O životu

Jednog dana se pojavio ispred zavoda.Vjerovatno je došao za
nekim u kolicima.To je samo moja pretpostavka,ne znam istinu.
Bio je to mali,šareni psić,štene (možda malo grub izraz) ja ne znam
ljepši izraz.Za divno čudo ostao je ispred zavoda.
Po svemu sudeći,ne mom nego mišljenju drugih,izgleda da je bio
maltretiran,vjerovatno od prijašnjeg vlasnika.Odmah se našlo par
invalida,moram priznati,među njima nisam bio ja,koji su ga počeli
hraniti.Među njima je glavna bila kćerka jedne distrofičarke.Ta
djevojka je nedavno postala doktorica/ljekarka.Ona ga je u prvo
vreme hranila na flašicu.
Kad je malo ojačao počeo je jesti sam.Za prvo vreme noćio je u
ulaznom holu,a kasnije je napravljena mala pseća kućica ispred
zavoda.Trčao je za svakim kolicima koja su izlazila iz zavoda i
vraćao se sam pred zavod ukoliko bi neko išao daleko od zavoda.
Nekoliko puta je išao i zamnom.
Nakon nekog vremena pojedinci su ga počeli izvoditi u šetnju
sa povodcom i jednom takvom prilikom,u svom nestalušku
malo se odmakao invalidu koji ga je vodio i tada ga je udario
jedan auto i ozledio mu jednu nogu.
Sada je već odrastao pas,ima pravu pseću kućicu i ograđen
svoj životni prostor.Na žalost šepa na ozleđenu nogu.
I kao što sam naslov blog zapisa kaže,živi s invalidima i sam
je postao invalid.
PS. Sve sam nenamjerno napisao s jednom greškom.
Naime pas je ženka,a ne mužijak.Sada mi se ne ispravlja
tekst pa neka ostane ovako.

Nakon sedam dana kiše i magle danas sunce.
Nakon sedam dana provedenih u sobi danas sam bio veći
dio dana proveo vani među ljudima.Na suncu je bilo toplo
a u hladu bogme i prohladno,malo sam i ozebao,ali nema
veze bilo mi je lijepo i sretan sam.
Nisam sretan samo zbog lijepog dana,sretan sam i zbog
toga što sam živ i zdrav (distrofiju ne računam) od nje me
ništa ne boli.Sretan sam i što sam solo i nikome ne falim
nikome ne polažem račune.
Sretan sam i što skoro nikakvih obaveza nemam pa se
mogu u potpunosti posvetiti sebi,ugađati sebi koliko to mogu.
Sretan sam i što imam mamu,braću,sestre i prijatelje.
Sretan sam i što na iskrici imam jednu posebno dragu
prijateljicu s kojom se dopisujem skoro svake večeri.
Sretan sam što ona pored svih svojih obaveza,svakodnevno
nađe i volje i vremena da priča samnom.Da mi ispriča sve
što se kod nje događa i što sasluša što se kod mene
događa.Sretan sam što me smatra svojim prijateljom
i što sam ja njezin prijatelj.
Međutim u svu tu sreću,baš večeras u mene se uvukla
i neka tuga.Tuga koja nikada nije nestala iz moga života.
Otkako se pojavila tu je u meni,ali zadnjih desetak
godina bila se primirila,čučala je u jednom kutku moje
svjesti da bi danas izbila na površinu.
Već 17 godina ne idem na mjesta gdje sam išao 10
godina s njom.Ne idem na obalu Vrbasa,ne idem u park
ne sjedim pored fontane,ne idem u pozorište,na koncerte.
Pozorište sam zavolio jer ga je ona voljela.Od kako nema
nje ta su mjesta izgubila svoju draž.
Već 17 godina ne gledam što ona zagleda u izlozima da
bi to ja kasnije kupio za nju,jer ona nije voljela trošiti
na sebe nego na mene.Već 17 godina ne kupujem dinje
i domaće jagode jer ih ja ne volim i ne jedem.Već 17
godina ne kupujem skupe prve krastavice i paradajiz
pakovane u celofan po nekoliko komda.Ona se ljutila
kada joj to kupim.Govorila je da je to skupo i da će
kasnije biti puno jeftinije.Već 17 godina ne čujem
njezinu psovku kad joj nešto ne ide od ruke.Nisam
volio te psovke,ali sam ih trpio do neke mjere,ja nikada
ne psujem,ali sam imao razumjevanja za tu njenu potrebu.
Već 17 godina mogu ostaviti navečer prljavo suđe pa ga
oprati ujutro kad budem odmorniji,to ona nije dozvoljavala.
Moralo se odmah,pre cigarete koja tako prija nakon jela.
Međutim najviše mi fale njene rječi
"Volim te,grlim te,ljubim te"
Fali mi ona,fali mi da budem njezin i da ona bude moja.
Fali mi da moja sretna luka,fali mi da znam gdje mi je mjesto
i gdje pripadam,a to je mjesto u njezinom oku i zagrljaju.

