija", i stvarno nije bio uopce mali. Interijer nije mozda bio na nekom impresivnom nivou, ali nijen bio ni tako los, ionako nisam dosao zbog interijera. Na samom ulazu u reskoran pitao sam konobare da li posluzuju jela bez mesa jer je Katarina vegetarijanka, naravno da nas nisu izbacili: imamo odlicne pecurke i razno grilovano povrce...Vrlo brzo ispred nas stvorio se konobar dok smo sjeli i odmah je u pravom Beckom stilu predlozio sto bi mogli pojesti..ja sam uzeo belu vesalicu i krumpirice, kupus salatu, katarina vec spomenute pecurke i grilovano povrce, te smo uz to narucili i caj. Meso je bilo prvoklasno, i prava je steta sto je Katarina vegetarijanka. Na spomen konobaru da se ne osjecam najbolje, i da cu tek sa ovim jelom vidjeti jesam li ok, ili ipak ne...jer je ne ostavljam zivu silu na tanjuru, nikad...pa ako nisam dobro, znat cu uskoro. Na sto mi je on predlozio kupus salatu, u ovo vrijeme gripe najbolji izvor zastite. Naravno, pristao sam.Nakon sat i pol borbe a dva velika komada mesa tezine 400g pobjedio sam! Slistio sam sve na tanjuru i konobaru sam rekao da mi ipak nije nista. Katarina mi je tokom dana dlanom ionako najavila da nemam temperaturu tako da sam znao da je u pitanju samo umor, iscrpljenost jer sam zadnjih dana bio non stop u nekom muvingu. Ubili smo tamo jos nekih pola sata pisuci razglednice koje naravno nisam bacio jer u nedjelju ne rade poste za markice. Dakle, opet cu biti postar! Platili smo ceh i otisli. Usput, sve nabrojano je kostalo 1600 dinara, mislim da bi u Zagrebu sve nabrojano platili ipak malo vise...Sama beogradska katedrala ne izgleda previse impresivno, nalazi se u starom gradu i meni izgleda tek nesto malo veca od nase pravoslavne crkve na Cvijetnom Trgu. Zavirili smo bas u vrijeme kada su bili svatovi, nismo ih unutra vidjeli jer su taman izasli...ali smo ih zato vidjeli dok su bili ispred crkve na odlasku...kolona automobila uresenih slicno kao i kod nas, neizostavan dekor masnica, balona i sirena identican je nasim, ali mi je zapeo jedan detalj za oko, nije bilo mahanja barjacima...Ddrugi dan, u nedjelju otisli smo do njihove ipak mozda i vaznije crkve, sv. Save koja je izvan centra, na Bulevaru JNA, (kod njih se ocito nazivi vaznijih ulica ne mijenjaju zato jer doticna vojska vise ne postoji, kao recimo kod nas za sve sto je veznao sa prosloscu bivse drzave...).Obilazak crkve prosao je relatino brzo, a pri dolasku primjetili smo kamere kod ulaza...ko da sam znao da ce nas zaskociti prilikom izlaza...Prvo je bila nacionalna televizija, i neizostavni mikrofon pod nos: da li ste dosli zapaliti svecu u spomen jutros preminulom patrijarhu Pavlu?Nakon par rijeci 5 metara nize ista stvar, samo B 52:dobar dan! dali ste upoznati s time da je jutros umro srpski Patrijarh pavle?Da li ste upalili svecu?Da sam prije ulaza znao da je umro u nedjelju, upalio bih, ali nisam znao...bez obzira rekao sam da smo dosli odati pocast preminulom patrijarhu, vjerujem da mi to nece zamjeriti. Ionako smo nakon oba intervjuoa zastali malo dalje, i upalili upaljac zaklonivsi rukama vjetar. Pavle, laka ti zemlja. Ne znam kakav si bio patrijarh, bez obzira na to mislim da zasluzujes kao i svaki drugi covjek na ovoj planeti da te se pamti po svemu onome sto si dobro napravio, a ako je bilo icega loseg, neka ti onaj gore oprosti, nije na nama da ti sudimo.Ionako na kraju krajeva, sve religije imaju isti korijen, jedino su se grane malo razgranale...O Beogradu bi se moglo jos jako puno toga reci, i svaki posjet je nova prica...pa ukoliko niste jos bili, i nemate neki strah od istocnih susjeda, svakako dodjite...(ehh, nadam se da ce mi netko tamo platiti za ovu moju reklamu :)))

