u kristalima sna...



Traje još uvijek, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju, u jecaju tišine
u žudnji kristalnog sjaja.
Traje još uvijek
urlik ranjene ptice u šutnji srca,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.

Lepršavi leptiri donose kristale
tvoga postojanja.

Volim te.
Čujem tvoj uzdah
u mirisu jasmina
u mistralu iznad grada vjetrova,
u kristalnim suzama neba.

Ljubim te,
osluškujem jecaj ranjenog grla
u nezaustavljivoj nježnosti
žubora rijeke života.

Otopili smo tuge u kristalno jasnom
izvoru davnih uspomena i
prosuli sjemenje novih ruža
u purpuru svitanja sna.

Dotiče me tvoj osmijeh
kao leptir laticu tek začetog pupoljka,
miluje me mirisom bezvremena
i sonatom od snoviđenja.

Na dlanu vremena blješti ljetne noći san, duše srodne se vilinskim glasom dozivaju, svjetlosnim putevima ka svitanju hrle. Zagrljajem mudosti i snova, milovanjem zvjezdanih slova iz legendi drevnih se u noći punoj kapljica sreće grle. Ljudsko tijelo, taj hram ljubavi, u sebi krije svjetlosno biće koje ga u bezvrijeme nosi i u beskraju zvjezdanog neba sebi srodnu dušu traži.

Tijelo satkano od zvjezdanog praha, titrajima svojim sonatu od ljubavi sa odom vječne mladosti sjedinjuje, plesom struna i svjetlosti vječne cijeli život kristalni zamak duši izgrađuje.
U toj kristalnoj suzi na licu vremena se susreću anđeosko- vilinska bića ljudskog postojanja, dlanovima svojim kozmičku energiju u život pretvaraju, hrane tijelo svetom krvi, daruju mu svjetlosno odijelo koje ga od nevremena brani.
Osluškujem šaputavu svjetlost kojom me, ta čarobna bića, na obećanje dato samoj sebi potsjećaju, romor njihovih glasnica kojim mi dokazuju da ne postoji čvrsta materija živa, da je sve u meni i oko mene tek vječni ples svemirskog tkiva.

Uranjam u san davne ljetne noći osluškujem glasove Titanije i Oberona, smiješim se njihovim svađama iz kojih se samo ljubav iskri, slijedim njihov nezemaljski ples i postajem ona drevna zlaćana nit iz koje je moja sudbina iznjedrena.
Čujem priču napisanu rukom vremena, u duši iskre vilinska slova, anđeoske riječi se u svijesti slažu, postaju melem mojoj spoznaji. Iz vilinske šume se smijeh širi, porijeklo života se zrcali u anđeoskom tijelu vječne dobrote, miluju me svjetlosne niti i dokazuju da sam rođena u oazi snova, na otoku vječne sreće.

To je vječna škola trenutka, škola koju bi svi trebali proći da osjetimo snagu ivanjske noći, da čujemo vilinske glasove sišle sa nebeskih visina, da spoznamo da je ljubav anđeosko biće koje se rađa u našim tijelima, prabiće koje našu dušu svjetlošću svojom hrani, tijela naša od tuge, nesreće i bolova brani.

Budim se sretna u zagrljaju sna ljetne noći, osjećam milovanja tvoja, čutim ljubav je sudbina moja koja se evo jutros zrcali u slici Titanije i Oberona. Da, ljubav je vječni zagrljaj dvojnosti, komplementarnost suprotnosti, vječna igra svjetlosti tmine iz koje se rađa sretan trenutak životne istine.

autorica: DIJANA

Uredi zapis

03.12.2010. u 19:59   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

2.12.2003. :) s one strane duge...



Stojim ispod Parnasa, misaono- osjetilno- osjećajnog Pitagorinog pupka svijeta, na mjestu dodira svjetlosti i tmine, pred Apolonovim hramom. Pitam se zašto je Pitagora odabrao upravo ovo mjesto za sastajalište sa učenicima koji su slijedili njegovu mudrost.

Tu na tom mjestu je čuo muziku sfera, osjećao mirise bunike i lovora, osjećao mirise tamjana i mirte, opijao se lakoćom postojanja, upijao drevnu Pitijinu mudrost i kupao se sa muzama u izvoru Kastalske vode. Damjana u meni me poziva na putovanje kroz svjetlosnu misao prohujalih stoljeća, doziva me imenom boginje, koje nosim od trenutka krštenja pod kupolom bezvremena.

Prohujalo vrijeme nije moglo izbrisati zvjezdana slova njenog imena na platnu duše, bujica rijeke bez povratka ih nije mogla odnijeti u dubine oceana, ostala su blještati u ovom ovdje i ovom sada vraćajući me uvijek na početak priče. Tu na mjestu bez početka i kraja, u snenom zagrljaju čuvarice nebeskoga hrama osjećam povijest čovječanstva kao koljevku u kojoj sam još uvijek dijete veselja i sreće.

