Mic, mic...

Link

Martićeva ulica.

Link

Bili smo na tjedan dana u Škotskoj, on je Škot.
Vratila sam se prije desetak dana i jos sam pod dojmom...Škotske.
Volim ga i on voli mene, ali koliko će to dugo potrajati...bog zna.
Da, traje već 7 mjeseci.

....danas sam se pocastila setnjom ulicom mojeg djetinjstva, gdje nisam bila jako, jako dugo, povodom rodjendanaa od prije dva dana.

Prosetala sam ulicom u kojoj sam odrasla, kojom sam svakodnevno isla u skolu osam godina.
Na kojoj sam se igrala. Koju sam poznavala jako dobro, svaku livadu, svako drvo, svaku kucu i svaku obitelj koja je stanovala u njoj.

Mnoge kuce i ograde su ostale netaknute, samo zapustenije, nego su mi ostale u sjecanju, ograda 'velike livade', tako smo ju zvali, gdje smo se igrali od jutra. do sutra, gdje je sada vec desetljecima naselje, ograda je ista, ali su vrata koja vode na preostali dio livade, zapustena, zarasla...a sve na desetak minuta od Trga...sjecam se umjetnickih ateljea, umjetničke kolonije u kojima su radili, nasi najpozatiji slikari i kipari svih vremena, kao Vasilije Jordan, Branko Ruzic i ostali. Sjecam se, Mirko Rački je uvijek imao neku jako mladu pratilju, ne znam u kojoj ulozi, a kako je on bio dugovjecan, pratilje su se izmjenjivale, iako moram priznati, jednu istu smo vidjali jako dugo. To su im bili ne samo ateljei, nego i stanovi, a igrali smo se s njihovom djecom medju poznatim umjetnickim djelima, koja nam tada i nisu djelovala impresivno. A djeca su danas kao i ja, sredovjecni ljudi.

Hodajuci tom mojom ulicom s gornje strane, s lijeve strane, vidim zgradu nekadasnjeg Jadran filma, s druge strane Medicinski fakultet, gdje smo se suljali oko mrtvacnice, gledajuc mrtvace kroz neki prozorcic. Ja sam se klela da sam ih vidjela, a u stvari nisam vidjela nista. Jadran film, gdje smo hrlili statirati u jednom kultnom jugoslavenskom djecjem filmu, ne mogu mu se sjetiti naslova, u zavrsnoj sceni. Samo se sjecam da smo bili jako uzbudjeni. Ja sam bila jako uzbuđena i ujedno i jako razočarana, kada sam napokon vidjela scenu filma, gdje smo svi bili pod maskama...ništa od filma, niti mene

Pa onda Sjemeniste, tamo su decki igrali nogomet.
Tko zna, tko stanuje u svim tim starim kucama moje mladosti?
Gledam jednu ogradu, prastara, nakrivila se teska, samo sto ne dodiruje tlo, ali se jos uvijek drzi. Je li to zbog toga, sto su se nekada stvari radile puno kvalitetnije ili nesto drugo, mozda je to neka fosil ograda?

Dolazim pomalo do dugacke ulice, duge, duge, dosadne, koja stize od Vlaske prema sjeveru, sasvim ista, kao prije skoro pola stoljeca, a vjerovatno i duze, znala bih ju sanjati u proslim desetljecima, a evo je sada, tu je, kao da je sve bilo jucer, samo sada mi je nekako malo tuznije...a sjecam se te dosadne ceste, to mi je bio put, kojim sam hodala s deckima, jer nikoga nije bilo na toj dugoj cesti i mogli smo se ljubiti neizmjerno, sve do moje kuce...tamo mi je jedan, prvi put 'slucajno' dotaknuo grudi...tocno se sjecam tko je to bio
Sve mi je to danas malo tuzno, jer se vracam s Mirogoja, gdje sam polozila cvijece i svijece na grob mami i tati i pomislila, eto, sad je moj red, mozda ne brzo, ali po redu, to cu biti ja...:)))))

Uredi zapis

24.06.2011. u 20:58

Link

Link

Sarin Link

Link
Link
Link

Link

Link
Link

Link
Link
Link
Link

Kompozitor mnogih poznatih hitova.