Odakle da počnem.Znam,kažu da je najbolje početi od početka
ali gdje je početak.Evo počet ću od preksinoć,nisam se tad rodio
nemojte misliti da počinjem od mog rođenja:))))
Dakle preksinoć gledam film na mom led gruding tv_u.
I što je tu čudno,pa to da mi odjednom nestane slike.Ekran crn,a
ton ima.Eto umjesto tv_a imam radion:)))Promjenim kanal/program
sve isto,ugasim tv i ponovo upalim,imaju i slika i ton,no ubrzo ponovo
nema slike.Ugasim tv pa na spavanje.Jučer ujutro sve isto kao i preksinoć
odnesem tv na servis,kažu vjerovatno otišla led rasvjetla,ma što to
značilo.Popravak košta oko 400 kuna.Međutim to nije ono najgore.
Kažu mi da postoji mala mogućnost da prilikom popravka ode
displej,hoće da kažu ekran.Da stvar bude još gora,kažu mi da to ide
na moj trošak.A što ću,moram prihvatiti.Sad čekam da mi jave jel tv
popravljen,jel bila u pitanju rasvjeta.Prekjučer i jučer sam dane proveo
vani,a danas moram dežurati u sobi iako je vreme takvo da je šteta ne
biti vani,no nadam se da će ovo miholjsko ljeto potrajati još koji dan.
Jučer pričam sa jednom prijateljicom,prijateljicom,a ne ljubavnicom
ili djevojkom,tako da vam ne padaju svakakve gluposti na pamet.
Malo se šalimo,malo raspravljamo o raznim temama i kaže ona meni.
"Ti si još uvjek djete mada imaš 56 godina.Ostani uvjek takav,nemoj
odrasti nikada"
Eh kasno mi je da sada prestanem biti djete.Kako sam čuo iz priča
čovjek u starosti podjetinji,tako da mogu biti samo još više djete
nego do sada.Ni odrasti/narasti više ne mogu,mislim u visinu.
Što sam rastao,rastao sam.Bio sam visok skoro 180,sad polako postajem
manji:))) Eh da još mogu postati i mlađi,no ne može se imati sve što
se poželi,mladost,pamet i ljepota su prolazne kao i sam život.
Dobro pamet i ljepotu nisam ni imao.

Prehlađen sam,grlo me boli,šmrčem (nos curi).
Kuvam sebi čajeve,gutam tablete i polako se
oporavljam.Nisam još dobro,ali ono najgore je
prošlo.Nadam se da ću već sutra ili prekosutra
biti onaj stari,u svakom pogledu i zdrastvenom
i po godinama:)))
Također se nadam da vam neću preneti virus
na blog,a samim tim i na PC ili čime ste već
ulogirani na iskricu.Nego čitam blog i razmišljam.
Kažu da bračni papir ne znači ništa.Pretpostavljam
da vas većina tako misli i slažem se s tim,papir
zaista nije nikakva garancija.
Opet pretpostavljam da vas pola,ovde na blogu,
zbog toga ne želi vjenčanje ni ukoliko bi našli
nekoga ko bi vam odgovarao.To me i ne čudi
i sam sam deset godina živio u vanbračnoj
zajednici.Istina nebih još dugo jer smo se planirali
vjenčati,ali smo zakasnili,sudbina nas više nije
htjela čekati i sad mi je žao što smo toliko čekali.
No pustimo to.
Nešto me drugo interesuje,zašto ima dosta vas
da ne kažem,pola ili većina ne želi ni zajednički
život,vanbračnu zajednicu s nekim ko bi vam
se eventualno dopao?
Naime kroz dopisivanje i ono što čitam na blogu
došao sam do takvog zaključka.Ukoliko grešim,
ukoliko je malo takvih,svojim komentarima me
uvjerite u suprotno.