Jecaj sve vremena me ponekad budi iz usnulosti kojoj se rado predajem, odmagljuje obrise moga lika. Tada u zrcalu vremena postajem kristalno jasna ideokinetčka slika u kojoj vidim svoje korake kroz snove i svoj let na Pegazu kroz sazviježđe pod kojim sam rođena. Preobražavam se u nit ljubičastog svitanja i zatvaram kristalne cvjetove noći nenapuštajući san, moj vječni san.

Ne dozvoljavam kradljivici snova da ubije Damjanu, da joj oduzme ukrotiteljsku moć, da me rastoči u nešto što nisam, da me poždere kao što je u svojoj proždrljivosti požderala nesigurnu Dinaju. Gruba stvarnost me ponekada žalcem zmije otrovnice dotakne, ironično se osmjehne zanatskim osmjehom na sajmu taština, a onda ju krotiteljica moje duše odpuhne u zaborav.

Ostajem na mjestu na kojem se križaju sve strane svijeta, na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, u pupku bezvremena i osjećam lepršanje leptira svijesti, titranje zlaćanog praha u simfoniji boja na kristalnom mostu koji me sjedinjuje sa vječnosti. Ta iskričava zrnca svjetlosti se pretvaraju u bisere koje pronađoh na pješčanom žalu uspomena, u pepelu iz kojega se uzdigla Damjana, krotiteljica bijesa i ljutnje u meni, čuvarica nebeskog hrama na hridinama sjećanja i simfonijom boja me poziva u nova snoviđenja na drugoj strani duge.

autorica: DIJANA

Uredi zapis

02.12.2010. u 18:16   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

ADVENTUS DOMINI



Adventus Domini, došašće Gospodina je vrijeme ljubavi i mira. Kada zapalim prvu svijeću na adventskom vjenčiću osjećam sinesteziju svih osjetila i osjećaja. Iz treperavog svjetla svijeće se oko mene šire mirisi djetinjstva.U spektru treperavih boja ja vidim mirise vanilije i cimeta i čujem tihe tonove božićnih pjesama, mirišem ljepotu trenutaka. Taj predivni osjećaj želim podijeliti sa vama.

Možda se u nekome od vas rađaju slični osjećaji, spojimo ih u vremenu ovoga Adventa u misaonu oazu sreće, ljubavi i mira, svaki u svoju Arkadiju. Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje.

Danas na vratima vremena ljubavi i mira neka sve postane osunčani, još neostvareni Einsteinov san o metaverzumu, međusvijetu u kojem se sjedinjuju znanje i vjerovanje. Stigavši na granice znanja, ne spoznavši još uvijek nasljeđenu dimenziju prostor- vremena, neotkrivši što je uistinu tajna svijetlosti, mi možda već dugo lutamo metauniverzumom neosjećajući ga, ali mi ipak na neki čudesan način, vjerujemo u njega.

autorica: DIJANA

Uredi zapis

27.11.2010. u 18:17   |   Editirano: 02.12.2010. u 18:17   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

za "lovehunters" - klikni ovaj link i vidi :)

Link



oduševljena sam tvojim pisanjem :) samo nastavi :) sretno dalje :)

Uredi zapis

26.11.2010. u 19:24   |   Editirano: 27.11.2010. u 16:49   |   Komentari: 40   |   Dodaj komentar

UNUTARNJE NEBO



Kad sutonska zvijezda svojim zlatom napušta noć, a jutarnjica svojim sjajem pomiluje dan i nježno budi usnulo sunce, a u krošnjama perivoja snova ptice cvrkutom najavljuju praskozorje, na pješčanom žalu oceana svijesti sedefasta školjka otvara svoja okna i prosipa pred srcem biseran put ka zenitu sna.

Osluškujem riječi satkane od kristalnih slova Artemidine duše, osjećam zagrljaj energije i materije, gledam rađanje bisernog cvijeta što ka srcu kreće. Te kapljice sreće šire mirise, skladaju sonatu od života, daruju duši nektar iz kozmičkoga cvijeta, bude anđeosko- vilinsko biće u dubini svijesti i skladaju najljepšu simfoniju ovozemaljskog svijeta. Promatram još snena rađanje ljepote, osluškujem skladanje rapsodije pune dobrote, osjećam milovanje njeno, čutim njeno krhko tijelo, čujem njeno šaptanje nijemo, razgovor koji vode duša i nebesko svjetlo vječno.

Čaroban miris postojanja se oko mene širi, udišem taj eliksir srca, liječim svaku tugu i misaonu ranu, jutrenjem slavim alkemijski pir i zahvalna sam što se sretna budim u novom danu. Tada se sjetim davne priče, sjetim se legende o boginji i lovcu, vidim Dianu i Aktaiona, u zrcalima uspomena se ogleda umiranje sumnje i svjesnost spoznajom ljubavi u meni kliče.