Subota. Sister i sogor me zovu da dodjem, ili sma se sam pozvao, vise se ne sjecam..uglavnom, idem i radi posla, pa zasto ne bih onda ostao cijeli vikend? Pa da, to je moja logika, poslikati sto treba navecer, i onda mlo uzivati...Gledam taj raspored buseva, jedan ide 3.5h, drugi 8h! Bokte, pa to ko da idem do Dubrovnika, a ne do Zadra!!! Taj ide preko Rijeke, a neka ga...nejdem ja s njim..i gruntam si, dal mi se uopce isplati ici busom,kad bum se fural ko kofer, i jos bum za to i platil, a kaj je najbolje, doci cu prije busa, to je garant...Vec sam se istrosil ovo ljeto, bilo je tu svega, pa si mislim, ma necu. Ovaj put idem na svoj nacin, znam princip, sve su ostalo nijanse...pustam korjenje na rotoru, mjestu gdje auti jos nisu dobili brzinu, i imaju gdje skrenut...u ruci drzim A4 papir gdje pise velikim slovima ZADAR! 
Stojim ja tako 10...15....i tako negdje na potezu do 20. minute eto ti jednog auta, usporava i ja idem prema njemu...
Odmah s vrata mi govori: nejdem ti ja za Zadar, ali mozes dio puta, mogu te ostaviti kod skretanja za Split, jer ja idem na Krk, pa idem na izlaz za Rijeku....(okej, mislim si ja, moze...) dobro, hvala velim i udjem...ispada da je gazda auta taxista, malo pricamo o svemu...klasika, ko i uvijek kad stopam...naravno, prvo sto mi je rekao bilo je. I ja sam nekad davno stopao, i znam kako je to, rekao sam sam sebi da cu uvijek stati ako mogu....
Simpa mi je bio, pa smo nastavili pricati i kad smo se priblizili naplatnima, naravno i kad smo ih prosli....u trenutku kad smo bili kod naplatnih, proslo mi je kroz glavu pitanje: ne bi li bilo bolje da sad tu sidjem, spojili smo se sa svima onima koji su isli obilaznicom, i sigurno ce biti puno stranaca koji idu u smjeru Zadra..ali ne, taman smo usli u neki razgovor, i ja pustim misao da otpliva.....
Nakon sto smo poceli zapadat u kolone i cepove..jedna pa druga prometna....polako shvacam da bu bilo zanimljivo....pogotovo kad sam vidio gdje me covjek misli hitit van!!!
Na zaustavnoj traci autoputa gdje se rava i gdje on odlazi smjerom Rijeke i Krka....veselo..a dobro, akjs ad..idem..pozdravljamo se, usput mi kaze da cu tesko tu nekog zaustaviti jer svi jure...al dobro, kajd a mu sad kazem, usosio me malo, ali sam sam si za to kriv....nekako prelazim na sredinu, i osjecam se kao da sam na formuli 1...pokusavam uspravno drzati papir sa kartonskom podlogom, ali svaki nalet automobila samo sto mi papir ne iscupa iz ruke..tu je i sunce koje polako przi....vrijeme ide, 15...20...25 min....u jednom trenutku je i plavi motorista projurio kraj mene trubnuvsi....stojim i dalje na bijeloj liniji koja dijeli autoput na dva smejra, bez kape ili suncanih naocala...ruksak na ledjima, dobro, ankon nekog vremena, na podu... papir u ruci i stojim i cekam...cekam godoa, polako postajem toga svjestan...iako iza mene stoji znak 100, i zaustavna je dovoljno duga da ja dotrcim do nekog tko bi se eventualno smilovao, nema takvih...
U ejdnom trenutku cuejm sirenu, okrecem i vidim plavca na motoru, stoji s druge strane autoputa i gleda me...polako skida kacigu, okrece se prema meni i kaziprstom me zove da dodjem...stojim tako, ati zuje oko mene u oba smjera, i mislim si u sebi: bravo majstore, ti tamo sjedis na motoru i mogao si birati na koju ces stranu stati, i mene pjesaka zoves da prelazim autoput....a nista, dajem mu znak da cu doci, usput gleam kako zuje i nikako da mi daju prostora da predjem....prolaze minute..jedna..dvije...dovikuje mi: kamo ides? Zadar vicem ja...ne cuje me, pokazujem papir...valjda vidi, ak vec ne cuje....prelazim konacno...
Prilazim mu sa smjeskom i dobar dan :)
Hgleda me zbunjeno, i pita:
Sta se desilo?
Stolirao sam u Zagrebu, i covjek je isao za Krk pa me na ovom mjestu izbacio...
Gleda me, jel znas ti da se na autoputu ne smije stopati?
Znam, ali sta da radim, ako idem dolej, gdje cu stic, mislio sma da ce ovdje usporavati, ipak je lagano zavoj, sta da napravim, pitam ja njega?
Gleda me, i kaze: odi vrati se nekih 2 km, imas tamo naplatne, mozda te neki Slovenac primi, tmao smijes stopirati, na autoputu je to zabranjeno...zahvaljujem mu se...malo mi je zao sto ima onu slabiju verziju motora, jer da ima jacega, reko bi ja njemu bez ustezanja da me odbaci do tamo...ipak sunce vec opako dere, i zasto da se sad secem po autocesti oko podneva?
Na kraju me upozorava da hodam uz rub desne strane...pali motor i odlazi....
Hodam....hodam..nikad kraja....nesto me pogadja u ledja, okrecem se i vidim okrajak jabuke.
Ima svakakvih ljudi, znam....ali da ce netko gadjati nekog tko hoda autoputm sa napola pojedenom jabukom....
Prelazim nadvoznjak i predamnom se ukazuje naplatna...fino, ima lijepu nadstrsnicu, i vec vidim da necu morati stajati na suncu...da ne radim luk od 200 m, sijecem precicom ka naplatnoj, usput vidim rovera sa policijskim oznakama, i plavca kako izlazi van....
A neka, prica se opet ponavlja....
Dolazim do naplatne, on opet s druge strane, zove me da dodjem...dobar dan! Uz smjesak naravno :)
Sta se desilo? Sta radis na autoputu?
Stopirao sam iz zagreba, i covjek me pustio van jer je isao u smjeru Rijeke, tada je anisao vas koleg ana motoru i rekao da mogu ovdje stopirati...(pa dobro, ne mora bas sve znati, kaj ne?)
Gleda me, i kaze, ovo ti je smjer prema moru, sumnjam da ce ti netko stati, ali dobro...
Nalazim mjesto pod nadstrsnicom i vadim van vec pomalo pohabani papir sa natpisom ZADAR....promet je dosta slab, prodje i po nekoliko minuta da nema nijednog auta, a onda ih se pojavi nekoliko u nizu...zanimljiv je promatrati reakcije ljudi...iskustvo mi govori da ce mi prije stranci stati, od nasih smao oni rijetki koji su i smai nekad stopirali....nemamo mi tu kuluru stopiranja kao vani....dok tako sjedim na onoj betonskoj oznaci, razmisljam i vrtim filmove sa sovjih stopiranja...a bilo je tu sjajnih iskustava..nikad mi se nije jos desilo nista lose...a vidjet cemo, vjerujem da ni nece...
Ide vrijeme...30....60....90 min, u medjuvremnu koristi wc na naplatnima da si dotankam vodu, pao je i komad kruha sa komadom pohanca...na kraju i jedna banana...da li sam ja to u banani? Razmisljajuci o svima koji su prosli kraj mene, neki sa smjeskom, neki sa nekim komentarom...puno njih bez pogleda...nekima sam se pokusao utrpati kad su nam se sreli pogledi, ali ili je bio pun auto, ili nesto...polako razmisljam da sam trebao sa jednimk od onih zagrepcana koji su prosli nazad do naplatnih, pa tamo stopirati od pocetka kad eto ti jednog kombija slovenske rege, kaze mi covjek namam mjesta, ali ovaj iza ima!
Okrecem se, i covjek mi govori da ga pricekam nakon naplatnih...staje mi kombi, covjek izlazi i radi mi mjesta na zandjem sicu, mice kutiju sa salatama, hranom, sokovima...ispred malo dijete, a naprijed on i njegova zena...fini ljudi!
Dok je micao stvari, bio je tu i njegov fotoaparat, ne znajuci sta ce s njim, kazem mu:
uzmite ga vi sebi, ja cu se osjecati bolje....
Pricamo o svemu, doticemo se svega, osim politike, a i nju navlas diramo i zakljucujemo da je ona samo plod nasih politicara, jer mi ustvari nemammo nikakvih problema...kad su izbori, onda uvijek nastane neka frka...ugodno mi je s njiima, ne gnjave me, pricamo ako nam se prica, ako ne...gledam kroz prozor, slusam radio na slusalicama...nude me sendwichem, ne treba, hvala....sokom....ma pravi ljudi...
Nakon nekog vremena na izlazu sa autoputa dvoje mladih reklamiraju Lidl i dijele nam ledene cajeve, daju ih meni, ja stopiram, meni treba,  kaze Slovenac..hvala, uzet cu jedan...
Dolazimo na more, polako se priblizavamo mjestu gdje cu ih napustiti, jer oni ne idu u Zadar. Ostavljaju me kod krizanja za murter, znakovito, dva tjedna prije, nasao sma se u istoj situaciji, tada su mi stali sa velikim kombijem dvoje mladih Belgijanaca i odbacili me do Biograda. Biograd je i ovaj put moj cilj, tamo mi zivi frendica, pa sam je mislio malo posjetiti prije odlaska u Zd. Opet me evo na suncu, srecom, iako je 8. mjesec, nije tako jako...inace bi imao vec neke posljedice od tolikog izaganja zutoj lopti...
Stojim, ide polako vrijeme...5...10..15 min..i eveo, netko staje...odmah s vrata on ce meni:
Nejdem ti u zadar, ali te mogu do Pirovca ako zelis....moze, hvala, velim ja i upadam...
Decko mojih godina, novinar....zivi u zg, ali ima roditeljsku kucu u blizini...usput se doticemo stopanja, i on je naravno nekad stopao...pricamo i o www.gorivo.com
Kaze da neke ljude svake godine tako vozi kad ide na more, jednu obitelj....velim da sam znao cesto ici na njihovu stranicu, ali da se nisam nikad uspio dogovoriti, ili mi nije pasao termin, ili ti ljudi nisu tada putovali kada bih ja trebao....i tako..pricamo o svemu....u jednom trenutku mi kaze da me ne moze odbaciti do Zd, ali moze do Biograda....pa hvala, kazem ja...nisam to ni ocekivao, ali hvla puno...spominjem kako su plaze u biogradu dobre, on na to da on ne voli guzvu, vise manje mirnije plaze....dobro...malo tisine, kao da se nesto naslucuje..i onda odjednom prgovori: idem se naci na jednoj takvoj plazi sa dva prijatleja, hoces li sa nama?
Sve mi je istog trena jasno, kome nebi...kazem mu da nisam zainteresiran, ali da svaka cast na otvorenosti, da su mi se upucavali vec, ali nikad u hr. Na to ce on da to nije upucavanje...da, naravno velim ja...(u sebi si svoje misli, ali cemu raspravljati sa covjeku koji u krajnjem slucaju nije nista kriv, i jos mi k tome radi sulugu), usput kaze da oni nebi nista radili na toj plazi, ipak je dan...ja si opwet svoje mislim....priblizavamo se Biogradu, i on me ostalvja na banzinskoj uz ispriku da me ne moze odbaciti do grsda, ali da sma za 10 min dole u centru, samo ravno prema moru...zahvaljujem se, i rukujemo se za rastanak...
Silazim u grad, dan je ko iz filma, kao uostalom i cijeli moj zivot...
Dolazim na kolodvor, gledam kad ima bus za Zd, i vidim da imam nekih cca 2h do zadnjeg busa koji mi odgovara....trazim frendicu, ali subota je, i jos k tome neki praznik...ccc, ne radi se, a na mob mi se ne javlja...idem malo obici kafice, pa na plazu...uvaljujem se pod neko drvo, guzva na plazi...pokusavam je dobiti na mob, nista....
Crtam malo, izlezavam se..i onda bacam u more....super je, nit vruce, nit hladno, iako mene temperatura nikad ne dira, moze biti i debelo ispod 20, nema problema..jednom sam se u Zadru kupao 22.10.,  jednom u americi na raftingu naon cega me neka amerikanka pitala: are you from Alaska? Jednom u Turskoj u 1. mjesecu....ak je ore, tu sma i ja, ne da bih se samo    setao, moram umociti peraju...
Nakon dolaska u Zd, obavljenog posla zbog kojeg sam i isao, nalazim se sa sister i sogijem, prespavam kod njih, odradjujem masazu i refleksoterapiju, te isto ponavljam i sustra, sister je u 8. mjesecu trudnoce i nije jos bas lako penjati se uz stepenice na zadnji kat prekrasnog stana sa pogledom na grad...
U medjuvremenu je i mali Charlie dosao na svijet, evo vec ima tjedan dana....
Jednom ce citati pustolovine svog ujaka...mozda u web, a mozda i u nekom drugom, ukoricenom izdanju...  :)
 