Što je za muškarce predigra?
Pola sata moljikanja.
Što je zajedničko muškarcima i ženama?
Da ni muškarci ni žene ne vjeruju muškarcima.
Kako plavuša vrši abortus?
Ubije rodu.
Kako bosanka šalje poruku?
Napiše poruku na mobitelu i stavi u poštansko sanduče.

Ako se sjećate,pre malo više od mjesec dana pisao sam
da idem na more.Pisao sam o teškoćama odlaska i povratka.
Pisao sam o teškoćama boravka na moru,kod sestre.
Pisao sam i o lijepim stvarima koje me očekuju na moru.
Nisam se prevario,bilo je i teško i lijepo.

Evo s odmakom od skoro mjesec dana od povratka sa mora
pišem o tome kako je bilo,pa ukoliko vas interesuje i da vam
se čitati,čitajte,ukoliko ne nemojte čitati.

Dakle krenuli smo dva sata kasnije od dogovorenog.No krenuli
smo i to je jedino važno.Usput smo svratili u Mostar kod sina
jedne distrofičarke koja je ranije radila u zavodu,a kad je otišla
u mirovinu vratila se u rodni Mostar.Na žalost ona je umrla
desetak dana pre našeg puta.Njezin sin je rođen,odrastao i
završio školu u Banja Luki i živo u zavodu.

Iz Mostara produžili smo do Trebinja gdje je kolega ostavio stvari
popio kavu i produžili smo za Dubrovnik.Prve nevolje su nastale
na Hrvatskoj granici,naime umjesto zelenog kartona od ove
godine u autu je bio zeleni karton od prošle godine.Srećom
od granice do moje sestre je svega desetak kilometara pa
sam mogao kolicima do nje.

Sledeći problem se pojavio pri ulasku kolicima u dvorište
kuće u kojoj je moja sestra podstanar.Do kuće vodi put
uzbrdo i na ulazu u dvorište ima jedan stepenik.Nevolja je
što taj stepenik nije iste visine na oba kraja i što daščana
rampa koju smo postavljali da bi mogao ući nije mogla
čvrsto da se postavi,a morala se svaki puta stavljati i odmah
sklonjati jer je cesta uska i rampa smeta autima.

Na sreću u kući sam imao svoju sobu,mada sam mislio da ću
spavati sa djecom.Jedino u kupatilo i wc nisam mogao kolicima
jer su vrata bila uska,ali sam nekako ulazio odupirući se rukama
za namještaj.

Ni do plaže nije bilo daleko,otprilike kilometar
i po do plaže.Istina na toj plaži nema stolice za invalide,za
spuštanje u more.Međutim ima betonski mol uvučen u vodu
pa sam mogao sjesti na beton i polako se spustiti u vodi i
tako isto izaći iz mora.

Već prvog dana smo išli na plažu.Jedno djete sam vozio
u krilu do plaže,a drugo od plaže do kuće.Zatim su tražili da ih
vozam po dvorištu što sam ja kao dobar ujko i uradio.Već drugog
dana htjeli su da sami upravljaju kolicima,što sam im dozvolio
u dvorištu kuće,pazeći da ne udare kolicima u nešto.

Trećeg dana su tražili da se sami provozaju u kolicima.Nije mi baš
bilo drago jer su kolica moje noge,ali ih volim i želio sam ih userećiti
pa sam im dao kolica,ali sam smanjio brzinu na minimalnu brzinu
i sjedio na stolici pazeći kako voze.

Za 6 dana koliko sam bio na moru kupao sam se svaki dan.Uz
plivanje vježbao sam noge koračajući kroz vodu ne dodirujući
tlo.Uprkos poteškoćama pri ulasku u dvorište te ulaska i izlasku
iz mora bilo mi je lijepo i uživao sam.

