ni na nebu, ni na zemlji...

Jucer sam nakon 5 dana hodanja u stilu herr Flicka, iako bez stapa, odlucio otici svojoj doktorici. Poslala me u traumu. Da. Mlada jedna doktorica, prvi put je vidim. Zamjena za moju doktoricu koja je na porodiljnom. I tako ja zavrsio u traumi....ne bi to bilo nista posebno da nije jednog detalja, naime nije mi dobro napravila uputnicu tako a su me sa rengena vratili na salter, pa sam morao opet na prijemni salter vidjeti hoce li me primiti bez uputnice.
Dobar dan, evo mene opet (sa osmjehom), sa rengena su me poslali vama jer izgleda da uputnica nije dobra. Da li je moguce da me primite bez uputnice, naime izgleda da ova nije dobra kako su mi rekli na rendgenu, pa bih vam ja naknadno ako treba donio drugu.
Sta vam se desilo? (kaze mlada djevojka na prijemu ozbiljnog lica)
Jos u ponedjeljak igrao sam badminton i krivo stao, nije zglob, vec nesto drugo..vec evo 5 dana sepam, i nikako da prodje.
Uzima me.
Idem prvo u sobu br 1, cekam i citam zanimljivu knjigu, oko mene ljudi, ja sam u svom svemiru. Nakon neodredjenog vremna dolazim na red, nema reda ulaska, ipak je ovo traumatoloska, pacijenti se primaju po hitnosti....primaju me, objasnjavam, specijalista nakon sto sam sjeo, pokazao stopalo i on opipao bolno mjesto odredjuje mjesto za snimanje..
Idem na rendgen...cekam...cekam...primaju me, obavljam dva snimka i opet soba br 1...dolazim na red, drugi doktor nakon sto sam sjeo kaze: nista nije slomljeno. Hvala dragom Bogu, mislim si u sebi uz osmjeh nalicu...nije da sam vjernik, ali ponekad pomislim da toj energiji trebam zahvaliti, ipak je to energija koja u zapadnoj civilizaciji ima svoje ime, kao sto svaka druga civilizacija svojoj uzvisenoj energiji daje svoje ime, ili vise imena.
Strogo mirovanje, elevacija stopala, sto manje kretanja, otici svojoj doktorici primarne zastite sljedeci tjedan...mislim si, jeahhh da, sigurno. Danas me kroz par sati ceka predavanje iz psihologije, sutra ujutro polazem ispit iz holisticke masaze...a veceras bi trebao na jedan rodjendan na drugom kraju grada. Rodjendan otpada, postao sam ujak!!! Tri dana prije termina, car je izasao van! Bez puno muke, mali je Charlie Tin Cooper izasao na svijetlo dana, prvi put udahnuo u 16:48h, u Zagrebu, koliko je dug i tezak, a to je 50 cm i 3.44kg
Jedna dusa izvirila je na ovaj svijet, vjerujem da ce mu biti dobro.
PS. Svim astrolozima, koliko znam, carski rez se ne racuna kao prirodan nacin dolaska na svijet, pa nema potrebe za izradom natlane karte, ili se mozda varam??
Dok sam jos tamo cekao na salteru razmisljajuci hoce li me primiti, i prisjecajuci se jedne slicne situacije prije tocno 10 godina, kada sam se nasao u situaciji da mi je trebala medicinska pomoc. U jezeru McDonalld, u NP Glacier, Montana, US, ozljedio sam jedan prst na stopalu. Bolilo je ko sam vrag, i meni je hitno trebala strucna pomoc. Nasao sam jednu amerikanku koja je tada radila samnom i odbacila me do grada, nekih 30-40 min od parka...Ogroman kompleks u Kalispellu, gradicu od nekih 30 000 ljudi. Emergency room. Sjedim nakon prijave na salteru, naravno, bez ID iskaznice na kojoj je moj soc. Security number, nista. Prvo sto te pitaju je: imate li socijalno osiguranje? Drugo je pitanje ukoliko nemate, imate li novaca?
Ako je kojim slucajem odgovor ne, mozete slobodno isetati, ili da kazem, odsepati iz bolnice.
Ustvari, u tom slucaju ne bi ni dolazili. That's USA!
Ne znam, zemlja u kojoj je sve moguce, u kojoj svatko ima svoju priliku...da li je to stvarno tako??
To je zemlja koja je stvorila kapitalizam u njegovom najsurovijem obliku. M. Moore je o tome napravio film, ali nista to nije u usporedbi s tim kad se nadjes tamo, kada ne gledas na tv-u, vec si direktno ti taj koji se nalazi u toj situaciji...
Dakle, dolazim ja tamo, upisem se na salter, ok. U velikoj prostoriji jedino ja cekam neku pomoc, osim mene tu su dvoje ljudi koji placu, i cekaju nekog nekog tko je primljen. Vjerujem da im nije lako. Bome ni meni nije lako, cekam tamo dva sata, boli kos am vrag....
Konacno evo ti sestre sa svojim plocicom na prsima, tako da je mogu zvati Susan, i ona mene lijepo na kolica, osmjeh od uha do uha...valjda da se slucajno nebi ljutio na nju. Pa iskreno, nebi ni bilo uredu, jer nije ona jadna kriva. Dakle, vozi ona mene tako hodnikom, i u jednom trenutku prepusta me drugoj sestri koje ma dalje vozi....i dolazim ja konacno na snimanje, obavili mi ta tri snimka...i vracaju me nazad. Cekam. Cekam i dalje. U jednom trenu dolazi neki covjek, gledam ga i smislim si sta taj tamo radi, sa nekom bradurinom, rascupan, u nekom puloveru i nosi nesto u ruci...on je neki doktor, sta li..ne sjecam se vise, uglavnom, kaze sve je u redu nista nije slomljeno, palac je u redu. Ma koji palac?? Palac je i prije bio u redu, ovaj prst mene muci!!! Pokazem mu, a on: aha, dobro, pricekajte trenutak...i cekam ja opet kojih 5 minuta, valjda mi se netko smilovao...dolazi i kaze, da, i taj prst je u redu, nije slomljen..samo natucen, dodjite do saltera, tamo ce vam sestra dati sve s to treba. Dolazim i dobijam neke tri tablete protiv bolova (sasvim je nebitno sto sam ja sad vec tu skoro 3h), izdaju mi racun, srecom imam taj famozni Soc. Security pa ne moram platiti 247 $ za ta jebena tri snimka na rendgenu i tri tablete protiv bolova. That's about it, If you wana live in US.
Unutar cijele te price, negdje nakon 2h sjedenja, dosla mi je ta prijateljica i kad me vidjela, samo je rekla: pa zar si ti jos uvijek tu?
Da, tu sam jos. Vidis kakva je velika guzva... (u medjuvremenu je i ono dvoje uplakanih otislo...)
Uglavnom, nakon povratka razgovarao sam sa jednim prijateljem Amerom o svemu tome, ocito sam bio dosta nabrijan kad me on u jednom trenutku pitao, gdje bih ja radije zelio pomoc, u svojoj zemlji ili ovdje?
Moram priznati, jako dobro pitanje...morao sam si uzeti malo vremena, i razmisliti. Pozvao sam ga kasnije i rekao mu da bi ja radije pomoc u svojoj zemlji.
Ne znam da li me shvatio, nije to tako ni bitno.
Koliko god mi svi bili ljuti na drzavu, odnose medju ljudima, „kuverte“ i sve ostalo, kod nas jos uvijek rade ljudi na salterima, jos su uvijek ljudi koji nam daju pomoc...novac jos uvijek nije toliko pokvario cijelo drustvo, i nametnuo svoj sustav vrijednosti.
Ne znam, mozda grijesim, ali koliko god mi pricali o sebi da smo ovakvi ili onakvi...to bas i nije tako.
Nasao sma se u zivotu u raznoraznim situacijama, mogu za sebe reci da sam dosta toga prosao, iako ne mislim da sam zbog toga imalo bolji ili pametniji od ostalih.
 
Kada razmiljam o tim vremenima, svom boravku u US, i dalje mislim da mi je to jedno od najljepsih iskustava u zivotu, jedno od najljepsih ljetovanja, radnih ljetovanja, a bilo ih je jos...ljudi koje sam upoznao, kultura, odnosi, ma sve. Sve je potpuno drugacije nego kod nas. Vrijednosti su drugacije, cijeli sustav vrijednosti, i odnos je potpuno suprotan nasem poimanju i shvacanju. I dan danas si ne mogu zamisliti da pitam nekoga kog znam par godina, da mi posudi auto. Kod nas vrijedi jedno pravilo: zene i auti se ne posudjuju.
Hmmm, recimo da se slazem sa 50% ove tvrdnje.
Sta je ustvari auto?
Amerikanac bi rekao: prijevozno sredstvo koje ti koristi da iz tocke A dodjes u tocku B u nekom odredjenom roku.
Hrvat bi rekao: moj novi auto nesto najbolje sto mi se desilo nakon razvoda, ili nakon sto sam upoznao curu, ili nakon sto sam se ozenio, ili nakon sto sam dobio dijete...ovo nakon je isto relativan pojam.
Za usporedbu, dok smo frend i ja dosli, nakon manje od tjedan dana pitali smo jednu curu koja je isto pocela raditi kad i mi, da bi mi do grada....bez ikakvih problema dala nam je kljuceve svog auta, i mi smo fino zapalili do grada..na povratku smo joj napunili za 5$ sto je otprilike barem dvaput vise nego sto smo potrosili. S vremenom smo bez usterzanja zicali aute na sve strane i stvarno se ne sjecam da li smo ihad dobili neki negativni odgovor.
Sjecam se jedne situacije kada smo Remek i ja otisli malo negdje, i nismo pitlai koji benzin ide u auto, pa smo dosli na benzinsku i pitlai covjeka...na krjau naravno da nas je cudno gledao, pogotovo jer smo izgledali tkao kako smo izgledali...na povratku smo pitali vlasnicu auta koji benzin ide, a ona se smao nasmijala i pokazala naljepnicu ispod volana. Na naljepnici je lijepo pisalo koji benzin pije njen auto. Ameri su uvijek bili prakticni.
Gledam te cure koje su samnom radile, amerikanke...vecina njih ne bi usla u nase konfekcijske brojeve, ali oni izgledaju sretni ko mala beba nakon dojenja. Doslovno.
Cak i podrignu, onak svinjski, nakon hamburgera i Cole, one najvece.
Oblacneje je bilo uvijek najmanje estetski vazno, puno je bitnije bilo jel se ona u toj trenirci osjeca udobno, a to sto je sad trenirka ili sto god vec takve boje ili kroja da istice njene „jace“ noge, totalno je nebitno.
Sjecam se ko da je bilo jucer, sjecam se kako su reagirale na nase sale, sto veca glupost, to se one vise smiju...a kada sam sepao, i provalio da mi treba second leg shop...0 bodova...ccc
Cudan neki narod....ali to su oni, a mi smo mi. Nema tu nista cudno, samo ako se stavis u centar. Centar bez razmisljanja tko je tko, gdje, i zasto.
Zemlja je to gdje je pocela sexualna revolucija, hipiji, djeca cvijeca, najveci rock koncert, i gdje su se obiteljska mjerila zauvijek promijenila. Vrijeme je to kada je poceo Vietnamski rat, kada je generacija koja je stasala na fakultetima digla svoj glas...glas razuma. Barem ja to tako vidim. Ali ovo je moja prica, pa valjda smijem iznijeti svoje misljenje... :)
Vec neko vrijeme pisem nakon svog povratka iz skole. Svi smo prosli, i nema potrebe izdvajati nekog, ionako smo svi zadovoljni, kako sa sobom, tako sa ljudima koji nas okruzuju.
Nakon ispita koji se sastojao od dvije masaze, jednom si maser, drugi puta si klijent, u pauzi razgovaramo kako je bilo, i rjesavamo bilo kakve situacije koje nisu idealne. Nije ih ni bilo. Svi smo se manje vise jednako uspjesno prepustili osjecajima, stopili sa klijentom, masirali ko da smo sami, ili bili masirani ko da smo u wellnessu sa 5*****.
Svatko od nas je napredovao. Jako. Neki su to imali od pocetka u sebi, neki su vec masirali, ali na svima je vidljiv napredak. I to je ono sto je bitno.
Svi smo pohvaljeni, ne iz kurtoazije, vec stvarno jer vrijedimo.
Renata nam je rekla da svi mozemo poceti raditi, neki od nas rade vec duze, u sto ukljucujem i sebe.
Nakon svega, pocastio sam ekipu povodom svoje nove titule u obitelji. Nije to bas moglo proci nekaznjeno. Pala je tu litra crnog, jedna orangina koja u kombinaciji sa hvarskim crnim daje sjajno pice okusa sangrie.
Bilo je tu i drugog jela i pila, ali sve onako, pomalo. Da se malo pocastimo nakon uspjesnog polaganja ispita. Jednom kada dodje neki moj prvotimac, e onda ce biti drugacije...ovaj put, nit orao, nit kopao...titulu sam dobio prek veze, ili ti obiteljske linije. Ujak. Bemu, kak to hoh zvuci.
Moj ujak nikad nije bio ujak, on je i dan danas za mene ujcek...moja sestra do faxna nije znala kak se on ustvari zove...on je bio ujcek, i to je to.
Zar su imena stvarno bitna?
Upravo je Jonathan dosao po mene, uskoro cemo krenuti do moje sister, vidjeti malog Charlija, ja po prvi put.
Bilo mi je ugodno druziti se sa vama, na ovaj virtualan nacin, nadam se da je i vama samnom...moram ici sad, do sljedeceg tipkanja...