 
 
 
 
 
 
 

Zadnji dan, ne kaze se uzalud da secer dolazi na kraju. Dosao sam sa prijateljem dosta rano, napravili manji krug, te nakon toga jedan oko bundeka.Vratili smo se opet kasnije, malo prije dogovorenog vremena kada bi njegovi prijatelji trebali doci. Moji su najavili dolazak kasnije... Nakon pocetnih pivica, i stajanja za jednim od stolova blizu ulaza, mene uhvatila glad....praiskonska glad. Glad za necim sto ce ispuniti prazninu u mom zelucu. Ves u prvom skeniranju cega sve ima, vidio sam ga....kebab! Kebam kajkus, je da me ime privuklo, i da nisam imal pojma u cem se razlikuje od drugih, ali to je to. Marketing.
Probijam se kroz masu vodjen mirisom hrane, zvuka, i idem prema njemu..Kebabu na samom kraju, kod pocetka lunaparka, preko puta satora u kojem cu provesti najvise vremena.
Dolazim na red, vec mucen samim gledanjem sve te hrane oko sebe...narucujem jedan jaci!
Covjek mi kaze da je vatra na najjace i da nema jace, ja se nasmijem i velim: mislio sam malo deblji, gladan sam ko vuk! Covjek mi trpa, jednu, dvije, tri...reko shvatio je...usput mu govorim da imam i prijatelje za preporucit, a on ce na to meni: ne zanimaju me prijatelji, di su zene?
Pa ima jedna medju nama, velim ja...a on ce na to: ja sam ti ozenjen...
Bravo ja, nasao sam se rogatim bost...ajde neka, fala na zbildanom kebabu, idem ja dalje...
Sjedam za stol gdje sam ubo jednu Colu. Borim se sa njim, prvo s njim, kasnije ce i ona doci na red. Nakon duge borbe, a pobjednik se ionako unaprijed znao, predao je, ostala je samo bijela zastava kojom sam obrisao usta i ruke.
Vracam se, tezi za jednu ciglu u zelucu, ali miran jer sam rijesio goruci problem koji sam polako zaljevao tamnom tekucinom sa mjehuricima.
Vracam se, uskoro dolazi jos njegove ekipe, polako se dijelimo u dva tabora, jedni idu u lunapark, a nas troje u sator gdj ce doci kasnije „nenormalni Balasevic“...
Zagrijavanje je bilo jako dobro, jedan mladi bend sa sjajnim zenskim vokalom, vec je grijao atmosferu, i ekipa se polako skupljala. Opustamo se uz ritmove popularnih pjesama stranih top lista, plesemo....nakon nekog vreemena, dolaze i troje mojih prijatelja koji su bili na zumberku i samoborskom gorju. Bilo im je fenomenalno kazu, niti ne sumnjam. Trebao sam i ja ici, ali sam cuvao nogu, imam s njom cijeli tjedan problema, i stvarno mi sad nebi pasalo da sam isao na izlet od 5.5h hoda. Zato sam se fino sacuvao za vecernju zavrsnu veselicu!
Frendica ima fotic, di me samo nadje...otkad sam ga primio u ruke, postao sam novi Man Ray...slike su same curile od sebe....bit ce tu dobrih primjeraka, mislim si.
U medjuvremenu dolaze i nenormalni, svirka je bog bogova, i atmosfera se polako usijava...
Dok plesem s frendicom, ruka mi odlece u zrak i rusim jednoj curi do sebe pivu! Ups! Ispricavam se ,al steta je vec ucinjena...duzan si mi pivu veli ona kroz osmjeh...da, znam, mislim si u sebi bas fino, i to se mora desiti bas sad kad mi je u djepu ostalo samo 10 kn....
Iako znam da se cura zezala i da ustvari ne trazi drugu pivu, nakon kraceg vremena idem prema sanku. Kako se kupuju bonovi i moras doci prvo kupit bon, pa tek onda po pivu, dolazim prvoj curi: oprosti, zrusil sam pivu jednoj curi, a ostal sam samo na 10 kuna, jel bi te mogo zamolit...zao mi je, kupi joj vodu, veli ona....idem dalje...druga prodavacica...ista prica, ova ne nudi vodu...dooobro, idem do treceg, neki decko u crnoj majici s natpisom: zuja je zakon!
Imam neki feeling da ce me razumjet, pricam mu isto sto mi se desilo, pogleda me i kaze, ajde dobro...uz veliku zahvalu vracam se s pivom i probijam kroz djunglu ljudi, ziva djungla kao iz Tolkenovih romana, jedino sto nije tako stara, ali grane i debla se njisu sa svih strana....nekako se uspjevam probiti do nje. Evo piva velim ja....cura se smije ko beba u friskim pelenama, pricamo malo...kazem joj da ak bu dosla do decka koji prodaje bonove za cugu, da mu smao mahne...smijesi se....ma mislim si, ma reci cu joj sve...velim da mi je falilo jer sam imal samo cekija, i da mi je izaso u susret...smije se, njoj malo neugodno...
velim ja: ma nema ti kaj biti neugodno, stvarno nema! Treba se snaci u zivotu, a ionako nisam rekao nista lose, niti lagao. Pricamo, njen prijatelj mi pokazuje palac, i ja njemu...osjecam se ko da pricam s Neronom dok je Rim jos ziv...opet se lacam obaraca, na Zeljkinom foticu...okidam sve u 16 na sve strane, ima da ovjekovjecim ovu vecer. Sastrane snimam iza Marka i Zeljke koji plesu, dva komada. Okidam ja sve redom, ali obavezno u kadar stavljam i njih dve..nek se nadje, zlu netrebalo. Pokazujem Marku i Zelji i velim marku: cuj stari, tebi je trebalo 3 case hrabrosti da uletis onoj maloj za ples, koja te se na kraju prepala, a vid sad ovo...dolazim ja curkama i kazem: slikao sam frendove i usle ste mi na par fotki u kadar, pa ako zelite, mogu vam poslati na mail...tu vecr sve mi ide, mozda zato sto apsolutno nisam nicim opterecen, i sta god radio, nastupam iskreno....mislim da se to osjeti....pogotovo sam bio jako iskren sa njihovim „slucajnim smjestanjem u kadrove“....a dobro, zasto nebi upoznao dvije zgodne cure? Kaj ne? I tak, dok u medjuvremenu moji frendovi polako otpadaju, jer sutra se ipak radi...odnekud se pojavljuje jos jedan moj stari frend,  frend za putovanja. Druzimo se mi ponekad i ovako, ali to su rijetki petsci, a veceras je ipak nedjelja.
Frend u pozadini stoji, ispred njega dvije s kojima sam vec dogovorio slanje slika i digo mail, a iza ona cura sa brand new pivom, koju me nudi da malo gucnem, i njeni frendovi...mijenjam ekipe ko ekipa pive...Odjednom, ispred mene se stvara frend od one cure kojoj sam donjel pivu, i nudi mi zuju! :)
Uz jedan od uha do uha, zahvaljujem mu, pricamo malo...ona mi se okrece i kaze: zasluzio si!
Bas mi je dobro, imam sjajnu ekipu oko sebe, iako sam skoro sve njih upoznao ovu vecer, band koji svira jednog od mojih najdrazih izvodjaca, i sve u svemu super je!
Masa se kovitla, nakon svake pjesme uzvici uz pljesak...priblizava se kraj i nakon dva bisa, ekipa se polako razilazi...
Izlazimo, pozdravljam se sa svima, curke ce na biceve, a ja trazim frenda..tesko ga je fulat jer je gradjen ko telegrafski stup, viri iz mase od pasa na gore....
Legenda.
Nalazimo se i produzujemo dalje, kratko smo u jednom satoru gdje je isto dobra svirka, ali samo do pauze....izlazimo. Frend casti sa cokoladnim bananama, nisam ih nikad jeo prije, super su!
Jos nakratko zavirujemo u glavni sator na ulazu, tamo Jole radi paklenu atmosferu, prosjek 18, ali nema veze...pustamo korjenje na ulazu i hvatamo atmosferu...repertoar je ocito manje-vise ispucao, i sada su obrade na redu...nakon kraceg vremena odlazimo u smjeru mog naselja...2. rujanfest je za nama, malo je reci bilo je dobro i vidimo se dogodine...
Vidimo se mi i puno prije, i tko zna, mozda uz malo srece vidite i mene, mozda ne kako vam rusim pivu, a mozda i zbog toga! :)
Vidimo se....
 