Dva puta smo posjetili i stari grad.Iznenadilo me je da mogu ući
u gradski autobus kolicima i da ima označeno mjesto u autobusu
za invalidska kolica.Autobusi imaju rampu koju vozač spusti i
bez problema se kolicima uđe u autobus.

Kada je došlo vreme za povratak kući sestra je odlučila sa sinom
ići samnom do Banja Luke,a zatim u Žepče kod mame.Ona je već
više puta bila kod mene i pre i posle udaje.Morali smo pješke do
granice.Otprilike 6 kilometara od glavne ceste uzbrdo.Ona je
išla pješke,a ja sam vozio malog.

Svoju putnu torbu sam objesio na kolica,a njenu na točkićima
sam zakačio za svoju i vukao za sobom.Nakon nekog vremena
stigao nas je jedan auto,jedna žena koja je znala moju sestru
iz viđenja.Stala je i povezla nju i sina,a ja sam produžio dalje
sam sa stvarima.

Bio sam već kod granice kad me stigao neki auto.Dva muškarca
su gledala kako vozim i pitali me odakle i gdje idem.Rekao sam
im da idem do granice,zatim su me pitali smiju li me slikati.Da
ih se rješim dozvolio sam.Slikali su me i čestitali na upornosti
pa produžili dalje.

PS.Opet dug blog,previše za čitanje.Uvjek tako ispadne pa i ovaj
put,mada sam se trudio biti što kraći,no kraće neznam.
Eto tako je završila moja avantura,moje ljetovanje:))

Samo se nadam da neće biti loše vreme narednih
osam do devet dana,koliko ostajem u Dubrovniku.
Ukoliko ima ko ovde na iskrici iz Dubrovnika ili još
bolje Mokošnice ili će samo biti narednih dana u
Dubrovniku(ako sam dobro napisao) i želi me uživo
upoznati neka se javi ovde na blogu ili na pvt.
Ostalima lijep pozdrav i čujemo se kad se vratim
u Banja Luku.
Toliko od mene,a sada odoh za obavezama,zatim
pakovanje/spremanje za put.

PS Mislio sam napisati jedan kratak blog,ali ispade predugačak.Očito neznam
pisati ni kratko ni lijepo i zato ne čitajte ukoliko nemate i želje i volje.

Tako bi to rekla mala maza.Sori mala mazo,ništa osobno niti išta protiv tebe.
Idem redom,uvod zatim zaplet i na kraju rasplet.
Dok sam bio mlad,prvo djete,a zatim momak,želio sam ići na more,ali nisam
imao mogućnosti.Istina jednom sam imao priliku da idem.Bio sam tada djete.
Ne sjećam se koliko mi je bilo točno godina,mislim da sam imao negdje oko
deset godina.Tatina firma je slala djecu svojih radnika na more u svoje
odmaralište.Trebao sam i ja ići,bio sam na spisku djece koja idu.Međutim
moji roditelji su se plašili kako ću ja na more.Ni tada nisam bio zdrav,mada sam
tada hodao po nekoliko kilometara u školu i nazad.
Plašili su se za mene,tada to nisam shvaćao,sada ih shvatam.Roditelji se uvjek
brinu za svoje djete,i kad treba i kad ne treba da se brinu.Brinu se kad je djete
zdravo,a kamoli kad nije zdravo.Osim toga nijedno od njih dvoje do tada nisu
znali što je to more,nikada ga nisu vidjeli.
I tako su mi pogrešno rekli kada kreće autobus kojim sam trebao ići.Umjesto
danas oni su mi rekli da ide sutra.Bio sam jako ljut na njih.Mnogo gidina kasnije
prvi puta sam otišao na more.Tada sam već imao 25 godina.Bilo je to 1986
godine i išao sam sa udruženjem distrofičara čiji sam član.
Drugi puta sam išao kada sam se zaposlio i počeo živjeti u vanbračnoj
zajednica sa svojom tadašnjom suprugom i tako sve dok je ona bila živa.
Kasnije sam išao kod sestre na ljetovanje.Sestra se udala i živila u iznajmljenom
stanu nedaleko od Dubrovnika pa sam išao kod nje.Bilo je tako sve do pre tri četri
godine.Do tada sam mogao da se krećem po kući ili vani po desetak metara
bez ičije pomoći.Sjeo bih u autobus,kolica u prtljažnik i pravac Dubrovnik.
Međutim kada sam pre par godina operisao nogu,nisu mi dobro uradili i od
tada ne mogu nimalo hodati bez da se oslonim rukom o namještaj.Od tada
nisam išao na more.
Prošlog tjedna mi jedan kolega ponudio da idem sa njima do Dubrovnika.Naime
radi se o klubu košarkaša u kolicima.Oni idu u Trebinje na pripreme.Od Trebinja
do Dubrovnika je oko 30 kilometara,oni bi me odvezli do sestre.Ostaju tamo
9 dana i tada bi me opet vratili u Banja Luku.Prvo sam mislio da ne idem.
Imam želju da odem,ali nemam volje.Nalazio sam sto razloga da ne idem,a samo
jedan da idem,samo želja.
Problem mi je ući u more,problem je izaći iz mora.Problem je u kući/stanu,doći
do kreveta ili kupatila.Sestra mi ne može pomoći ni ona nije zdrava.Nemam
kod nje ni svoju sobu,spavao bi sa djecom.Sve u svemu lijepo je otići na
more,lijepo je okupati se,sunčati se,lijepo je promjeniti sredinu.Lijepo je
i družiti se sa djecom,paziti na njih kad odu samnom da se igraju u parku.
Međutim sve je to sada teško za mene,ljepše mi je ovde u mojoj sobi.
Kako bi se reklo moja kućica moja slobodica.Ovde imam sve prilagođeno
svojim potrebama,ovde imam svoje društvo,ovde imam svoj internet
televiziju,svoj dnevni boravak (tako zovem veliki ulični šah gdje često
odlazim kad je lijepo vreme).Ovde uživam,a na moru bih se mučio.
Eto želja je tu,ali volja nije.Stotinu razloga da ne idem,a samo jedna
da idem.No jel zaista tako.Ne nije tako,vredi se dobro pomučiti i otići.
Vredi se pomučiti da bih se okupao u moru,da bih se družio sa sestrom
njezinim mužom i njihovom djecom.Vredi se odreći i interneta i televizora
i dnevnog boravka,kao i svega ovde prilagođenog mojim potrebama.
Vredi se pomučiti da uđem u more i iz njega izađem.Vredi se pomučiti da
dođem do kreveta ili do kupatila.Idem makar sve to radio čeveronoške.
Istina je da imam sto razloga da idem,a samo jedan da ne idem,samo
nedostatak volje,samo nedostatak volje da išta mjenjam u svom
naizgled savršenom životu.

Jel pre par dana bio Uskrs ili Božić?
Gledam kroz prozor,snijeg pada,pahuljice kovitlaju.
Jučer telefonom pričam sa mamom,kod nje snijeg
od prekjučer,kaže može se grudvati.Na sreću ovde
još nije objelio,mada po okolnim brdima je.Što,ako
objeli i u gradu,neću moći kolicima ni u nabavku
namjernica za jelo.Dobro nije baš toliko strašno.
Mogu platiti kombi taksi da me odveze do tržnog
centra ili zamoliti nekog zdravog da mi kupi što
mi treba.Znam da će mi kupiti.
Nego padali snijeg i kod vas?Vidio sam na TVu
da je u Gorskom Kotaru i Lici napadao.

Znam previše je blogova sa čestitkama ženama za dan žena.
Međutim kažu i da je previše jedino kad te tuku:)))
Zato ću i ja iskreno i od srca da čestitam blogerkama
i ostalim iskricama dan žena.
Može i jedan prigodni vic.
Razgovaraju dva prijatelja.
- Što si uzeo ženi za 8 Mart ?
- 200 kuna iz novčanika.

