Laprdarij

"..ako nismo zadovoljni kvalitetom svojeg životnog iskustva, možemo pokušati promijeniti okolnosti preseljenjem u drugo mjesto, grad ili državu. Za to je potrebno mnogo vanjskog gibanja. No, kad se smjestimo u novome gradu, usprkos promijenjenim vanjskim okolnostima i gibanju u vanjskome svijetu, osjećaj nezadovoljstva ipak se vraća. To se događa zbog toga što se u vlastitoj nutrini nismo pomakli ni milimetra, bez obzira na vanjsko gibanje. Svi smo mi u ovom ili onom obliku doživjeli slično iskustvo. Postoji izreka koja prikladno sažima tu nevolju:

»Kamo god pošli, sebe vodimo sa sobom.«

Takvo ponašanje, takvo jurcanje naokolo pri kojem nikamo ne sti- žemo, oblik je kretanja koje vanjski svijet uvelike odobrava kao sredstvo ublažavanja nezadovoljstva u pogledu kvalitete životnog iskustva. U okviru Procesa prisutnosti takvo besmisleno vanjsko kretanje smatramo zbrkom. Bolja je riječ »drama« i tom ćemo se riječju koristiti u ovome tekstu kako bismo opisali tu vrstu besmislene aktivnosti. Drama se ne odnosi samo na besmisleno vanjsko, fizičko gibanje, nego i na sveukupnu besmislenu mentalnu i emocionalnu aktivnost u našem iskustvu"

Ovo sam jucer ponovno procitala i opet me je odusevilo. Da potcrtam - mijenjanje prebivalista, posla, partnera, premjestanje namjestaja po doma, mijenjanje frizure, sve je to vrlo cesto iz potrebe za dramom. A drama je, kako pise u tekstu, srsdstvo za ublazavanje nezadovoljstva. Potreba za dramom je posljedica emocionalne rupe u nama, i ako ne poradimona rjesavanju te rupe, zapinjemo u drami. I bolest i ovisnost spadaju u posljedice emocional
nih rupa u nama, sto ce rec, i to je oblik drame. Za ovisnosti je to prilicno jasno, a kod bolesti je to suptilnije. Dok dramimo, stojimo na mjestu, a cesto i nazadujemo..

?.. bu :) sad kad sam potepla svoj veleumni zapis..

Moguce da je provalio izvana, i ako taj profil ima, a trebao bi imati, admin prava, onda je mogao prckati po drugim profilima i banirati blogere

haker je bloger, prati blog, jedan je od nas.

musko je.

Netko je vec spomenuo motiv. Ljubomora. Joj, sad mi je palo nekaj zlocesto na pamet, no necu :)

Otkrit ce se sam, ili se je vec otkrio. Mozda ne svima nama, ali saznat ce ona (ili oni) zbog koje se sve dogadja... cuj ti, daj se razgovaraj snjim, nemoj da svi mi tu ispastamo. Reci mu da je faca, i sl.

Otkad petkom idem u Armani, a subotom ustajem u 5.45, subota mi je dan za odmaranje. Što i nije loše, samo nisam navikla. Od ponedjeljka do petka sam u muvingu pa mi je teško usporiti vikendom. A ovakva subota s premalo spavanja prisili me na mirovanje. I tak, danas samo odmaram, skuhala ručak i to mi je bio najveći napor. Djeca se razišla po kinima, svak sa svojim društvom. Trebala sam ići na neko dvodnevno događanje, ali sam odustala jer se činilo bolje uložiti taj novac u nešto drugo gdje je potrebnije.