 

Ovo sto cu sada ispricati desilo se jucer..
Nasao sam se sa grupom ljudi od 10-12 osoba, i s njima sam morao provesti duze vrijeme. Kako sam ja prethodne veceri poceo smrcati, kasljucati, i ispuhavati, znao sam da moram nesto uciniti, pogotovo jer sam znao da ce medju nama biti jedna mlada mama, sa svojom kcerkicom koja nema ni 2 mjeseca.
Ja sam na pocetku razgovarao sa mladom mamom, i rekao da imam problem sa zdravljem, te da svakako bude sto dalje od mene zajedno sa svojim djetetom.
Imao sam kod kuce platnenu masku za lice, i ponio sam ju sa sobom. U jednom trenutku dok smo svi imali ispit, jedna djevojka se nasmijala i rekla kako sam joj smijesan s tom maskom.
Nisam nista odgovorio. Znao sam da ako krenem, da cemo opet zavrsiti ne u raspravi, nego u svadji, a to tada nisam zelio.
Posebno zanimljivo je to sto je osoba koja mi je uputila svoj komentar (nije to bila ni kritika, ni vrijedjanje, niti nista lose, samo se radilo o verbaliziranim mislima jedne osobe, nista vise), medicinska sestra, i to mislim cak visa medicinska sestra.
Dokle god medju ljudima bude takav nacin razmisljanja, medju medicinskim radnicima, osobama koje trebaju biti uzor drugima...nije dobro.
Sjecam se da smo imali prilike vidjeti na televiziji unutar informativnih emisija tipa vijesti, dnevnik i sl., kako velikim gradovima Japana, Kine, Koreje secu ljudi sa maskama. Te reportaze obavezno su bile vezane za pticju, svinjsku, a vjerojatno ce biti i za sve sljedece gripe. Siroka je lepeza zivotinja, doci ce sve one na red...kad tad.
U tim zemljama, gdje je kultura na jednoj visoj razini, visoj nego u Zapadnoj civilizaciji, gdje ljudi idu na posao javnim prijevozom, koriste vlakove, metroe, autobuse i sl., gdje jedna osoba mora ici na posao iako je vidno bolesna, moze zaraziti puno ljudi. Tada u tim situacijama ljudi nose maske. To nisu ljudi pod psihozom straha od pticje gripe, to su ljudi koji imaju obicnu gripu, ili bilo koju zaraznu bolest.
 
Koliko ste se puta zapitali o vremenu i kuluri u kojoj zivite?
Da li ste ikad svjesno razmisljali o stvarima koje bi mogli promjeniti, a jednostavno niste?
Mislite li da je za velike promjene potreban i velik novac?
Da li u svom gradu dok secete ulicom ponekad zastanete, i pokupite neku vrecicu ili papiric i bacite je u kos za smece?
Jeste li ikad prolazeci kraj susjedovih vrata usput bacili i njegovo smece?
 
Nema smisla dalje nabrajati, ali ako se imalo zamislite pred ovim tekstom, onda je koristio.
 