Link
Link

Kako prepoznati bullying?
Iskrica je tek u zadnje vrijeme prestala biti bullying site. Je li?
Sjetimo se vremena kad su cijele bande predvodile javno šikaniranje nekih osoba.
I dan danas neki jauču za najgorim bullericama i bullerima i zazivaju ih.
Kriva sam i ja.
Jer se nisam javno pobunila i kad sam bila bullirana i kad su s druge bullirali. Ja bih se samo povukla u tišini.
Iživljavali su se na nekome satima ili danima i takvi su poslije ispadali kao glupi.

Dosta mi je bullshita!
Ostaci tih likova su i danas ovdje. Ali nemaju bandu uz koju su jači.
Nisu samo djeca bulirana, i slabi su bulirani, slabiji, stariji, mentalno slabiji, drugačiji.
Najbolje je otići, maknuti se iz situacije.
Nažalost, ti tipovi nisu svjesni katkada da su buleri i da je to bullying...pa šta, nisam ja, ja sam dobar čovjek...!

Link

Razgovaram s iskričarima telefonski/Viber i objašnjavam im da sam rođena u Zagrebu i odrasla u Zagrebu iako bi me netko pokatkad pitao, od kuda sam ja, jer bi mi govor neki put zanosio...ja bih tada rekla, a to, imam prijateljicu B. is Gospića, pa kako lako potpadam pod utjecaj, tako i to, govorim kao da sam Ličanka...ali brzo me prođe.

I stvarno, 1976. tada sam još bila radila administrativni posao, dođe mi šef u kancelariju i kaže, dobit ćeš u sobu svježe diplomiranu ekonomisticu (imala je dečka, a i ja). Ličanku.

Meni je to bila ljubav na prvi pogled. Prijateljska simpatija. Jako mi se svidjela, a i ja njoj, pretpostavljam.
Sprijateljile smo se, nešto je bilo u njoj milo i drago i za kratko vrijeme mi se učinilo kao da se poznajemo 100 godina.
Poslije su je maknuli iz moje sobe, što mi je bilo jako žao, a onda je život krenuo drugim tokom za mene i ja sam se preselila, ali nikada neću zaboraviti moju B. Ličanku i što mi je napravila.
Za cijelo vrijeme dok je ona bila u mojoj sobi na poslu, ja sam govorila kao ona, Ličanka, iako nikada nisam niti bila blizu Like i osim nje nisam poznavala niti jednog Ličanina ili Ličanku.
Ono tvrdo 'č' i ostalo.
Tada bi me ljudi pitali, jao, od kuda si ti, čekaj, čekaj, iz LIke...a ja se nikad nisam makla od rođenja iz Zagreba, haha.
Ja bih tada rekla, ja sam iz Zagreba, ali najbolja prijateljica mi je iz Gospića.

I tako jedan stari hofirant (nikad ništ od njeg), svako malo bi me pitao (a jako mu je bilo važno da bude samo s purgericama, a ja to i bila), ma stvarno reci, od kuda si ti, a meni smiješno došlo...

Razgovaram ja nedavno s jednim Markom (koji kasno na Kosovo stiže) i pričam mu između ostalog štos sa mojom prijateljicom B. (uvijek će ostati moja B. iako se već desetljećima nismo ni čule, ni vidle), a Marko na to, jel to B. ta i ta...i ispade, dobro je pozna i tada mi je po prvi put bio gušt pričati o mojoj B. s nekim tko ju stvarno poznaje.

Postoje neke stvari u životu, koje ostaju do kraja, ne zaboravljaju se i postoje neke drage osobe koje su bile dio mene i bit će i bit će isto tako do kraja, osobe koje se nikad ne zaboravljaju.