Lovac izranja iz krošnje bezvremena, laganim korakom trenutkom hoda, pruža dlan da nahrani plašljivu srnu, miluje ih sunce Venerinog svoda, sjedinjuju se u kristalnoj suzi neba, u kapljici jutarnje rose na latici zaostaloj iz oluje ruža. Kristalni slap se u duše slio, eliksir sreće i ljubavi je sve duševne bolesti ozdravio, iskre vječni kristali koje je zaborav u daljine unutarnjeg svemira skrio.

U ljekarni nutrinjskog neba svijest nad dušom bdije, titrajima svilenkastog tkiva sjeme ljubavi sije, iz latica njenog cvijeća stvara kapljice lijeka, zrakama unutarnjeg sunca srce grije, sretan trenutak postaje izlječujuća životna rijeka. Biserne kapljice šapuću, melodijom skladanom od riječi iznjedrenih iz sretne duše pupoljke unutarnjeg svemira otvaraju, spoznaja postaje cvjetna livada, sunčana poljana na kojoj sve tuge nestaju i svijest uranja u novi dan radosna i sretna.

autorca: DIJANA

Uredi zapis

26.11.2010. u 18:46   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

SUSRET (Light) - ovo je moja prva priča :)



Zatvorila su se vrata njene male sobe i mama je otišla, zazivajući tatu da je pričeka.

Otputovali su na par dana, bit će sama cijeli vikend i duže. Bio je 3. svibnja, imala je 18 godina.

Udobno se namjestila u svom krevetu, uzela «Gričku vješticu» i nastavila je čitati.

Sve je bilo baš onako kako treba: mir, vani sunce, maj u svom kraljevsko proljetnom ruhu caruje planetom, a Light leži u svojoj sobi, sama, sa knjigom u rukama.

I dok je čitala kako Nera, prerušena u vješticu, prvi put susreće Sinišu i dok je čitala sve te vatrene riječi, krilati prijatelj se polako spustio i pomilovao njene lijepe zelene oči.

Između tihog uzdaha, između tanke crte stvarnosti i sna, ušla je u plavu šumu neobičnih cvjetova, neobičnog drveća i neobičnih bića.

Još uvijek držeći u ruci Gričku vješticu, magično ju je privlačilo cvijeće koje je svijetlilo. Zadržala se kraj jednog, dotaknula ga, ali je isti tren nestao. Dotaknula je i drugi cvijet, i on je nestao, a Light se nasmiješila osjetivši kako joj dah miluju zlatne zvjezdice što su se odjednom počele spuštati na njenu dugu plavu kosu.

Zapitala se: «gdje se nalazim?», a odgovor je stigao isti tren: «nalaziš se u svom snu».

Osjetila je da treba krenuti dalje, a neobično plavo lišće doticalo je tlo, njene ruke, odjeću, kosu. Iz nebeskih sfera su dopirali zvuci harfe, a kroz Light je prostrujala milina osjećaja da baš tamo pripada, u tom svijetu svog sna.

I tako, dok je polako hodala plavom šumom, nailazila je na drveće neobičnog oblika i ploda, oko nje su oblijetali šereni leptiri, veliki kao ptice, a ptice su sjedile na srebrnim granama i pjevale ljepše od anđela, ljepše od morskih sirena, a najljepše što je u životu ikad čula, bila je udaljena glazba iz harfe.

Iz tog božanskog instrumenta se čula toliko zanosna glazba da je Light u tren zastala kako bi što bolje čula prekrasnu melodiju. I kao da je razumjela taktove glazbe bez riječi, koji su govorili o čarobnoj ljubavi dvije nerođene duše.

Iz tog magičnog trenutka probudio ju je šum, okrenula se i pogledala: ispred nje su stajale dvije nerođene duše, dva astrala, nježno se držeći za ruke i smiješeći se međusobno jedno drugom i njoj.

U duši je osjetila milinu, raskoš boja i toplinu bezvremenske ljubavi kad je vidjela svoju dušu sa voljenom osobom. Točno je znala da je to njena duša i duša voljene osobe, koje je srela u tom čarobnom svijetu plave šume.

I jedno i drugo su joj se naklonili, pozdravili je i bez riječi uputili rečenicu: «sad nas vidiš, kakvi smo, a bit ćemo takvi i kad dođemo k tebi i njemu. Zato, ostavi ovaj trenutak u svom srcu, tako da možeš prepoznati njega, a i on da po tom tragu može prepoznati tebe.!»

Znala je da je to poruka za nju, za njenu budućnost, ali i za njenu prošlost.