Jucer sam nakon 5 dana hodanja u stilu herr Flicka, iako bez stapa, odlucio otici svojoj doktorici. Poslala me u traumu. Da. Mlada jedna doktorica, prvi put je vidim. Zamjena za moju doktoricu koja je na porodiljnom. I tako ja zavrsio u traumi....ne bi to bilo nista posebno da nije jednog detalja, naime nije mi dobro napravila uputnicu tako a su me sa rengena vratili na salter, pa sam morao opet na prijemni salter vidjeti hoce li me primiti bez uputnice.
Dobar dan, evo mene opet (sa osmjehom), sa rengena su me poslali vama jer izgleda da uputnica nije dobra. Da li je moguce da me primite bez uputnice, naime izgleda da ova nije dobra kako su mi rekli na rendgenu, pa bih vam ja naknadno ako treba donio drugu.
Sta vam se desilo? (kaze mlada djevojka na prijemu ozbiljnog lica)
Jos u ponedjeljak igrao sam badminton i krivo stao, nije zglob, vec nesto drugo..vec evo 5 dana sepam, i nikako da prodje.
Uzima me.
Idem prvo u sobu br 1, cekam i citam zanimljivu knjigu, oko mene ljudi, ja sam u svom svemiru. Nakon neodredjenog vremna dolazim na red, nema reda ulaska, ipak je ovo traumatoloska, pacijenti se primaju po hitnosti....primaju me, objasnjavam, specijalista nakon sto sam sjeo, pokazao stopalo i on opipao bolno mjesto odredjuje mjesto za snimanje..
Idem na rendgen...cekam...cekam...primaju me, obavljam dva snimka i opet soba br 1...dolazim na red, drugi doktor nakon sto sam sjeo kaze: nista nije slomljeno. Hvala dragom Bogu, mislim si u sebi uz osmjeh nalicu...nije da sam vjernik, ali ponekad pomislim da toj energiji trebam zahvaliti, ipak je to energija koja u zapadnoj civilizaciji ima svoje ime, kao sto svaka druga civilizacija svojoj uzvisenoj energiji daje svoje ime, ili vise imena.
Strogo mirovanje, elevacija stopala, sto manje kretanja, otici svojoj doktorici primarne zastite sljedeci tjedan...mislim si, jeahhh da, sigurno. Danas me kroz par sati ceka predavanje iz psihologije, sutra ujutro polazem ispit iz holisticke masaze...a veceras bi trebao na jedan rodjendan na drugom kraju grada. Rodjendan otpada, postao sam ujak!!! Tri dana prije termina, car je izasao van! Bez puno muke, mali je Charlie Tin Cooper izasao na svijetlo dana, prvi put udahnuo u 16:48h, u Zagrebu, koliko je dug i tezak, a to je 50 cm i 3.44kg
Jedna dusa izvirila je na ovaj svijet, vjerujem da ce mu biti dobro.
PS. Svim astrolozima, koliko znam, carski rez se ne racuna kao prirodan nacin dolaska na svijet, pa nema potrebe za izradom natlane karte, ili se mozda varam??
Dok sam jos tamo cekao na salteru razmisljajuci hoce li me primiti, i prisjecajuci se jedne slicne situacije prije tocno 10 godina, kada sam se nasao u situaciji da mi je trebala medicinska pomoc. U jezeru McDonalld, u NP Glacier, Montana, US, ozljedio sam jedan prst na stopalu. Bolilo je ko sam vrag, i meni je hitno trebala strucna pomoc. Nasao sam jednu amerikanku koja je tada radila samnom i odbacila me do grada, nekih 30-40 min od parka...Ogroman kompleks u Kalispellu, gradicu od nekih 30 000 ljudi. Emergency room. Sjedim nakon prijave na salteru, naravno, bez ID iskaznice na kojoj je moj soc. Security number, nista. Prvo sto te pitaju je: imate li socijalno osiguranje? Drugo je pitanje ukoliko nemate, imate li novaca?
Ako je kojim slucajem odgovor ne, mozete slobodno isetati, ili da kazem, odsepati iz bolnice.
Ustvari, u tom slucaju ne bi ni dolazili. That's USA!
Ne znam, zemlja u kojoj je sve moguce, u kojoj svatko ima svoju priliku...da li je to stvarno tako??
To je zemlja koja je stvorila kapitalizam u njegovom najsurovijem obliku. M. Moore je o tome napravio film, ali nista to nije u usporedbi s tim kad se nadjes tamo, kada ne gledas na tv-u, vec si direktno ti taj koji se nalazi u toj situaciji...
Dakle, dolazim ja tamo, upisem se na salter, ok. U velikoj prostoriji jedino ja cekam neku pomoc, osim mene tu su dvoje ljudi koji placu, i cekaju nekog nekog tko je primljen. Vjerujem da im nije lako. Bome ni meni nije lako, cekam tamo dva sata, boli kos am vrag....
Konacno evo ti sestre sa svojim plocicom na prsima, tako da je mogu zvati Susan, i ona mene lijepo na kolica, osmjeh od uha do uha...valjda da se slucajno nebi ljutio na nju. Pa iskreno, nebi ni bilo uredu, jer nije ona jadna kriva. Dakle, vozi ona mene tako hodnikom, i u jednom trenutku prepusta me drugoj sestri koje ma dalje vozi....i dolazim ja konacno na snimanje, obavili mi ta tri snimka...i vracaju me nazad. Cekam. Cekam i dalje. U jednom trenu dolazi neki covjek, gledam ga i smislim si sta taj tamo radi, sa nekom bradurinom, rascupan, u nekom puloveru i nosi nesto u ruci...on je neki doktor, sta li..ne sjecam se vise, uglavnom, kaze sve je u redu nista nije slomljeno, palac je u redu. Ma koji palac?? Palac je i prije bio u redu, ovaj prst mene muci!!! Pokazem mu, a on: aha, dobro, pricekajte trenutak...i cekam ja opet kojih 5 minuta, valjda mi se netko smilovao...dolazi i kaze, da, i taj prst je u redu, nije slomljen..samo natucen, dodjite do saltera, tamo ce vam sestra dati sve s to treba. Dolazim i dobijam neke tri tablete protiv bolova (sasvim je nebitno sto sam ja sad vec tu skoro 3h), izdaju mi racun, srecom imam taj famozni Soc. Security pa ne moram platiti 247 $ za ta jebena tri snimka na rendgenu i tri tablete protiv bolova. That's about it, If you wana live in US.
Unutar cijele te price, negdje nakon 2h sjedenja, dosla mi je ta prijateljica i kad me vidjela, samo je rekla: pa zar si ti jos uvijek tu?
Da, tu sam jos. Vidis kakva je velika guzva... (u medjuvremenu je i ono dvoje uplakanih otislo...)
Uglavnom, nakon povratka razgovarao sam sa jednim prijateljem Amerom o svemu tome, ocito sam bio dosta nabrijan kad me on u jednom trenutku pitao, gdje bih ja radije zelio pomoc, u svojoj zemlji ili ovdje?
Moram priznati, jako dobro pitanje...morao sam si uzeti malo vremena, i razmisliti. Pozvao sam ga kasnije i rekao mu da bi ja radije pomoc u svojoj zemlji.
Ne znam da li me shvatio, nije to tako ni bitno.
Koliko god mi svi bili ljuti na drzavu, odnose medju ljudima, „kuverte“ i sve ostalo, kod nas jos uvijek rade ljudi na salterima, jos su uvijek ljudi koji nam daju pomoc...novac jos uvijek nije toliko pokvario cijelo drustvo, i nametnuo svoj sustav vrijednosti.
Ne znam, mozda grijesim, ali koliko god mi pricali o sebi da smo ovakvi ili onakvi...to bas i nije tako.
Nasao sma se u zivotu u raznoraznim situacijama, mogu za sebe reci da sam dosta toga prosao, iako ne mislim da sam zbog toga imalo bolji ili pametniji od ostalih.
 