A što se tiče Armanija, kaže mi frendica, razvedena i usamljena - ja ne mogu ići gore, nisam toliko očajna. I prisjećam se sebe kad sam se prihaklavala na iskricu. Tada se u mojoj glavi događalo to - jesam li toliko očajna da idem na iskricu? Pak je u meni bio nekakav otpor, nekako sam se sramila pred samom sobom. A onda sam zaključila - da, očajna sam, željna sam progovoriti s nekim odraslim riječ dvije, a pokraj dvoje male djece ne mogu nikamo. Netko je danas ovdje opisao slobodni vikend bez djece. Moj bivši mi nije htio dati slobodni vikend, u 8 godina dvaput je uzeo djecu, a od toga jedanput prijetio policijom da će mi provaliti u stan, budala. Nakon par godina sam spalila. 24/7/365/x sam bila s djecom. Ako sam htjela negdje otići, plaćala sam ženu za čuvanje. Sad mi je žao čak i za te trenutke što nisam bila s njima. Se la vi.

No da, zaključak je bio - trebam neki kontakt, makar i preko iskrice koja nije bila na dobrom glasu među meni poznatima. Ali sam na taj način čula za nju. Po lošemu. No to je bio dobar izbor ako ne mogu izlaziti. A ionako nitko ne zna tko sam. Pa sam provela godine na iskrici, doduše slabo izlazeći, nije se moglo, ali tih nekoliko upoznavanja razbilo je usamljenost.

Eto, djeca mi porasla u međuvremenu i sad mogu navečer van. Ne često, ali povremeno. Zato sam i postala zrela za Armani, hvala Mai :) Svoje sam dileme prošla pri učlanjivanju na iskricu tako da sad nemam problem jesam li očajna ili nisam. Ako sam očajna - onda je Armani pravo mjesto za mene. Ako nisam, opet ne vidim zašto ne bih išla gore. Stradava li netko oko mene zbog toga? Naprotiv, moji klinci sretni što sam i ja sretna. Ako sam očajna, je li bolje da sam doma u 4 zida ili gore među ljudima? I iskrica i armani su nastali zbog usamljenih, pa zašto ne bih koristila to što već postoji.

Uostalom, nije sramota biti usamljen, pa i očajan od usamljenosti. Ako netko misli da sam jadna, nek misli. Bolje da sam jadna na takav način nego da počnem cugat, ili se nakvačim na tablete, ili kaj već ljudi rade kad su jadni..

Stres bi trebao biti regulator naših aktivnosti. Ako se pojavi stres - nismo dorasli situaciji. Znači - treba korak dva unatrag. Ok, malo stresa je poticajno, ali mislim na onaj stres kad legnem u krevet, a mozak radi i nikako stati..

Zapravo sam htjela o multitaskingu. I fokusiranosti. Što sam starija, važnija mi je fokusiranost. I kao mlada sam voljela raditi jednu stvar u jednom trenutku. Tu ne govorim o kuhanju i pranju suđa istovremeno, nego o aktivnostima u kojima treba mozak, ili mi je život u pitanju. Drugo je što paralelno radim na više polja, no to ne znači da u jednom trenutku radim dvije stvari. Dakle, razlika je u promatranom vremenskom intervalu. Recimo, na tjednoj sam razini multitasking, ali na minutnoj nisam. Ili satnoj. Ovisi koliko koja aktivnost zahtijeva. Pa do nekoliko sati u komadu.

Postoje situacije i vrste posla u kojima se moram prekopčati. Trudim se da kad radim nekoliko projekata paralelno, da to budu iz iste grupe poslova, da nema prekopčavanja. Jer mi je problem prekopčavanje. Ili mijenjanje mindseta, mi to tako zovemo. Kad se udubim u jednu problematiku, moram biti u nju uronjena ako hoću dobar rezultat. Moram se 'povezati' s problemom, i rješenja tada dolaze. Recimo, ako se bavim programiranjem robota, za to mi je potreban jedan mindset. Ako pak pišem plan za projekt, onda mi treba drugi. Ako radim neku kompliciranu analizu, treći. Za rutinu četvrti. Jer se rutina u mojem poslu samo podlo naziva rutinom, a onda kad dođe kugla iza vugla - jaj i pomagaj.