Čitam blog i sve to o romantici,pa eto poželio nešto
o tome napisati.Kao prvo ne mislim o sebi kao o romantičnoj osobi.
Kao drugo i neznam točno što je to romantika.
Za mene je romatika nešto što se zbog nekog uradi jednom u životu.
Nemojte to jednom shvatiti doslovno.
Na primjer romantična prosidba,vjenčanje ili nešto slično.
Nešto neuobičajeno,originalno,samo nama svojstveno.
E sada pokloni,jeftini ili skupi su izraz ljubavi,a ne romantike.
Razna laskanja,iskrena ili lažna su dio zavođenja,a ne romantika.
U onome što je "Ovca kao ovca" napisala ja ne vidim nikakvu
romantiku,naprotiv vidim čini ljubavi i nešto što bi u svakoj pravoj
ozbiljnoj vezi trebalo biti,nešto što se podrazumjeva.To je već
neko ovde napisao,ali mi se sada neda tražiti ko.
Evo dva primjera pa vi sami recite jel to romantika ili dio ljubavi.
Moja bivša (pokojna) je voljela obući moju jaknu,koja joj je bila
velika i široka i tako bi nas dvoje izašli u grad.
Jednom kad smo bili u kinu njoj je bilo hladno po nogama i ja sam
joj svojom jaknom zamotao noge da se ugriju.
Jel romantika to što je voljela obući moju jaknu i takva samnom izaći
u grad ili je voljela obući tu jaknu jer je jakna moja,a ona je mene voljela.
Jel romantično to što sam ja svojom jaknom zamotao njene noge jer
je njoj bilo hladno ili je to odraz brige za nju.

Na današnji dan,dan zaljubljenih,o čemu drugom bi pisao,nego o ljubavi
i to ljubavi između muškarca i žene.Sada prvo da kažem zašto vam ne
čestitam dan zaljubljenih.Ne čestitam ni sebi ni vama jer ja nisam,a ni
većina vas nije zaljubljena.Većina nas je na ovom sajtu upravo zato
što nismo zaljubljeni.
Zašto nismo zaljubljeni,zašto smo seleri i solrerice i što je potrebno
da se zaljubimo i prestanemo biti soleri?
Ponovo kažem to je samo pogled iz mog kuta gledanja,a ne pravilo.
Prvo je potrebno da nam se neko izgledom svidi,da se zbog izgleda
možemo zamisliti u suživotu sa tom osobom.
Drugo da možemo opušteno razgovarati s tom osobom.
Treće da imamo slične poglede na život i slična očekivanja od života.
Poslednje,ali ne i najmanje bitno je želja za suživotom s nekim.
Suživot ima svojih prednosti,ali i svojih mana pa ukoliko želimo
suživot onda moramo gledati prednosti,a ne mane.
Što nam ne treba u ljubavi?
Ne trebaju nam leptirići u stomaku,znojne ruke i klecava koljena.
Ne treba nam idealiziranje partnera/ke i luda strast.
Ne treba nam bajka nego stvarni realni život.
Zašto nismo zaljubljeni,zašto smo soleri i solerice,jesmo li sami zato krivi
ili je kriva sudbina ili neko treći,dali uopšte želimo ljubav i suživot i jesmo
li spremni za ljubav i suživot?
Na to pitanje bi svi idividualno trebali sami sebi odgovoriti.
I za kraj ovog bloga sretan vam dan zaljubljenih,ne ovaj današnji nego onaj
ako i kada se zaljubite i ako sebi dozvolite luksuz da vam neko bude važan
isto toliko koliko ste važni sami sebi.

Jeste li sinoć gledali "Nikad nije kasno" ?
Blogerke i blogeri,ko bi od vas bio spreman
zaprositi/prihvatiti prosidbu nakon 31 godinu
zajedničkog života?
Nakon toliko vremena on je nju pitao/točnije pozvao
da bude njegova supruga i ona prihvatila.

Kako bez uvrde prekinuti dopisivanje s nekim na pvt iskrice
kada shvatiš da niste jedno za drugo,a druga osoba to ne
vidi i nastavlja dopisivanje?

Prepolovio sam šećer/diabetis.Za 20 dana sa 20.50 na 9.84.
Terapija bez sokova,samo voda i bez slatkiša,mličnih proizvoda
i dijetalni kruh.Zadnjih 10 dana najblaže tablete protiv šećera i to
je to.Nadam se da ću do nove godine šećer svesti na normalu.

PS.Počastio sam se mini krosanama:)))
Pojeo sam ih čak tri komada.