Kada razmiljam o tim vremenima, svom boravku u US, i dalje mislim da mi je to jedno od najljepsih iskustava u zivotu, jedno od najljepsih ljetovanja, radnih ljetovanja, a bilo ih je jos...ljudi koje sam upoznao, kultura, odnosi, ma sve. Sve je potpuno drugacije nego kod nas. Vrijednosti su drugacije, cijeli sustav vrijednosti, i odnos je potpuno suprotan nasem poimanju i shvacanju. I dan danas si ne mogu zamisliti da pitam nekoga kog znam par godina, da mi posudi auto. Kod nas vrijedi jedno pravilo: zene i auti se ne posudjuju.
Hmmm, recimo da se slazem sa 50% ove tvrdnje.
Sta je ustvari auto?
Amerikanac bi rekao: prijevozno sredstvo koje ti koristi da iz tocke A dodjes u tocku B u nekom odredjenom roku.
Hrvat bi rekao: moj novi auto nesto najbolje sto mi se desilo nakon razvoda, ili nakon sto sam upoznao curu, ili nakon sto sam se ozenio, ili nakon sto sam dobio dijete...ovo nakon je isto relativan pojam.
Za usporedbu, dok smo frend i ja dosli, nakon manje od tjedan dana pitali smo jednu curu koja je isto pocela raditi kad i mi, da bi mi do grada....bez ikakvih problema dala nam je kljuceve svog auta, i mi smo fino zapalili do grada..na povratku smo joj napunili za 5$ sto je otprilike barem dvaput vise nego sto smo potrosili. S vremenom smo bez usterzanja zicali aute na sve strane i stvarno se ne sjecam da li smo ihad dobili neki negativni odgovor.
Sjecam se jedne situacije kada smo Remek i ja otisli malo negdje, i nismo pitlai koji benzin ide u auto, pa smo dosli na benzinsku i pitlai covjeka...na krjau naravno da nas je cudno gledao, pogotovo jer smo izgledali tkao kako smo izgledali...na povratku smo pitali vlasnicu auta koji benzin ide, a ona se smao nasmijala i pokazala naljepnicu ispod volana. Na naljepnici je lijepo pisalo koji benzin pije njen auto. Ameri su uvijek bili prakticni.
Gledam te cure koje su samnom radile, amerikanke...vecina njih ne bi usla u nase konfekcijske brojeve, ali oni izgledaju sretni ko mala beba nakon dojenja. Doslovno.
Cak i podrignu, onak svinjski, nakon hamburgera i Cole, one najvece.
Oblacneje je bilo uvijek najmanje estetski vazno, puno je bitnije bilo jel se ona u toj trenirci osjeca udobno, a to sto je sad trenirka ili sto god vec takve boje ili kroja da istice njene „jace“ noge, totalno je nebitno.
Sjecam se ko da je bilo jucer, sjecam se kako su reagirale na nase sale, sto veca glupost, to se one vise smiju...a kada sam sepao, i provalio da mi treba second leg shop...0 bodova...ccc
Cudan neki narod....ali to su oni, a mi smo mi. Nema tu nista cudno, samo ako se stavis u centar. Centar bez razmisljanja tko je tko, gdje, i zasto.
Zemlja je to gdje je pocela sexualna revolucija, hipiji, djeca cvijeca, najveci rock koncert, i gdje su se obiteljska mjerila zauvijek promijenila. Vrijeme je to kada je poceo Vietnamski rat, kada je generacija koja je stasala na fakultetima digla svoj glas...glas razuma. Barem ja to tako vidim. Ali ovo je moja prica, pa valjda smijem iznijeti svoje misljenje... :)
Vec neko vrijeme pisem nakon svog povratka iz skole. Svi smo prosli, i nema potrebe izdvajati nekog, ionako smo svi zadovoljni, kako sa sobom, tako sa ljudima koji nas okruzuju.
Nakon ispita koji se sastojao od dvije masaze, jednom si maser, drugi puta si klijent, u pauzi razgovaramo kako je bilo, i rjesavamo bilo kakve situacije koje nisu idealne. Nije ih ni bilo. Svi smo se manje vise jednako uspjesno prepustili osjecajima, stopili sa klijentom, masirali ko da smo sami, ili bili masirani ko da smo u wellnessu sa 5*****.
Svatko od nas je napredovao. Jako. Neki su to imali od pocetka u sebi, neki su vec masirali, ali na svima je vidljiv napredak. I to je ono sto je bitno.
Svi smo pohvaljeni, ne iz kurtoazije, vec stvarno jer vrijedimo.
Renata nam je rekla da svi mozemo poceti raditi, neki od nas rade vec duze, u sto ukljucujem i sebe.
Nakon svega, pocastio sam ekipu povodom svoje nove titule u obitelji. Nije to bas moglo proci nekaznjeno. Pala je tu litra crnog, jedna orangina koja u kombinaciji sa hvarskim crnim daje sjajno pice okusa sangrie.
Bilo je tu i drugog jela i pila, ali sve onako, pomalo. Da se malo pocastimo nakon uspjesnog polaganja ispita. Jednom kada dodje neki moj prvotimac, e onda ce biti drugacije...ovaj put, nit orao, nit kopao...titulu sam dobio prek veze, ili ti obiteljske linije. Ujak. Bemu, kak to hoh zvuci.
Moj ujak nikad nije bio ujak, on je i dan danas za mene ujcek...moja sestra do faxna nije znala kak se on ustvari zove...on je bio ujcek, i to je to.
Zar su imena stvarno bitna?
Upravo je Jonathan dosao po mene, uskoro cemo krenuti do moje sister, vidjeti malog Charlija, ja po prvi put.
Bilo mi je ugodno druziti se sa vama, na ovaj virtualan nacin, nadam se da je i vama samnom...moram ici sad, do sljedeceg tipkanja...