A radim s kompliciranih strojevima prepunima elektronike, koji su nježnički i osjetljivi su na naboj oko sebe. Kao i svaka fina elektronička sprava. Pa ako dođem nervozna blizu njih, oni otkazuju, brljaju, prgavi su.. Imamo 'muške' i 'ženske' strojeve, tako ih nazivamo prema simptomima koje pokazuju kad su loše volje. Uglavnom, prije nego pristupim stroju, odmeditiram sama sa sobom ako je potrebno. Strojevi isto traže pažnju. Kvalitetnu pažnju. Kad mi stroj počne divljati, a ne znam što mu je, onda potražim razlog u sebi. Sredim sebe, sredila sam i stroj.

I auto smatram osjetljivim, ćudljivim strojem. Kad ulazim u auto isto imam kratko prekopčavanje u vožnju. Dok vozim ne razgovaram telefonom, čak i sa suvozačima ne volim razgovarati previše, i radio me koji put ometa. Volim tišinu dok vozim. Vožnja je ozbiljna stvar, to bi bila jedna od 'rutina' koje to i nisu. Jedna od mojih dopunskih aktivnosti vezana je uz prometne nesreće, i svjedok sam kako jedan dijelić sekunde nepažnje mijenja život, ali ne na dobro. Ili ga oduzima.

Po meni, važno je pristupati situacijama, problemima, predmetima, i na prvom mjestu ljudima s - poštivanjem. A poštivanje izražavamo s fokusiranošću.

Evo i s pravim klunijem

Coco Jr.


Pankrti

Kaj sam ono štela reć?

Jučer se nisam mogla nadglasavati s glazbom pa rekoh - napisat ću na blogu.

Proslavili smo Main rođendan, doduše bez nje, ali ništa i nitko nije savršen pa niti mi. Rođendan bez ljubljenja, i to na Valentinovo, ccc... Razmišljam da odglumim svoj rođendan sad negdje dok je još hladno (da padne koja pusa) jer za moj rođendan ionako nikog ne bu u Zg, a ni mene vjerojatno.

Na plesu mi je najbolje u tenisicama. Inače se patim. Jedan mi reče - MORAŠ doći u štiklama! Taj isti mi reče - ljepša si s naočalama nego bez njih. Štošta mi on reče. Ne družim se više s njim. Kaj ti meni imaš popovati kaj da metnem na sebe? Kupi mi pa mi govori! I još me trpi u međuvremenu.

Jučer sam se čudila velikim muškim nogama. Nemreš plesat jer kud god bi ja, tud neko stopalo. Ae, stabilna muškadija.. Ja sa svojih 37,5 lako se sapletem.. Preteže spreda, pa straga.. Nije što preteže, nego malo stopalo..

Jutros je bio pre-kra-san izlazak sunca, crven kao sirup od malina, onak malo fluorescentno crven. Crveni širokoprugasti oblaci, a između njih tirkizno nebo prošarano žutim. Stanem ja na Mostu mladosti da slikam toplanu za Slovu, onako u maglici i kontraliht s bojama u pozadini izgleda kao Fukušima. . A u prvom planu razlivena Sava.. Parkiram, sva 4 upalim, ali - nemam mob. Ostal doma. Tak da niš od fotodokumentacije.

A i inače zaboravljam mob. Valjda zato kaj se ne tresem hoće li stići poruka ili ne, to je nekad bilo.. Sad gledam poruke dva-tri puta dnevno.. ako se sjetim. Lajt-motiv mi je - minimizirati broj ekrana u životu. I okvira. Em nosim naočale, em puno gledam kroz šofer-šajbu, em mi je posao vezan uz ekran, bla.. A i nisam raspoložena biti na raspolaganju svake sekunde.

I što je još važno u životu? Biti usklađena s Mjesecom, za žene vrijedi. Pun je Mjesec, vrijeme za curenje. Znači - vrijeme za seksanje je kad je mlađak. Pa tko bi dok je pun Mjesec, bode u oči! Najljepši izleti su mi bili po punom Mjesecu. Mislim, po Zemlji, ali za vrijeme punog Mjeseca. Kad se ne treba baterija, hodaš i imaš sjenu, mjesečevu sjenu!

Mesec sveti ober kleti, joj mama zima mi je... (Link)

Da znam metnut sliku preko ovog aparata, stavila bih. Mozda kad dodjem na lap. Pusa

Rastura me lijevo uho! Ne sjećam se je li me ikad boljelo ijedno uho, ni kao klinku. Znam da neki imaju problema s tim, ja nikad do sada.

Kažu, uho boli kad se čuje nešto što se ne želi čuti. Recimo, kad se roditelji svađaju, djecu bole uha. A lijevo uho je ženska strana, reć bi da mi je neka žena nešto gadno rekla. A nije žena, doduše nije baš ni muško po svim karakteristikama.. No, lijeva strana znači i primanje.

I to je točno. Trebala sam primiti nešto, ulovljena sam u igru, obećano mi je nešto, da bi mi na kraju izmaknulo. A taj koji je obećao ni oprosti, ni žao mi je, nego je najnormalnije da me zriše. Kaj je najgore, znam ja kakav je on. Zapravo govorim da znam kakav je, a onda se opet iznenadim dosegu toga što ne razumijem, blago rečeno. Bog se našalio! Sad imam vatu u uhu i niš ne čujem. I vjerojatno se derem. Danas kupujem onaj papirnati tuljac koji se zapali u uhu, treba mi toplina, i treba mi nešto da mi istjera te riječi iz uha.. tog duha koji se naselio..

Zapravo bi bilo čudno da me ne boli lijevo uho. Ok, to smo razjasnili. A znate ono kad recimo razbijete auto, onda vam je žao auta, pak si mislite kak imate peh, itd. A zapravo ste dobro prošli jer vama nije niš. Auto je nadoknadiv. Kao u onoj pričici o ptičici, kravljem drekecu i mački.

Tak si i ja sad mislim, jučer sam čula tu lošu vijest, a sigurno postoji i varijanta u kojoj bi ta vijest bila dobra.. Jer znam da se stvari događaju upravo onako kako je najbolje. I padne mi na pamet nekoliko situacija. Bitnih i drastičnih situacija. I pomislim - pa fakat, jeftino sam prošla! Dobro je upravo tako kao što je. Bilo bi zapravo loše da je drukčije. E, i upravo u tomu je božja šala :) Na prvu se čini kako sam loše prošla, stepe me, a onda kad to metnem u drugi, izvrnuti kontekst , tad uvidim što je Bog zapravo mislio. I da čuva mene i moje najdraže.. Ok, umišljam si da znam božje namjere, dakle ne znam, znam jedino da je tako dobro.

Pošaljem svojoj učiteljici sms s nekim pitanjem u vezi s našim posljednjim razgovorom, a ona meni: oprosti, ne mogu ti sada odgovoriti, imala sam prometnu. Dobro sam, ali auto je potpuno uništen. Uh, meni lakne, samo nek je ona dobro.

Dva tri sata kasnije vozim po maličku, i na Mostu slobode dođe mi slika pred oči: ormar! Ormar je kriv za nesreću! Treba se riješiti ormara! Moj mi je razum u dijeliću sekunde rekao - treba ormar uništiti. I tada mi se javio ormar, vrlo jasno i bijesno - ne smijete me uništiti!

E, da, ormar. Pri našem posljednjem razgovoru, prije pet dana, kaže mi učiteljica kako joj je nedavno poginuo kolega s posla, bili su si dobri, a žena mu isto radi tamo, pretužna. Prometna nesreća. A moja učiteljica je naslijedila od njega ormar. I reče mi, onako usput, gle, i onaj koji je prije koristio taj ormar je poginuo u prometnoj nesreći... Za svaki sam slučaj u njega stavila par grudica tamjana. I sad nas dvije razvezale priču o tamjanu.. Treba li zapaliti tamjan, djeluje li ako nije zapaljen, i tak..

Stanem na prvom ugibalištu i napišem joj - ormar! Ona odgovori - i meni je pao na pamet. Ja njoj - riješi ga se, ali ga nemoj uništavati. Sad ja aktiviram svoja poznanstva - što učiniti s takvim ormarom? Zajednički zaključak - dobro ga nadimiti tamjanom, i nekamo ga arhivirati. Proslijedila sam joj taj zaključak.

Vozim dalje, i mislim si - evo, pitale smo se i brzo nam je stigao odgovor: nezapaljeni tamjan je ipak djelovao ali ne skroz, njoj nije ništa (fala Bogu i to je najvažnije), ali je stradao auto. Ipak treba zapaliti tamjan.

Jeste li čitali Jožu Horvata i o njegovom brodu Modroj lasti?

5 dana stari (najstariji od njih)


"kroz prozor"

Riječ 'purger' dolazi od engleske riječi 'purge'. A ta znači - čistka kao imenica, a iščistiti, pročistiti, izbistriti kao glagol. Znači, purger je - čistunac.

Riječ purger je tijekom povijesti postala i korijenom nekih riječi. Tako riječ purgativ dolazi od purger, a to je zato jer se prosječnom purgeru prisere kad čuje dotepence i ostale kak pljuju po purgerima.

Moji prvi dani na iskrici. I počnem se dopisivati s jednim, vrlo spretnim na tipkama. I tako se mi dopisujemo, pa dopisujemo, pa dopisujemo... on je struke od pera, a ni meni ne zapinje pisanje pak su to bili epovi. Nekako se dogovorimo za kavu, kad on prije kave ispali - ne mogu na kavu jer sam se pomirio s bivšom. Hm, čudan timing, ali ja mu čestitiam. No, evo njega opet. Nije više bivšu spominjao. Pak se mi opet dopisujemo, i dopisujemo...

Ne znam kako je došlo do kave, no dogodila se. Ja imala 45 minuta na raspolaganju (tako je bilo nekad, i 45 minuta je bilo puno). Dogovorili smo znak raspoznavanja, i ugledam ja njega. Nekaj mi je bilo čudno, ali ajd, neću biti napadna. Rekao je da ima 55 godina. Gledam u njega, i mislim si - kako to da crta koja razdvaja usnice od lice nije oštra, nekako se gubi? Zar ti nije znak veće starosti od 55? Da, to mi nije štimalo. Imao je on više godina nego je rekao. Zato je izbjegavao kavu.

No, dopao mi se iako je smuljao s godinama, poslije je priznao da ima 65. A ja imala 47. Nakon te kave dopisivali smo se još mjesecima, možda i godinama. On mi je slao svoje uratke, a ja sam mu govorila što mi je jasno, a što nije. Pa bi on onda prepravio i ponovno mi poslao. Bila sam mu prvi kritičar. Usput bih pisala o sebi, on o sebi.

No, na kavu me više nije zvao.

Da bi jednog dana napisao: čuj, u frci sam s lovom, trebao bih hitno 12 000 kuna. Možeš li mi molim te posuditi? Mogu, ali kako bi ti meni garantirao da ćeš mi ih vratiti? Dam ti gitaru vrijednu 20 000 kuna, pa kad ti vratim novac, ti meni vratiš gitaru. Tu mi je nekaj zasmrdilo. Pa valjda imaš još izvora za posuđivanje, a ne od mene s kojom si se vidio jedanput na kavi, a nisi htio reprizu? Ne! rekoh. Trenutno ne želim kupiti gitaru za 12 000 kuna. To ga je razljutilo. Veli on - a zašto si mi onda pisala da si situirana i da nemaš problema s novcima? Ajme! Sad se ja prisjećam, ako sam to i pisala s nekom namjerom onda je to bilo zato da znaš da sam samostojeća, nisam sponzoruša.

I tako je dopisivanje prestalo. Ponekad me još pozove na promociju nekog svojeg djela, ali ja odbijem.

malci stari jedan dan, odmah sam se zaljubila u njih


roditelji