Dva astrala, te dvije nerođene duše, ispričale su joj da će dugo, dugo lutati sama i da već dugi niz stoljeća luta sama, ali i kako je došao trenutak kad su svijetli anđeli odlučili da je došao kraj tom lutanju.

Iz dubokog mira, otkud dolaze njihove odluke, svijetli anđeli su dogovorno usmjerili put njene sudbine prema sudbini druge duše koja je isto tako dugo lutala sama i koja je tražila nju, kao što je i Light tražila njega.

Light je zadrhtala u sebi na takve neizgovorene riječi, znala je da je to oduvijek spavalo u njenom srcu i znala je da nešto nedostaje u njenom životu.

Sjećala se svojih prošlih života, sjećala se svog lutanja, čudnih ljudi s kojima je dijelila sudbinu i sjetila se svoje duše, kako je u tamnim noćima prolila biserne suze i zarekla se da više nikad, neće lutati, nego čekati.

Dvije duše su se nasmiješile, jer su točno razumjele njene misli i vidjele njen životni put u kaleidoskopu sjećanja.

Nije ih pitala kad će se to dogoditi, hoće li to biti u ovom ili drugom životu, jer joj to nije bilo važno. Bio je važan taj trenutak viđenja, taj trenutak je bio tako blistav i dragocjen, da budućnost uopće nije bila važna, već taj trenutak spoznaje, taj trenutak sjećanja i taj trenutak objave.

Light je znala i osjećala tu ljubav koju su dvije duše osjećale jedna za drugu i prema njoj.

Zakoračila je, naklonila se lagano prema dušama i krenula dalje, a u tom trenu je začula prekrasnu glazbu harfe što je bila sve jasnija, opojnija i mekša.

Kad je otvorila oči, knijga «Grička vještica» je ležala na njenom srcu, a Light je osjećala da su se sve te divne riječi iz knjige slile u njeno srce i krenula je putem zvijezda do zlatnih vrata svoje sudbine.

Ne znam što se dalje dogodilo s njom, ne znam je li srela dušu iz svog sna, ne znam je li živa ili nije. Znam samo da je zauvijek ostavila trag u meni, jer svaki put kad zakoračim u čarobni svijet magičnih knjiga, sretnem nju i dvije duše kako pričaju i slušaju nebesku glazbu božanstvene harfe.

U tom trenutku osjećam kako svatko od nas zaranja u čarobne dubine svog podzemnog oceana i tamo može naći prekrasne trenutke nspiracije, kao što sam ih i ja našla baš ovog dana, 24.11.2010. godine.

autorica: shadow-of-soul

Uredi zapis

24.11.2010. u 20:20   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

u okrilju nebeske ptice



Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova, međaši vremena, ta čudesna straža srca, duša snena svjetlost i tminu trepereći grli, dok beskrajem, carstvom snoviđenja velika nebeska ptica čovjeka poziva na dnevna skitanja, budi ga umilnim zvukom balade svitanja.

Koplja satkana od nevidljivih niti, krila prozirna spletena od sanja, njihov treptaj muzika nečujna ali duši znana, simfonija koja život svitanjem rađa. Noć odlazi nošena otvaranjem orlovskoga oka vjeđa, a srce napušta ljepotu leptirastih lađa. Pogledah u beskraj i vidjeh sve postaje božanske komedije.

Sretno budna životom zaplovih, uzdahom još snenim jutru pričam noćne priče, čudne bajke u kojima se ogledaju snovi i rasplinjuju suncem koji tamu miče. Trenutak sreće, vječni zagrljaj svjetova, pobratimstvo nasmješenih svemirovih lica, a život širi mirise ljubavnih cvjetova.

U zrcaljenju nebeskoga oka osjetih oluju jednog nesretnoga srca, vidjeh sjenu jednu u sumraku rađajućeg dana, sjenku jedne ogorčene duše, kako sa otrovanom strijelama na obali čovjekovih snova uzbuđena stoji. Ogrnuta strahom, zaleđena mržnjom, probuđena srca njenog bjesom ta nesretna duša napinje luk i drhtavom rukom osjećaja siromaha, pokušava zatrovati ljepotu tek naslućenog zagrljaja svjetlosti i mraka.

Treptaj uzdrhtalog zraka, valovi oceana snova, lahor sretnih duša strijeli njenoj promijeniše smijer i ja vidjeh božanskoga orla kako nad jutrenjem ovim umjesto mržnje i straha iz kljuna prosipa niti vječnog zlata i kristale bezvremene energije koja hrani sretne duše. Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova u svitanju ovom vidjeh porte raja i osjetih kako nas od zla i nesreća, od zavjera i kradljivaca snova oslobođa ta velika i vječno u sudbinama sretnim prisutna Danteova nebeska ptica.

autorica: DIJANA

Uredi zapis

20.11.2010. u 15:00   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

ŽIVOT JE BAJKA



''Vile se noćima skupljaju na vilinskom jezeru i igraju sa svjetlosnim zrakama, ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, čudesni zvuci se beskrajem šire, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice nebeskih zvezda. Od vilinskih dodira raspliću se grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću usnule ptice, a vile u zemlju utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove.

Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći.

Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.

U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na stazi od mekanog lišća, zastadoh da umjesto koraka svojih slušam molitvu prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli u njihovom letu i ja osluhnuh željenu tišinu u tom tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim pod sjenkom duše ove snene, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i svu grubost vanjskoga života zagrljajem svojim, svojim milovanjem u meni, u trenutku ovom, zauvijek slama.

Ne lomite mi grane, šapće duša tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o život sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste se svijesni spustili se grana i krenuli u svoj život sneni. U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje sva moja osjetila, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja. Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori i u sličnim tonovima glasa šumske vile sjedinjuje se svojom melodijom u sviranje tog orkestra drevnog. Iz daljine navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira ptičijim cvrkutom o svojoj ljubavi sanja.

I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim pjevom sve one pozdravlja koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode očituje. U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara.

Gledam tu čudesnu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju probudi iz zaborava i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja simfoniju života sklada, o neuništivoj ljubavnoj snazi."

autorica: DIJANA

Uredi zapis

17.11.2010. u 20:12   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

jasna slika novog svijeta...



Bila sam tanana, svilenkasta nit nade, sjena moje sjene i skrivala se u kristalnom dvorcu moje duše tugom opijene. A onda u trenutku najvećega straha, začuh cvrkut probuđenih ptica, žubor rijeke vremena, osjetih ljubavni ples duše i srca, svjetlosni zagrljaj uma i tijela, kristalno jasnu sliku jednog novog svijeta.

Bilo je kao igra tetrijeba i ždrala u trenutcima ljubavnoga pira, kao vječni svjetlosni zagrljaj ljubavi i mira, kao alkemijsko vjenčanje Sola i Lune, kao sjedinjenje noći i dana, bilo je to purpurno prskozorje njegovog ozdravljenja. Kralj nebeskih i morskih mijena, skitnica mjesec i još pomalo snena, Venera, ta treperava ljepotica noći najaviše ostvarenje željenih snoviđenja, razderaše koprenu straha i dozvoliše životnoj rijeci da vrtlogom vremena poteče. Krenusmo čudesnom kočijom satkanom od radosne pjene, nježnim milovanjem života i poljubcem sreće probudismo naše dugo usnule zvijezde.

Ne lutajmo više zvjezdanim stazama, ljubav i život se kriju u nama samima, tu u zagrljaju tvom se krije sijač zvijezda i donosioc sreće, tu je svijet i svjetlost, tu se krije tajna sa početka priče, tu raste drvo sa kojeg sretni trenuci, to kristalno cvijeće vremena niče.

Dozvolimo srcu da diše, duši da se oko unutarnjeg sunca kreće, da svjetlost njena razotkrije sve tajanstvene sjene, da ništa ne ostane zaleđeno u svijesti i tek u srcu ne proklijalo sjeme sreće. Snoviđenja nova neka duše naše, te putnike vječne na životnoj cesti, ka buđenju ovom nose i neka nam svitanje novo sve prošle tuge i nesanice u zaborav odnese.

Bude se um i srce u svitanju sjajnom, a duša naših sjenke ti drevni, sada obuzdani neba našeg vranci, odlaze u duši nedohvatnu daljinu, da tamo nevidljivi i dalje nad životom našim bdiju. Ulazimo u trinaesti eon vječnog svjetla, u antologiju gnostičkoga uma, u Sofijino carstvo sa početka svijeta. Kairos nam nudi sretnoga trenutka vagu, da pronađemo, da osjetimo, da zadržimo sklad duše i tijela, da se vratimo na zvjezdane staze koje napustismo u onom davnom danu, da pronađemo životnu snagu, u danu prije prvog dana, izgubljenu.

U eonu svjetla nad svjetlima je čuvarica ljubavnoga hrama skrivala našu sreću nedosanjanu, a na žrtveniku branila tvoju životnu svijeću nedogorenu. Stojimo pred oltarom bezvremena i izgovaramo molitvu Artemidi koja nas je pratila na strmim liticama spoznaje, čuvala da ne posrnemo, da ne padnemo u provaliju strahova.

Dok u sebi osjećam tebe ljepoto ovog jutrenja, ljepoto ovog buđenja, ljepoto nazirućeg dana, ljepoto snenog postojanja, ljepoto dolazećeg snoviđenja. Dok u sebi osjećam tebe tada znam odakle dolazi ljepota, tada znam gdje je sijač zvijezda, tada znam kako se rađa dobrota, tada znam gdje su topla gnijezda, tada znam što je životna ljepota.