Petak navecer, razgovor do dugo u noc...mnogo je toga receno, emocijama nabijeno...jutro poslije, takodjer je nesto u zraku...nesto nedodirljivo, ali vidljivo...
Pada odluka, idem..pa kud puklo, da puklo. Usao sam u zadnji tren, nije bilo vremena za blagajnu, kartu sam kupio kod vozaca.
Krenuo sam kao iznenadjenje, i bio sam..iznenadjen.
Trenuci kada sam pomislio, pa zar ovaj autobus ne moze voziti u rikverc?
Ali zasto? Krenuo sam, i idem. Nema povratka.
Uostalom, vidjet cemo...grah ce reci svoje.
U nekim trenucima treba jednostavno stati. Stati na loptu. Kad sam stigao, znao sam da je nece biti. Sat vremena ranije, poklopila je. Poruke su ostale bez odgovora, a poziv je naletio na sekretaricu. Vec su same Delnice predskazivale kakva me vecer ceka. Oblaci su se nadvili nad nebom, autobus je klizio, a kisne kapi lagano su mutile prozor...
Secem ulicom, grad je sablasno prazan...osjeca se pritisak u zraku. Kamo sada? Hoce li se javiti? Nazvati ili poslati poruku?
Ne znam, pokusavam ne misliti o tome. Razmisljam, stavljam sebe u situaciju...dolazi mi iz drugog grada netko za koga sam tvrdila da sam zaljubljena, i pokazivala sve simptome tog stanja...dolazi da me upozna...u isto vrijeme, u moj zivot ulazi jedna druga osoba, moj svijet je opet uzdrman snagom 7 richtera...zasto? Pa tek sam preboljela onoga koji mi je nanio toliko zla?? Zasto??? Sta sam Bogu skrivila? Da li da nazovem, i kazem da cu kasnije doci?
Da li da se ljutim sto je dosao, dosao nenajavljen? Ljutim se, kako mi je to mogao napraviti?
Vracam se u svoje tijelo, opet sam to ja. Sto sam ja to krivo napravio? Dosao sam vidjeti curu do koje mi je bilo stalo, svi pokazatelji su davali do znanja iz prethodne noci i istog jutra da joj je makar malo stalo...da sam kupio vrijeme. I gdje je onda greska? Nije li normalno da samnom sjedne, popije kavu, makar na pola sata, pristojnosti radi. Ipak, nesto se medju nama razvilo. Uvenulo je, a ja toga ocito nisam bio svjestan.
Hodam gradom, razmisljam...kamo otici? Na kolodvoru pisem raspored povratka...Ne mislim se vratiti, pa nisam uzalud prepisao brojeve hostela, ostajem. Hodam. Na licu izraz lica koji nemam cesto. Znam da sam ko otvorena knjiga. Ulazim u info centar, sad znam kuda trebam ici. Usput, imam mjesto gdje cu ubiti vrijeme. Cinestar. Tower centar, nikad ga jos nisam vidio, silazm iz autobusa na prvoj iza zavoja stanici kako mi je draga gospodja rekla dok sam bio s njom cekao autobus.
Odlazak u kino, svi filmovi koji me zanimaju, vec su ili poceli, ili vise ne igraju...osim jednog. Akcija, jurnjava u podzemnoj, to je ono sto mi treba. Film igra u 20:40, imam dosta vremena, odlazim u prvi kafic do cinestara, utakmica je na tv-u. Premiership.
Narucujem si pago ananas i casu vode, konobar je jako ljubazan. Imaju i novine, pa listam SN i jutarnji...smiren sam. Znam da ce se javiti. Nisam kupio kartu, samo sam je rezervirao.
Povremeno gledam na sat, osjecam da mi je majica mokra, cijeli dan sam u njoj, otkad sam krenuo. Idem na wc i perem se, mijenjam u jednu od najdrazih, crvenu sa likom Chea...
Vracam se, dovrsavam sok i vodu, idem prema kinu....hoce li nazvati? Dal da kupim kartu?
Vrte mi se razna pitanja kroz glavu...
Odlazim u kino, ipak. Gledam film, pratim radnju, ali ipak svako malo provjeravam jel se javila.
Ispred kina jedna djevojka, ceka decka...pricamo, on dolazi, i nude mi prijevoz do hostela. Ispada da on zna jos bolje mjesto, nije hostel, al je zato dom crvenog kriza, i cijena je skoro upola manja...ulazim, soba je okej, i samo je moja...5 kreveta i mogu birati...samo jos da se i prozor da otvorit...povuci – potegni, nejde...nista, odlazim dolje, i covjek mi daje broj 204. Ova je okej, takodjer prazna ko avet, al zato ima prozor koji se otvara. Uredna je, ima sve kaj mi treba. Ostavljam stvari, presvlacenje i gibam van, kisobran i ja...
Vec polako pada...i nebo se rasplakalo nad mojom sudbinom. Ali ja necu. Pa nisam od sladoleda, iako...hmm, a volim ja sladoled, i po kisi, i po snijegu...i sad bi mi jedan sjeo...na volej  :)
Eto me u gradu, nit 10 min hoda, nailazim na ekipu ispred glavnog gradskog okupljalista...alternativci, prosjek 23, odokativno. Pricamo malo, fascinirani su sa mojim likom Chea na prsima...jedan cak i zna da je bio Argentinac...
Odlazak u grad, uz vjetar koji zavija, prazne ulice i pokoji kafic koji ima nekog...raspitujem se, i izgleda da je jedino brod mjesto gdje ima ljudi...muzika se cuje, okej, nisu cajke. Naravno, krcato je mladima, prosjek 22...svojim izgledom spiljskog covjeka (neobrijan nekih cca 8 dana) odajem dojam sakupljaca boca, i pogledi se susrecu samnom...prilazim jednoj curi i pokusavam je pitati jel ovo jedino mjesto koje radi...sa gadjenjem odmahuje rukom – makni se od mene. Sto ti je zivot. Zilet nisam nosio, al zato imam brijaci aparat. Sutra cu se pokosit.
Vecer ubijam jednim dobrim kebabom. Stvarno je sjeo...ko cigla medju rebra.
Vracam se. Noc je jos mlada, al umor me vec hvata. Ulazak medju 4 zida ispunjava me tisinom. Samo zvuk kapi po limenoj oplati remeti potpuni mir. Slusam radio, svoj mali prijenosni sonyev walkman, kupljen jos tamo '99 u Americi, dok sam cackao po Wallmartu. Bio je zadnji, 4.99$, i danas se sjecam dok sam s njim isao prema blagajni.
Cuda je samnom vec prosao, i emocionalno sam s njim vezan. Mislim si, hej stari, pa ti si prosao samnom vise nego ijedan moj frend, i vezu me s tobom uspomene jace nego s ovom bajnom djevom koja me niti ne zeli vidjeti. E moj plasticni prijatelju, da nije tebe, meni bi zivot bio siromasniji, i u svakom slucaju puno tisi.
I dan danas radis kao prvog dana, zivi dokaz da tehnika radjena za US trziste vise vrijedi nego ona za istocnu Europu.
Lagano tonem u san, uz zvuke neke pjesme i zadnji cas te gasim, prijatelju...istrosio bi se do jutra, a trebat ces mi jos.
Jutarnje dizanje ispunjeno je svjezim zrakom, nebom koji daje ne obecava neku divotu od dana, al barem ne pada. Tup...tup....tup.......tup....tup.....tup... cuju se tupi zvukovi, vani netko igra tenis. Dizanje, spremanje, pa opet preslagivanje, oblacenje dugih, hmm, ap ipak kratkih...i wc...palo je jedno bombardiranje skoljke, i sve sto uz to ide, i na koncu brijanje. Sad izgledam ko covjek. Ne brijem se skroz, vec samo trimerom, tako da ostaje jednodnevno stanje...taman.
Izlazim, nema portira. Pa gdje je sad?
Evo ga. Zaustavljam ga jer nekud bi on zurio, a ja bi ipak da platim...dok mi pise racun, pricamo...i ja usput spominjem situaciju...gleda me i kaze, ma ima u Zagrebu cura, ne brini se...nemoj se s time uopce zamarati...
Idem prema gradu, turisti mile ulicom, kafici se vec pomalo pune, a ja trazim bankomat. Evo ga. Guram karticu, nejde...nece pin procitat. Jos jednom, nista. Gledam ju...gledam...i u k. Pa ovo mi je stara kartica!!! Nisam ju nosio dok sam isao po novu, i ostala mi je u djepu od hlaca. Brojim novce, 40 i kusur. Super!
Nista novo, opet ce biti neka improvizacija, ma meni nikad nije dosadno dok putujem sam sa sobom.
Nema razmisljanja praznog trbuha i na glavnoj ulici ubadam jedan istarski sendvic sa okusom tartufa...prezivio sam. Brojim novac. Dobro, proslo je 10, a ja moram prezivjeti sa 30-ak kn.
A nista, kako mi je mobitel vec lagano na izdisaju, trazim neki kafic da ga napunim, a kako mi je punjac ostao doma, kafic sa vlasnikom nokije i punjaca...nalazim ga! Sta dobijem, pita me konobarica...dobijete jedan crtez... :)
Dogovor je pao, i ja sjedam za stol, crtam...nakon nekoliko crteza, i jedne karikature naastaje jedan koji poklanjam konobarici.
Dok se mobitel muci sa strujom, i nesto mu slabo ide, odlazim do blagajne autobusnog kolodvora, i na informacijama saznajem da za 28 kn koliko imam, mogu do Kraljevice. Plan je bio stici do Crikvenice, otici malo na kupanje, naci neke zagrepcane i vratiti se doma...bez ijedne kune. Okej, idem to nekako rijesit...ulazim u bus i prilazim vozacu:
Oprostite, desilo mi se da sam ostao bez bankomat kartice, nemam vise ni kune, pa bi zelio do Crikvenice gdje ima puno zagrepcana, dokle mogu s vama sa 28 kn?
Malo racuna i kaze, do Kreljevice.
Koliko je ona od Crikvenice?
10-15 km. Super, velim ja uz smjesak, pa to mogu i pjesice. Pogleda me i kaze, odi otraga sjesti, i pravi se da spavas, ako dodje kontrola, zaspao si, ja ti to nisam rekao.
Naravno, puno hvala.
U busu ionako 3 covjeka pa mogu birati.
Razmisljam dok gledam kroz prozor, pa jel moguce da cu prvi put na putovanjima biti gladan??
I onda se sjetim, pa ja u ruksaku imam 300 gramsku lindtovu cokoladu, i jedan marzipan...
Skoro sam zaspao, ipak, razbudjujem se na vrijeme da vidim da smo stigli u Crikvenicu.
Nakon pozdrava sa vozacem, idem prema plazi. Hodam pokraj niza kafica i primjecujem da sam jos u tenisicama, skidam ih i napikavam natikace...e sad se osjecam ko na moru.
Konacno plaza, bacam stvari i rucnik, te brzinsko presvlacenje...krecem lagano medju ljude, neki stoje, sjede, pricaju, neki se rostiljaju, hvatam glasove, registriram masovno strance, te tu i tamo prilazim nekima koji bi mogli biti iz Zg.
Nema uspjeha, ili me se boje kao dvije cure kojima je trebalo pola minute da na moje pitanje i obralozenje da mi treba prijevoz do Zg, odgovore da ne idu veceras, vec za par dana....nema veze, (na njihovom mjestu tko zna, mozda bih i ja slicno reagirao) ili su puni, ili stvarno ostaju jos koji dan.
Uz nekoliko pokusaja i pogresaka, nailazim na neke dvije cure koje su dosle busom...odlazim, ali mi sine ideja i vracam se:
Cure, a bus je za jednodnevni izlet?
Da
Kad se vraca za Zg?
U 19:15, a neki idu i od 19
Ima li mjesta u busu?
Ima.
Super, hvala puno...
Plan je skovan, idem lagano na plazu..malo izlezavanja, malo kupanja, a bome malo i crtanja, blizu mene 4 mlade cure, a ona najstarija uskoro je usla u kadar mog papira. Nakon nje, i njena moguca sestra, obje ispunjavaju prostor dugog crteza. Doh ih gledam, lagano promatram ljude oko sebe, da nebude bas preocito, al ocito je. Osjecam da im ne smeta.
Uskoro moram vec ici, spremanje i polako kretanje prema busu.
Bus kasni minutu do dvije, al nije ni bitno, u njega ulazi niti deset ljudi.
Dok ljud ulaze, prilazim vozacu koji je kod gepeka i pitam ga:
Oprostite, ostao sam bez bankomat kartice, nemam vise novaca, dosao sam ovdje busom iz Rijeke, pa dal bih mogao sa vama do Zagreba, nazvat cu nekog pa ce me pricekati kod busa i platit cu vam kolko treba.
Pogleda me i kaze:
Udji, ne trebas nista platiti, otici ces u agenciju i s njima sve dogovoriti, ja te pustam na svoju savijest, a ti kasnije odluci na svoju savijest hoces li otici do agencije, ili ne.
Zahvaljujem mu se, i uz citat naslova filma sa D. Moore, T. Cruseom, i J. Nicolsonom: „Malo dobrih ljudi“, sjedam u bus. Zar zar ih je zaista malo?
Ne znam, u ovom nasem svijetu, pomalo iskrivljenom percepcijom kapitalizma, jos uvijek ima dovoljno ljudi kojima kad nastupis iskreno, naprave nesto iz srca.
Povratak u Zagreb protekao je uz drijemanje, a moj stari prijatelj odmarao je, dok sam ja slusao njegovog dvojnika na razglas...Kod Inine zgrade izlazim, i uz zadnji pozdrav vozacu lagano se vracam kuci, ispunjen dojmom da u zivotu ipak treba uzivati, bez obzira na okolnosti i situacije koje nisu idealne. Zivot je kao casa, ovisno s koje se strane gleda, il je napola puna, il je napola prazna.
Moja je uvijek napola puna, i kad god mogu, dotocim jos malo...
 
Naknadno sam saznao da je mobitel dozivio klinicku smrt u sudaru sa zidom.
Bio sam jedini stanar u njemu.
Mozda je tako i bolje.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

dobar jutar svima!
nisam dugo bio na blogu pa vas ovom prilikom sve pozdravljam i obavjestavam da idem na jedan zanimljiv put vlakom; ako nekoga zanima, ima nesto dobr volje i avanturizma u rusaku, sl. vremena izmedju 1.8.(ned) i 15.8. te voljan je koristiti vlak kao prijevozno sredstvo, nek se sl. javi....
plan je ovakav: zg-bec-vasava-minsk(bjelorusija)-riga(latvija)-st.petersburg(rusija)-riga (na zalost moram se vratiti jer druge rute nema)-talin(estonija) (vl. organizacija vlakom ili busom)-riga(nazad)-vilnus(litva)-varsava-bec...(moguca stajanja na povratku u slovackoj, ovisno o sl.vremenu...
cijeli arnazman je zacudjujuce povoljan, puno povoljniji od interraila...
ako ima nekog tko je putovao u balticke zemlje, bjelorusiju i rusiju..pozeljan svaki savjet...hvala :)
 

Konacno jedan normalan dan...nije 50+ u hladu...mislim ipak je 5. mjesec...jos...lunjam tako ja Maksimirskom, gledam di bi sta jeo...naime kaj je, nisam danas nis stavio u kljun...odkad sam se probudio...i konacno eto ti onog fast fooda girosa...taman nesto prije McGovnaldsa....obozavam ga. Mislim Giros...uzimam naravno veliki, dok mi simpaticna djevojka pili piletinu i svinjetinu sa onog raznja ja vise ne mogu gledati...gladan sam za popizdit. Velim ja njoj danas nisam nis jeo, a ona ce meni nakon ovoga neces vise ni trebati....mislim si ja dobar...a kad ono kad sam ga ubio, a trebalo mi je tocno 10 min, osjecao sam se ko da sam utrpao u sebe dva vagona pilica i odojaka...ali bilo je dobro. Zalio sam to sa pola litre mineralne s okusom jabuka...sta ti je zivot. Pjesice sjecem na Zvonimirovu i lovim tramvaj za doma...usput me lagano kisa opere dok sam cekao 7-icu te onako sav pokisao upadam iznenadjujuce u neguzvu u tramvaju. Uvaljujem dupe u sjedalo ize neke curke i imam kaj vidjeti. Cura ima neki rozi top i hlace, ali ne bi to bilo nis cudno da nije top sa potpuno otvorenim ledjima na kojima se vidi bijeli cipkasti grudnjak ispod kojeg vise dva roza znjiranca zvuzlana u cvorove od onog topa. Mislim si jel to danas u modi, lovim poglede ekipe i primjecujem i druge da su primijetili isto sto i ja. Cura se dize i tako stoji dvije stanice na vratima prije nego ce sic na busnom...neda mi vrag mira te vadim papir iz fascikla i cim je sisla, uzimam crni flomic i i stvaram novo grandiozno djelo za buduci novi postav moderne galerije...bas krasno.
Ponekad kad nosim neke papire ko jutros, umjesto neke vrecice radije uzmem fascikl (u njega uvijek stane jos papira i pisala), nikad ne znas kog ces i sta vidjeti u tramvaju. Ko danas. Mogo bi jednom napravit i izlozbu...»Memoari i skice iz tramvaja...», no dobro.
Razmisljam si kako je zivot ljep, pogotovo u proljece i pogotovo ak se vozis tramvajem po Zagrebu. Covjek bi pomislio da se zezam ali ne, ja to mislim ozbiljno. Tramvaj je gala stvar, pogotovo ujutro kad se kumice guraju na srednjim vratima i kad njihova karta putuje do automata rucnom tehnikom po sistemu brigo moja predji na drugoga...pocesto se u njemu nadje zanimljivih primjeraka njeznijeg spola (pritom ne mislim na one kontrolorke koje su spremne na sve, ak treba i na obaranje ruku), a da ne velim da izmedju 12 i 16h osim sto se vozite kam trebate, imate i besplatnu saunu, pa ko vam to danas osim ZET-a nudi? Otkad imam pokaz, vise u saunu nejdem. Vozim se tramvajem i uzivam. Naravno da bi bili sretan putnik gradskog prijevoza, pozeljno je da imate debele zivce, ipak je tramvaj, tramvaj. Kad se najmanje nadate, on vas iznenadi. Idete na blind date i njega nema, ima njega samo ne onaj broj koji vama treba. Ponekad si mislim da to meni neko namjerno radi...gruntam si u glavi jesam li napravio sve kaj sam trebao...pa jesam. Pa sta onda ne valja? Nista. Pod milim bogom nista. Opet na kraju ispada da cu cipelcugom doc na vrijeme pod uvjetom da krenem barem sat i pol ranije. I tako ja obicno zakasnim, svi pizde pa pizdim i ja...a kaj cu?
Da, tramvaj je divna stvar...ako cu se ikad zenit, mislim da cu to obavit u tramvaju...garant ce mi kontrola uletit, a ni zastoj u Savskoj mi ne gine...ljudi, a volite li i vi tramvaje kao ja? :)))