Neka trenutak tišine, one užasne tišine koja je mjesecima grlila osjetila i bila tek života jeka, odleprša simfonijom probuđenog srca, neka na krilatom vrancu ka vratima vremena odjezdi, neka tamo, dok naša životna svijeća ne izgori do kraja, na nas čeka. U nama ostade samo ljubav.

autorica: DIJANA

Uredi zapis

16.11.2010. u 12:53   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

duša u kaležu sreće...



Kad se na horizontu suton zlati, a srca dva u koroti osame na obali stoje, Venerina nježna snaga ublažuje tugu koja nad njihovim dušama kao zla kob lebdi. Čovjek tada osluškuje drevnim ogrtačem tijela, treperi ljepotom lelujavih dodira i srcem čuje ušima nedostupno, osluškuje muziku satkanu u vjetru, baladu ispjevanu glasom sirena, odsviranu nevidljivim orkestrom drevnih pradjedova.

Dva kaleža puna skupljenog života na litici oceana stoje, sjedinjena željom, odvojena znanjem i čekaju da ljubav u njima procvijeta, da u alkemijskom treptaju oka, zagrljajem duše i materije, ljubav u njima ponovo oživi. Sunce se kupa u suzama uzbuđenja, kapljica svaka iskri sjećanjima, uspomene blješte kristalima snova, u svakom kaležu se zrcali jedna davna želja.

Iznenada se vjetrovi žudnje jave, vrulja krvi vrije davnim bolom u smiraju toga teškog dana, a na zapadnom nebu večernjica sjajem svojim poziva u noć u kojoj trenutke samo ljubav broji. Poludjelo srce uranja u valovito more osjećanja osjećaja, u uzavrelu čežnju boreći se s virovima prošlosti koji ga ka dnu oceana vuku.

U podsvijesti zalutala kristalna galija sreće s jedrima od mjesečeve svile, mu u ovom sudbonosnom trenu nudi zagrljaj spasenja. Na horizontu jedna žena stoji, suton je zavjesom svojom grli, kiti je zvijezdanim prahom, kadenom je zlatnom u kaležu snova sidri, da se u strahovima svojim zauvijek ne izgubi. Utihnule su misli, utihnulo je vrijeme za jedan tren, a valovi kristalnu galiju odnose u bezvremenost svjetlosnog zagrljaja slijedeći probuđenog srca zov. Fortuna se maestralom glasi i doljeva nektar u kristale snene, da isušenom kožom rijeke dodira poteku, da se srca dva sjedine u kaležu jednom.

Ne, neću otvarati sedefaste školjke, neću vaditi u dubini oceana čežnje dugo skrivano biserje, pomisli još uvijek snena žena, u ovom svijetu se samo snaga uma cijeni, ovaj svijet ne traži i ne treba izvor koji tirajima svojim, već eonima, poeziju svjetlosti i tmine piše. Nježan dlan vremena pomilova njenu nemirnu dušu, smiri tuge val da, besmislenim smislom besmislenosti, ne zatamni taj čudesni svjetlosni bal.

Sretna žena slijedi titraje srca, odjeva haljinu od simfonije boja, blješti snagom ljubavne slasti i priznaje sebi, srcu i drugima, sve do sada je bila samo osveta povrijeđenog uma, sve je bila tek partija šaha između povrijeđene taštine i darovane mi dobre sudbine. Nad horizontom svitanje rudi, srca dva skidaju korote znak, misli donose ljubavi sjeme, sunce se kupa u očima snenim, pogled iskri samo lijepim sjećanjima, u kaležu sreće tijelo tijelu milovanjem priča ljubavnu baladu, a oživjeli život u ovom ovdje i sada, dušama svjetlošću sreće zagrljenim, daruje nebeski cvijet na čijim laticama se iskre kristali davnih snoviđenja.

napisala: DIJANA

Uredi zapis

14.11.2010. u 13:57   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

u kristalnoj tišini svijesti



Promatram ovu sliku i prisjećam se tvrdnje švicarskog kristaloga Neckara. On nam je ostavio u naslijeđe istinu da se vječni šapat kristala, njihova promjenjivost, jecaj njihove tišine izrastao iz zagrljaja duše i materije, iz vječnog plesa svjetlosti i tmine događa u našoj svijesti.

Slijdeći njegovu spoznaju promatrala sam kako se sunce igra sa neizbrušenim kristalima, tim promljenjivim suzama neba. Pri treptajima oka je svaki kristal mijenjao oblik, a uvijek je bio isti. Svjetlosna dimenzija svijesti je plesala tajnoviti ples sa dušom kristala, koja je u svojoj istosti mjenjala svojstva, postajala toplina i lakoća postojanja i ostajala uvijek samo ljubav, Ametist avatar ljepote i dobrote ljudske duše.

Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se njeno zrcaljanje događa u meni, spoznah da je ljubičasta boja, boja moje duše, boja koja, u tom plesu duginog spektra, spektra duše svijeta, u ljubavnoj igri pobjeđuje uvijek plavkastu boju hladnoga neznanja.

Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su bili prisutni u univerzumu, spustili su se suzama neba na ogoljele hridi tek rađajućeg planeta i milovani svjetlom nad svjetlima dobivali dušu i izranjali u predivnim bojama tišine kraseći odoru majke zemlje. Jedna davna legenda nam kaže da je Ametist izrastao iz kosmičke ljubavi i da odašilja u svijet svoju ljubav i pretvara je u ljubičastu svijetlost vječne ljubavi.

Uronih u ljubičasto more bezvremenog sna. Kristali moje duše zaplesaše sa svjetlosnim zrakama moga unutarnjeg sunca. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati Ametist, violetni kristal ljubavi i svojom snagom promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete zločestih duša, kradljivaca snova splet.

Uronih u tišinu kristalnoga sjaja i osjetih da u meni blješti suncem obasjana tajnovita svjetlosna planina, podrhtava unutarnjim nemirom, iz nje izvire životna milina i kristalnom tišinom se širi mojim malim svemirom. Na padinama njenim iskre mnoge još neizgovorene riječi, blješte misli kao kristalni cvjetovi, lepršaju osjećaji svilenkasih krila i prenose miris nektara u zagrljaj svjesnosti koja zauvijek moje srce od virusa neznanja liječi. Blješte kristali podno moga neba, šire svoje zrake.

Osjećam taj tihi šapat svjetlosti duša moja treba da se zvuci sonate od ljubavi kao iskre sreće u mom srcu roje. U toj čudesnoj predstavi na planini svjetlosti vidim svoje biće, vidim sjenku duše moje kako lepršava hoda po sunčanoj stazi, vidim kako postaje junakinja one drevne priče o čarobnog kristala snazi. Iz nutrine svjetlosne planine jedan mali potok žuboravo teče, slijeva se u kristalni slap, snagom svojom svako nepostojanje sreće niječe i dokazuje da svu vrijednost svijeta u sebi nosi i najmanja svjetlucava kap.

Duša moje sjenka sa svjetlosnim dijademom u kosi na vrhu svjetlosne planine stoji u dugine boje se oblači i sve moje tuge i nesretna stanja u zaborav odnosi. U svjetlosnom zagljaju, na vrhu planine svjetlosti, širi se treprava tišina, duše moje mir i slijeva se svjetlosnim vodopadom u sve što još srcem nije izrečeno, ulijeva se u rijeku vremena, smiruje svaki u srcu nagomilan vir i ja osjećam da je moje uzdrahtalo biće zauvijek od tuge i žalosti, od nesretnih stanja izlječeno.

autorica: DIJANA

Uredi zapis

14.11.2010. u 13:04   |   Editirano: 14.11.2010. u 13:08   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Platonovo zvjezdano nebo



Na zvjezdanim stazama unutarnjeg neba Anđeli se roje, malena bića satkana od svjetlosti vječne, na putevima među bljeskavim Platonovim idejama oni nevidljive svjetlosne mostove treptajima svojih krila grade, znam da postoje, a nikada neznam, a nije ni važno, kojom će njihovom svjetlosnom cestom moja duša krenuti sutra.

Nitko ne zna, jer Anđeli šute, nitko ni ne sluti što nam donose naša nova jutra, nitko ne odlučuje do nas samih u sretnom trenutku buđenja, u ovom danas i za nas nedostižnom sutra, nitko, do Anđela čuvara, ne vidi, ne osjeća, nezna što donose naša nova jutra.

Na svakoj zvijezdi našeg unutarnjeg neba jedna nova ideja iskri, na svakoj novoj stazi se znamen duše krije, svaka nova ideja srce svjetlosnim zagrljajem grije, svako pitanje, svaka prepreka i zagonetka se znatiželjnoj duši iz beskraja uma osmjehuje. U dubini našega spiralnog vretena, u galiji satkanoj od svilenkastih vlati se kovčeg tuge i škrinja sreće krije, Pandorina kutija u kojoj je sjednjeno oboje, u jednoti življenog života, u ljubavi drevnoj ne djeluje rascjepljene, nema granica koje bezdan djele, ne postoji pitanje što je moje, a što li je, dragi moj Bože, tvoje.

Na unutarenjem nebu svemirskog beskraja, na stazama Anđeoske svjetlosti našega prabića, nema osuda, ne postoje kazne, u svakoj iskri zvjezdanoga uma postoje tek samo predviđanja i mogućnosti razne, tišina, šutnja, misaoni razgovori se u nutrini duše pretvaraju u poeziju snova koju srce zvjezdanim slovima u knjizi sudbine piše, a lahor sanjanog života, sa oaza spoznaje i Anđeoske sreće, uvijek novim saznanjima puše.

U zagrljaju zvjezdanoga neba duša novim pupoljcima cvijeta, uranja u svjetlost jednog novog svijeta, u perivoj snova u kojem klija svaka sjemenka novoga života, u kutku bezvremena u kojem se krije Anđeoska snaga naščih pradjedova, beskrajnost i bezvremenost nebeskog vretena i osjećanja osjećaja vječne ljubavi ljepota.

autorica: DIJANA

Uredi zapis

12.11.2010. u 18:53   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

osjećam, dakle postojim...



Osjetimo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila uistinu postaju prozori naše duše, okna kroz koja možemo sami sebe vidjeti, čuti, omirisati. Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše se ogledaju slike koje pamtimo.

Promjenimo smijer gledanja, uronimo pogledom u dubinu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u naš unutarnji svemir. Otvorimo oči širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na prepreke, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. U riznici naših uspomena, u kristalnom labirintu naše svijesti, u zrcalnim neuronima naših sjećanja se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom čudesnom kristalnom zamku nam se možda, iz jednog zamagljenog zrcala, smješe zagrljeni Kairos, bog sretnog trentka i boginja Fortuna. Tu na nas čeka ogrnuta svilenim velom naših drevnih snoviđenja, lepršava i snena Ljubav.

Kroz okna naše duše struji svježina života i budi čuđenje i žudnju u nama, te davno možda davno zaboravljene osjećaje. Pogledajmo bolje iz odmagljenog zrcala nam se uistinu smiješe sretni trenutci, blješteće kapljice rijeke našega života. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada naučimo gledati kroz kristalnu prizmu našeg unutarnjeg svemira tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima.

Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, već davno pohranjeni kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika. Osluhnimo tihi romor u univerzumu našega uma, to je žubor nezaustavljive rijeke vremena.

Naučimo slušati ono što smo mislili da je tišina i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća rijeke bez povratka, u blistavim kapljicama te velike vode, u kristalnom zamku naše duše blješte našim unutarnjim suncem obasjani sretni trenutci našeg postojanja.

autorica: DIJANA

Uredi zapis

12.11.2010. u 18:15   |   Editirano: 12.11.2010. u 18:46   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

u hramu svjetla nad svjetlima



Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni. "Ljubav je svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja.

Noćas vidjeh tu ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.

Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti moga tjela, ona je sjeme mog bezgrešnog začeća, moja duša koja u meni bdije Sofijinim očima, očima Ljubavi.

Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme.

Stigavši u svijet svjetla, u hram u kojem tek bogovi žive, susrećem početak moje prolaznosti, čujem šaputavu svjetlost nad svjetlima i učim je živjeti u svom njenom sjaju.

Tvoje oči jedino svijetlo
u džungli želja
tvoj glas je tišina blagdana
simfonija sna
ljepota
ovog običnog jesenjeg dana.
Ti si moja ljubav i moja istina o životu!

autorica: DIJANA

Uredi zapis

11.11.2010. u 19:47   |   Editirano: 11.11.2010. u 20:09   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

u panorami srca



U panorami usnulog srca, u trenutku kada svitanje grli tamu i razbija koprenu kiše protekle noći, vidim tragove jednog neodsanjanog sna. Iza još uvijek spuštenih trepavica prepoznah lik ljubomornog boga ljubavi i siluetu boginje lova. Vidjeh kako napinje luk i kako strijela satkana od mjesećeva srebra leti u beskraj sna. Pokušah pružiti ruke da zaustavim umiranje, ali u tom trenu na nebu zasja orionovo sazviježđe. Srce prestade otkucavati svoje probne odkucaje i zatreperi strahom.

Potražih istinu u duši i šapnuh, povedi me do zenita, da čujem kako odkucava podne u državi sunca. Kao stih jednog davno pročitanog epa, istina spusti svjetlucavu nit i povede me kroz labirint lažnih osmijeha i pokazujući mi svoje lice dokazuje da je ona trenutak, iskra u mraku, zlatna zraka sunca u pejsažu duše. Osluhnuh romore iz dubine postojanja i osjetih smirenje. Na granici sna i jave vidjeh svjetlost koja je utirala nove staze, puteve to tog trena neprohodne za moje korake, vidjeh vatru nad siluetom sumnje i osjetih rađanje novog početka. Na horizontu, tamo gdje se miluju nebo i ocean života zaiskri svitanje.

Otvorih oči, na jastuku pored mene se još u dubokom snu smiješila moja istina o životu. Zraka sunca se spustila na njegovo lice, on otvori oči i ja u dubini njegova pogleda prepoznah sreću u dolasku.

autorica: DIJANA

Uredi zapis

10.11.2010. u 19:45   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar