Laprdarij

Kažu na TV, ponosni, kako je izum kućanskih aparata i ostalih pomagala oslobodio puno vremena ljudima. A ja se pitam - što će im to slobodno vrijeme? Ionako ne znaju što će s njim. Padaju u depresije, nemaju smisao života, djeca ne znaju što će sa sobom...

Eh, napisala post o glazbi i nestao mi je :( Zato samo ukratko – moj je zaključak da je glazba dokaz da postoji Bog. Ili 'ono nešto'. Točnije, glazbom se komunicira s Bogom.

Neću o vrstama glazbe i o ukusima. Za mene postoji glazba za slušanje, glazba za koncerte, glazba za ples, pa ona za lumpanje.. Ona na koju lumpam sigurno nije glazba koju ću doma slušati u miru. Glazba uživo, koncerti, daje sasvim drukčiji osjećaj od CD-a i sobe doma.

I malo sam autistična što se glazbe za slušanje tiče. Puštam si jednu stvar bezbroj puta, i samo jednu, dok joj ne znam svaki ton, svaku nijansu. Dok se je ne zasitim. A slušati volim recimo R&B. Najčešće. Klasiku ponekad, i to najčešće operu. Volim i jazz, no ne uvijek. Ovisi u kakvom sam stanju i raspoloženju.

Volim i narodnu glazbu, makedonsku, međimursku, sevdahe, dalmatinske klape, cigansku, wow!

Od zvukova najvolim žičane instrumente (gitara, klavir), zvuk napete žice, trzaj po njima. Gudački mi instrumetni nisu tak zanimljivi. I volim ženski glas.

Od ovih koje ste danas spomenuli, Thompson ima nešto, on je za lumpanje dobar, onak predjutro. Ima u njemu puno emocije. On je brand. Škoro ima jednu pjesmu koju sam primijetila, „Ne dirajte mi ravnicu“, ta je isto dobra za lumpanje. Grdović mi je bez veze.

Top lista domaćih za slušanje: izvedba i pjesme – Nina Badrić, Jelena Radan. Izvedba – Natali Dizdar, Toni Cetinski, Giuliano, Hari Varešanović, pjesme – Oliver Dragojević (ajd, i izvedba je ok, samo da mu je malo više glasa).

Trenutno slušam po stoti put, i predobra mi je. Suze mi krenu..Link

U jučerašnjoj emisiji u 23.15 bila tema vježbanje. I kako Hrvati premalo vježbaju. Pola ih ne vježba uopće. Dvije trećine ne pazi kaj jede. U Europi smo peti po pretilosti. To sam otprilike zapamtila. Sad još fali - koliko ih puši, cuga, duva.. Bolje da ne znam.

Eh, ne da mi vrag mira - evo: "U Hrvatskoj ima oko 250.000 alkoholičara i oko jedan milijun osoba koje imaju probleme zbog neumjerenog pijenja. Ukratko, svaki četvrti građanin Hrvatske pati od posljedica alkohola." Ne kužim je li je taj milijun oni koji žive s alkićima, ili sami piju. No, kako god, brojke su grozne. I to su oni registrirani. A kaj s onima koji piju poskrivečki? A ima nas 4 zarez nešto milijuna.

Zakaj se ne pripoveda o tomu kako žene od 50+ cugaju? I kako ih je puno? Zakaj nema neke akcije da im se pomogne? Je li ih je sram? Ili je to društveno prihvatljivo? To da mame i bake piju. I još si maznu praksitenčić, pa ubrzo mozak bye,bye.

I onda se čude kaj klinci piju. Pa koga da oponašaju?

Evo, ja bum pripovedala o babama kaj pijeju. Imala sam jednu prijateljicu, recimo dobru, i došla bi ona k meni pa ajmo si mrknuti pivicu. Ajmo. Nje nema, ja ne pijem. S njom si popijem. Imam rođakinju, isto tako. Dođe k meni na pivicu. Još i donesu sa sobom jer kod mene uglavnom nema alkohola doma. Ok, popijem i s njom.

Vidim ja, kome god one dođu, mrknu si ponešto. A stalno idu nekomu. No, ja ispala ta koja ih natače. Dakle.. Išla jedanput navečer van s tom svojom frendicom. Kad ona po pivi i konjaku. Beton. A ja vozila. Ne možeš ti to voziti jer joj zlo, pa stani, pa ona van, pa opet.. fuj.

Pitala ja jedanput njezinog muža - zakaj joj kupuješ pive, pa ona to ozbiljno.. A on mi veli - jedino tada šuti, zaspi i mir je. Kaj reć? A on ne pije uopće.

Ne družim se više ni s tom frendicom, niti rođakinjom. Obje i dalje cugaju. Mojih su godina. Rođakinjin muž isto cuga, pa se njih dvoje naljuljaju i eto sreće..

Promatrajući žene oko sebe, vršnjakinje, moja je gruba procjena da preko polovica žena od 50+ voli cugnuti. I svaki si dan nekaj cugne. Više ili manje.

A niš, o pretilosti drugi put.

Ništa novog, samo podsjetnik.

Nakon jučerašnjih čvaraka nisam mogla ne sjetiti se nekih usporedbi. Recimo - naši kućni ljubimci. Ako pas ne smije, kajaznam, čokoladu, onda mu gazde ne daju čokoladu. Jer je to za pseće dobro, iako bi on to slasno mljacnuo. Moje papige ne smiju kvasac, tako kažu, pa im ne dajem kruh. Ne želim isprobavati.

Još mi je bolji primjer auto. Auto ima rezervoar za gorivo, rezervoar za ulje motora, rezervoar za tekućinu za pranje prozora. I svi znaju da u onaj za gorivo treba točiti gorivo. I to benzin ili dizel. Ne smije se zamijeniti. Ako se dogodi, možda će auto ići neko vrijeme, ali će se mašina zeznuti. U rezervoar za ulje sipa se samo ulje, i to ne miješati. Ako je mineralno onda se ne smije miješati sa sintetičkim. Auto ima i filter za zrak, koji mora biti prohodan, jer ako premalo zraka ide - motor se guši.

Sve se zna, i svi to poštuju. Jer bilo bi glupo da auto pati, zato jer onda pati gazda. Zezne se motor, skupi popravci, itd. Uglavnom, muškarci su vrlo osjetljivi na auto. I brinu o njemu baš prema uputstvima. Uostalom, kako bi drugi muškarci gledali onog koji je u benzinac natočio dizel? Pretrašno! To se samo plavušama u vicevima događa..

E, ali ako doktor veli, a i još važnije - samo tijelo nam kaže - ne jesti čvarke, onda se to ne poštuje. I onda se u rezervoar za hranu trpa nešto što tamo ne spada, za što mašina (više) nije predviđena. I ta mašina trpi. Je, bude ona neko vrijeme, ali kako dugo? Filter za zrak su nam pluća. Čemu udisati čisti zrak, ili barem što čišći, ako ga se može zagaditi dimom? A u dimu svega..

Zar smo si toliko nevažni? Ili je to zato što takve kvarove ne plaćamo iz svojeg novčanika, nego to tamo neko osiguranje plaća? I što me još čudi, ljudi takvo ponašanje odobravaju.. :(

Nakon dvije godine opet su nam došle divlje svinje. U prvom navratu, tom prije dvije godine, to je pomalo bila aktrakcija, selo je imalo zajedničkog neprijatelja. Ove godine su mi prisjele. Zato jer su mi klinci počeli izlaziti i ostaju do kasna. Brinem se. A oni se junače.

Sinoć me zovu oko pola dvanaest, mama, vidimo ih, gledamo ih! Eh! Svinje hodaju cestom, među kućama, kad prolazi auto malo se maknu u stranu pa se opet vrate. Ne boje se. I ja sam ih išla gledati, bilo ih je pet, tri velike i dvije male.

Djeca su sinoć bila od naše kuće oko 100 m udaljena, ali sam išla autom po njih. I to me sad čeka svaku večer.

Moja je baka bila jedna od sedmero djece, rođena u Pragu. I kao dijete došla je živjeti u Zagreb. Najmlađe od sedmero rođeno je u Zagrebu, ali je kao odraslo otišlo živjeti u Prag. Ja sam ih upoznala troje. Čula sam i za četvrto koje je rano umrlo, a za ostale nemam pojma gdje su. Tek sam na ostavini saznala da ih je bilo sedam.

Moja hrabra baka rodila je osmero, a rano djetinjstvo preživjelo ih je šestero, završila je i nekakve škole ali nije nikad radila. Imala je teškog muža. Dok je bila živa sve je nekako klapalo, ona je bilo ljepilo familije. Ali kad je umrla, sustav se je naglo urušio. Odjedanput su izronile nekakve potisnute traume, braća se posvađala, ima toga još, ispalo je da je ta obitelj vrlo, vrlo opterećena. Bakina su djeca poumirala relativno mlada, sva u nekakvim tragičnim okolnostima, živa je samo jedna tatina sestra, sada preko 80, koja nosi preteški križ. No Bog misli da joj još nije vrijeme.

Moja generacija, generacija unučadi, nastavlja nositi terete.. Od nas osam sestrični i jednog bratića, samo su dvije uspjele osnovati i zadržati cjelovitu i zdravu obitelj. Tek im je 40, klinci još mali, no držim im fige.

Bakina braća i sestre svi su imali djecu, po više njih, osim jedne. Bila je neka tužna priča iza toga. Ta sestra je pak bila nabogatija, imala je krojački obrt u Petrinjskoj 4, i stan u Ilici 26. Muž joj je bio sposobni poslovnjak, a i ona je znala s penezima. Imala je i nekoliko kuća u Zg, i za preokreta morala je većinu toga prodati, jednu kuću je zadržala (to je kuća o kojoj sam već pisala), a jednu je poklonila mojoj baki.

Ta je teta bila osobenjak! Po vani bi hodala u najfinijem krznu, a po doma je nosila nekakve haljine prišvršćene sa zihericom. Bila je presmiješna, stalno bi izvodila nekakve bedastoće: nas klince, imali smo oko 5 godina recimo, učila je kako brzo govoriti - bijela čipka, crna čipka, bijela čipka, crna čipka. Mi bismo se naravno spetljali, a ona se hihotala..

Bila si je dobra sa Đimijem Stanićem, tada 'dečecom', i s Nelom Eržišnik, tko se je sjeća. Nela je jednu radijsku emisiju posvetila toj mojoj teti.

Za svake blagdane nakitila bi se ta teta poklonima, doslovno, i obilazila familiju. Znala je otići u Češku kod familije, i vratila bi se prepunih kofera, što porculana, što igračaka, posteljine, suđa, bešteka, čuda.. Zato smo ju mi klinci i prozvali - teta Mraz.

Prije nekog vremena Pašemka je imala dobar tekst o tomu - tko smo zapravo mi? Određuje li nas ime, struka, adresa, položaj, titula, ili smo mi nešto što nema veze s tim?

Pak sam pošla od pretpostavke da smo mi to nešto što se ne može opisati jednom rječju. A opet, ako smo to 'nešto', a svi smo to 'nešto', onda bi recimo izbor partnera bio vrlo jednostavan. Svatko bi došao u obzir. Jer bismo svi u konačnici bili slični, ili barem tu negdje..

A nije ni približno tako. Pitala sam se - zašto ja ne bih bila s recimo zidarom? Onim s jedne od kava.. Određuje li nas ipak struka, ili titula? Način života? A opet, kažu, diploma je samo papir. Kao što je i sklopljeni brak - samo papir. A je li to samo papir?

Nije. Ja bih to nazvala simbolom. Čega? Iskustva. Ako sam stekla diplomu, to ne znači da sam samo dobila papir. Ajd, neki su fakat taj papir 'samo dobili', tj. kupili. No, ne mislim na takve. Taj 'papir' je odraz iskustava kroz koja sam prošla dok sam stjecala pravo imati taj papir. A ta iskustva nisu mala. Ako fakultet traje 4-5 godina, to nije mali period. Uostalom, kao što je sa svakim iskustvom, tako je i s tim. Onaj tko ga ima razumije o čemu pričam. A onaj tko ga nema - omalovažava ga. Jer nema pojma.

E, sad, određuje li mene diploma? Ne, kao papir, ali da, kao simbol. Ne određuje mene sam taj papir, nego me određuje iskustvo kroz koje sam prošla stjecajući taj papir. To vrijedi i za daljnje stupnjeve.

Brak? Sa ili bez papira.. Papir je jedan stupanj obveze više. Sam papir ništa ne garantira, nažalost, ali pokazuje volju da ozbiljno pristupamo gradnji nekog odnosa. I taj papir je simbol jednog načina razmišljanja, jednog iskustva.

Određuje li nas to što imamo djecu? Uh... po meni, ako nas nešto određuje onda je to imanje ili nemanje djece. Imati djecu je iskustvo koje se ne može steći ni na koji drugi način. I to se iskustvo često omalovažava, od strane onih koji ga nemaju. Kao i svako tuđe iskustvo, već rekoh.

Ne znam kako vi, ali ja biram partnera po - iskustvima. Moramo biti tu negdje.. Zato ne mogu biti sa zidarom. Jer je njegovo iskustvo nekompatibilno s mojim.

Odijelo. Određuje li nas? Ne, odijelo kao krpa. Ali nas određuje iskustvo koje prolazimo pri odabiru tog 'odijela'. I iskustvo zašto smo izabrali baš to odijelo. I iskustvo koje nam omogućuje da si priuštimo recimo skupo odijelo.

I još samo - položaj u društvu. Recimo politički. S jedne strane postoje familije u kojima se generacijama njeguje - vlast. Kraljevske obitelji, plemićke.. U takvim obiteljima postoji kultura vlasti, i kultura novca. Kultura školovanja za sve to. A onda kod nas na vlast dođu polupismeni, koji nemaju pojma o vlasti, gospodarenju - i sve nas to košta. Jer nemaju to nužno iskutvo.

Zaključujem: postoje simboli, i postoji iskustvo koje ti simboli predstavljaju. Ne određuju nas simboli (jer mogu biti i lažni), ali nas određuje iskustvo koje stoji iza tih simbola. Jer - svako iskutvo nas promijeni, obogati, nakon tog iskustva nismo više isti. Nema povratka. Svako iskutvo se ugrađuje u nas, i to smo onda mi. Može nam se oduzeti ime, titula, položaj, brak se može raspasti, ali iskustvo nam se ne može oduzeti.

Srećom Bog mi je dao dvoje djece pa mogu uspoređivati i vidjeti koliko su različiti. Da imam jedno mislila bih da su sva djeca takva. A ovako imam pokriven široki spektar.

Tema koja mi je ovog tjedna bila aktualna je: uzrok - posljedica. Uočila sam kako je mojem sinu nejasna ta veza. On jednostavno odbija povezati posljedicu s uzrokom. Rekla sam mu: ako ne budeš radio to i to, ne budeš dobio to i to. I on naravno nije radio ono što je trebao, pa mu ja nisam dala ono što je izvoljevao. I eto pobune! Pa kak? Ja cjepidlačim, uopće nije tako kako ja to vidim, on to zapravo radi ali ja vidim samo ono kad on to ne napravi, itd, itd..

I tako on zaključi - a što drugo nego da sestru volim više od njega. A ja stalno vraćam spiku na obavezu koju ima i ne dam se. Govorim mu: poznati su ti uvjeti, ako napraviš to, dobiješ ono. Je li ti je to jasno? Da, kaže on, ali... Čim reče taj ali, znam da ništa od razumijevanja.

Nisam se dala, i krenula u objašnjavanje uzroka i posljedica, i tupila, tupila, već sam samoj sebi dosadila. U jednom je času kao sjevnulo razumijevanje u njegovim okicama. Ima pomaka, vidjet ćemo.

Pak se sjetim njegovog oca. Niti njemu nije baš jasno da je ono što mu se događa posljedica onog što je radio. Ne, sve su drugi krivi, nema to ništa s njim. Jao! Nadalje se sjetim još muških u mom životu, bome ima ih koji nemaju nikakvu vezu uzrok-posljedica. Najozbiljnije se pitam - kako se vrte kotačići takvima u glavi? Koja je njihova logika? Možda ni ne želim znati.

Pitam se nadalje, jesu li muški skloniji neuočavanju te veze? Jer moja mi kćer ne da je senzibilizirana za to, nego je presenzibilizirana. I žene koje poznajem razumiju tu problematiku.

Takvi koji je ne razumiju zaigraju na naš osjećaj krivnje. Jer, naravno, nisu oni krivi i ne postoji varijanta da posumnjaju u to. Ako smo mi dobri prema njima, u njihovom svijetu ne postoji obveza da i oni budu dobri prema nama. Ali ako smo loši, to im daje pravo da budu još stoput gori. Je li stvar zrelosti? Ili možda samo neobrazovanosti? Inteligencije?

Ajd, sin mi je još dijete, moram paziti da ne zaglavi u tim uvjerenjima..

Jedno je kak bi trebalo biti, a jedno je - kak zapravo je. Tak čitam danas jedan komentar:

"Muškarac koji vjeruje u sebe i svoje sposobnosti ne postavlja takve uvjete.
kvit".

Ovaj komentar ne ostavlja nikakav prostor. Da sam ja muškarac, i da postavljam takve (nekakve) uvjete, uvjerila bih se da ne vjerujem u sebe i svoje sposobnosti. I nema trećeg. Ili - ili. Opet crno-bijelo.

Da, i ja znam kak bi trebalo biti.. Uglavnom. Ali isto tako znam, i vidim svaki dan, da nije baš tak. A nije zato jer nismo crno-bijeli. Iako bismo rado bili. Rado bismo bili savršeni. I pogotovo rado bismo tražili od drugih da budu savršeni.

Recimo ljubomora. Jesam li ja ljubomorna? Jesam u nekim situacijama. Jesam li zato nesigurna? Možda. Ali opet - jesam sve to. E, sad, mogu ja tvrditi i ovo i ono, ali nisam savršena. Bilo bi lijepo da netko, komu sam draga, da taj njeguje moje osjećaje, i potrudi se da se osjećam ugodno u njegovom društvu.

Jer ako mi netko tko mi je drag veli da je sinoć bio u kazalištu s prijateljicom, nije me razveselio. Pitam ga - tko je ona? I on popizdi - da kaj me briga, da kaj sam ljubomorna, i tak. Nisam nikad tvrdila da nisam ljubomorna, kažem, a stvar je u tomu da sam ja htjela biti s tobom sinoć u kazalištu. I zanima me tko je ona koja ima prednost? Nisam saznala tko je ona, ali sam bila napadnuta.

Ili sam trebala biti sretna što on ide s nekom drugom u kazalište? Ili u šoping? Ili joj ide doma nekaj pomagati? Ili se dogovori sa mnom i zaboravi na dogovor pa kod njega zateknem - prijateljicu? Koju sakrije u kupaonicu? Ček, pa negdje ima neka granica. I ja imam pravo znati kako stoje stvari. Ali ne saznam jer naletim na zid - ljubomorna si! I time otpisana.

Prošla ja mušku ljubomoru, patološku. Kad sam cijelu večer doma, i on dođe kasno i napadne me gdje sam bila večeras? Da me je vidio tamo i tamo s nekim. Bila sam doma, kažem, i on opet popizdi. Taj je bio fakat bolestan.

Ako neki muškarac otkrije da mu je partnerica na iskrici (ili nekoj drugoj takvoj mreži za dejtanje), treba li biti ljubomoran? Ili - smije li uopće biti ljubomoran? Ako neka krije od partnera da je na iskrici, je li to u redu? Ne tiče ga se? Misli li i on da ga se to ne tiče? Ako mu nije svejedno, treba li ga odbaciti kao patološki ljubomornog? Ili nesigurnog? Ako taj kaže - stalo mi je, volim te - je li staromodan?

Zakaj je to 'volim te' tako teško čuti? I reći? A izraz kao svaki drugi, s lijepim značenjem. Djeca i ja često si govorimo - volim te, upravo zato da im to bude normalno, da se ne stisnu jednog dana kad im netko to veli.

Ako se volimo, ne znači da si sve toleriramo.

Spremna za Europu

Kad sam pročitala Angelininu odluku kako će se boriti protiv raka, ostala sam u šoku. Doslovno! Još sam i sad. No, nakon nekog vremena pomislim - hvala Angelini, jest da je zeznula sebe, ali će otvoriti oči mnogima. I to ona u koju su ionako mnoge oči uprte. Zapravo, Angelina je zadužila čovječanstvo! Jer je žrtvujući svoje sise pokrenula teme o kojima se javno ne govori. I jučer pročitam ovaj članak:

http://www.alternativa-za-vas.com/index.php/clanak/article/brca-1-gen

U kojem medicina priznaje svoje dosege. Konačno! Ovog članka ne bi bilo ovako javno da Angelina nije učinila to što jest.

Današnja medicina je rastrančirala čovjeka na organe, pa na tkiva, pa na stanice. Pa na targete (mjesta koja ako blokiramo prekinemo nekakav proces i recimo da na taj način spriječimo nastanak ili nastavak bolesti). Urolog se neće upustiti u dijagnostiku želuca. Urologu želudac nije niti bitan. I to je tužno. Kužim ja da je kirurgija zeznuta stvar, i ne možeš znati sve operirati. Ok, što se tiče kirurgije. Ali - izdvojiti bubreg od ostatka tijela, i pritom zanemariti sve ostalo je - suludo. Zaboraviti da je u pitanju - čovjek.

Recimo, čujem priču jednog poznatog mi kirurga urologa kako je operirao bubreg, i operacija uspjela. Ali, pacijent nakon što se je probudio, ne čuje na jedno uho! Gluh! Tom kirurgu ništa nije jasno, on nije bio niti blizu uha! E, ali tradicionalna kineska medicina zna nešto što on ne zna. A to je da su bubrezi povezani s ušima. I problemi s ušima su povezani s problemima s bubrezima. Isto kao što su oči povezane s jetrom. Ako želiš liječiti uha, pozabavi se bubrezima. I taj je kirurg učinio nešto na bubrezima što se reflektiralo na - sluh. No, današnja medicina to neće povezati uskoro, jer ne želi čuti.

Ono što alternativna medicina zna, a klasična ne zna, je da je rak - stanje cijelog tijela. Isto kao i alergija. Rak je - stanje uma koje onda utječe na stanje tijela. I zapravo je svejedno na kojem će mjestu izbiti rak. Isto kao što je svejedno kakav će se oblik alergije pokazati. I što je alergen. Jer nije alergen taj koji izaziva alergiju: alergiju izaziva stanje organizma koje je poremećeno. A uzrok može biti različit. Može i dominantna mama biti uzrokom.

Što je rak? Rak je poremećaj u kojem stanice više ne odumiru. To se zove apoptoza - to prirodom programirano odumiranje stanica. Apoptoza je nužna jer se u organizmiu stalno stvaraju nove stanice, pa one starije moraju odumrijeti kao bi napravile mjesta novima i snažnima. Lijekovi protiv raka temelje se na izazivanju apoptoze na razne načine. Bilo da se uskrati hrana stanicama raka, bilo da se udara na mehanizam stvaranja novih stanica, i sl. Lijekovi za rak nisu baš selektivni pa pritom naprave štetu cijelom organizmu. A ne zna se zašto dolazi do prekida apoptoze. Postoje neke korelacije. Recimo - pušenje - rak pluća.

Angelina se boji raka. Možemo reći - već je zaražena. Već je otvorila vrata bolesti. Njezino stanje uma je plodno tlo za razvoj raka. Recimo da ona odbaci te misli i strah i da se fokusira na zdravlje, a ne na bolest, da pazi što i kako jede, kako živi, da redovno provodi mentalnu i emocionalnu higijenu, imala bi velike šanse.

Žao mi je Angeline, no ako je itko, onda je ona mogla saznati sve znanje dostupno na ovom svijetu. Sve u svemu, još jedanput joj hvala. Nije niti svjesna koliko je toga pokrenula...

Kako se bliži vikend, razmišljam - što mi je bila tema ovog tjedna? Ne na blogu, nego u reali. Prijateljica i ja kao da živimo u paralelnim svjetovima. Njoj se recimo nešto dogodi, i ja samo čekam kad će se meni odgoditi to isto, ali naravno s drugim ljudima. Vrijedi i obrat. Ona i ja imamo iste teme tjedna. Bitno, ali nebitno.

Jučer sam gledala Broadchurch, finale. I jedna rečenica mi je ostala u sjećanju. Ne čujem je prvi put, i svaki put kad je čujem razveselim se. I jučer me je hitila. A ta je: Bog nam ne daje ono što želimo, već ono što trebamo. A kaj je, je, samo on zna što nam treba. I na kraju ispadne njegova mudrost beskrajna. Ne dobijemo partnera kakvog želimo, nego kakvog trebamo. Da bismo rasli. S tim da neki u ovom životu miruju. Izabrali su - spavanje. Po tomu kako moj život izgleda, mirovanje mi očito nije bio izbor.

Proizlazi da je meni trebao - muž alkoholičar. To ovak zvuči grubo. A s druge strane gledano, preko njega sam spoznala puno vrijednih stvari. Naučila sam čuda.. On je tip koji nema granice, ili su mu jako slabe. U njega ulazi, i iz njega izlazi bez zadržavanja, bez filtera.. Kao školjka bez oklopa. Njegove obrane praktički ne postoje. Svaki drek se zalepi za njega. I dobro, i loše. A pogotovo loše. Takav je. Da, loše je to što se ne može obraniti od zla, a opet, upravo zbog tih labavih granica njegova duhovnost je neupitna. Njegovi svjetovi se isprepliću bez zapinjanja. Njegov um ne da je otvoren, u njegovom je umu propuh. Ali je zato izrazito umjetnička duša. Presenzibilan. Šteta što taj svoj potencijal nije njegovao. Starci mu nisu dozvolili, jer kaj bu on tam nekaj bez veze, kad je trebal biti inženjer. A biti inženjer je za čvrste mentalne strukture. On je sve samo ne čvrst.

Ja sam ta koja je u našem odnosu bila čvrsta. I upravo mi je trebao netko takve labave strukture, amorfan, da olabavi moju čvrstoću. Pokraj njega sam omekšala. Pokraj njega sam naučila da ne mora biti sve baš onako kako je red, po ps-u. Meni se prije njega nije moglo dogoditi da mi noževi u kući nisu nabrušeni. Da sat stoji pokvaren. Škare tupe. Zemljišne knjige da su mi nesređene. Općenito da nešto stoji nesređeno. Inače volim red, i strukturu. No, to ipak ne znači da sam uredna, baš naprotiv. Volim red i strukturu u nekoj drugoj dimenziji. A kod struktura je uvijek pitanje - je li struktura u našoj funkciji, ili smo mi u njezinoj? Tanka je granica.

A on me je olabavio. Trebao mi je taj njegov - 'lako ćemo'. Bilo bi dobro da je i on od mene dobio malo strukture, ali nažalost nije. Njegova amorfnost je prejaka. A ja sam od njega dobila dozvolu - ne mora se. Može čekati. Ne mora se niti napraviti. Može biti ovako, ali može i onako.

Za razliku od mojeg prvog muža koji je kristal. Visoko uređena struktura. Koja se ne savija. Ali puca. Ja sam pak u odnosu na njega bila mekana, savitljiva.. Što je njemu išlo na živce. Ali je on meni, tada onakvoj sa svijetom u raspadanju, trebao.

Sve u svemu, dobro je, upravo je onako kako treba biti. I izgleda da je božji stav da mi trenutno nitko ne treba.

Gledam ja tu ove zapise, te se muškarac smije okrenuti za nekom, te ne smije, te ovo, te ono...Te ako se okrene znači da je normalan, te ako se okrene, treba ga razapeti. I opet mi bode oči ta crno-bjelina. Pa zakaj ste tak isključivi? Prema drugima.. a jeste li takvi i prema sebi? Ne znam kaj je gore, ako jeste, ili ako niste. Kaj nije lepo, blogerice, kad se onak zrihtate i svjesne ste da vam je svijet pod nogama, da se netko okrene za vama?

Jesmo svi jednaki? Nismo. Moramo li biti? Ne moramo. Fala Bogu. Ali je činjenica da smo svi tu u podjednakom ... da ne velim. Iako neki tvrde da im je kao dobro. Tu mislim kao i Mai. Nisu to samo iščitane činjenice, nego i ono nešto što viri između redova. Ono nešto što i vi čitate između mojih redova.

Ja sam odrasla među muškima, kako već pisah o tomu, bili smo u nemogućim situacijama. Spašavali živote jedni drugima, čak spavali goli u istoj vreći, ali nam nisu one stvari padale na pamet. Seks je na pameti tek kad su primarne potrebe zadovoljene, jel. Ako si gladan, smrzavaš se, strahuješ, kakav seks! Dobro je to priroda smislila.

Sjećam se kak smo se jednom još u Jugi spustili s Velebita na more okupati se nakon puno dana provedenih u podzemlju, ali nismo imali kupaće, naravno. I svi u vešu. Jedan frend je imal bokserice, s ovećim prorezom. Pak mu je mali ispadal na opće veselje :) A on se nije dal, pak je okrenul taj prorez na rit, jer kaj onda ak se malo riti vidi, pogotovo kad bi se sagnul. Glavno da je napred pokriveno.

Ta moja ekipa, to su testosteronci, pravi! Za svakom ženskom su nekaj glagoljili. Jedanput, u Chamonixu, razvezli su za dvjema plavušama, kak bi ih trebalo ovo i ono.. I traje to, oni si dali maha... A one se okrenu i vele "No, krasno!" I opet smo umirali od smeha, čak su se i te cure smijale.

Za vrijeme Juge bilo je normalno da vojska fućka za ženskama. Ma ne samo vojska, već svaka grupica muških. Išla ja u to vrijeme s frendicom osvojiti Marmoladu, u Italiji. Penjemo mi, i prema nama ide bataljon (ili kaj već, puno ih je bilo) talijanske planinske vojske. Osjećale smo se malo neugodno, obje u šorcevima, jer znamo kak je to s vojskom u nekakvoj divljini. A ono - prođe bataljon pokraj nas, nisu niti pogled skrenuli prema nama. Ajme!!! Uvredili su nas! A nismo bile za hitit! Eto!

Drugim riječima, meni je to zagledavanje ok. I zabavlja me. Jedan od te moje ekipe veli: tko si pogleda vani, pogleda si i doma.

Pa da, nek gledaju! Ionako će biti sa mnom tako dugo dok misle da sam ja najbolja. A uvijek ima ljepših, i atraktivnijih.. Ako treba otići, nek ode što prije. A ako gleda druge, a ipak ostaje sa mnom, kaj to nije lijepo? Lako je na pustom otoku bit s nekim vječno.

U zadnje je vrijeme sve nekak postalo sterilno. Jer je sve valjda lako dostupno. Kaj je problem nekom muškarcu doći do žene, recimo tu na iskrici? Očito nije. A ako i je, ljudi više nemaju hrabrosti biti uporni. Niti volje. A zakaj i bi, kad je na drugom mjestu lako i jednostavno. Sve je postalo i površno, ljudi se ne trude upoznati nekog, čak niti vlastitog supruga, suprugu.. Lakše ih je zamijeniti za nove. Pa opet. Najmanja prepreka i šlus. Lako se daje, još lakše uzima. Nema one čarolije iščekivanja. Nema više fućkanja na cesti za curama. Očijukanja. Šteta... Nema više osvajanja, onih koja se prepričavaju, onih koja imaju vrijednost, onih koji drže odnos na hrpi kad ga nešto poljulja. Sve je pojeftinilo.

Nekak se sve svodi na recke. Čak mi je riječ - trofej - prejaka. Baš, samo recke. Jedna ili jedan više. Tu se ne vidim. Zanima me samo kvaliteta.

Ti moji testosteronci, samo jedan se rastao, svi ostali su u dugogodišnjim sretnim brakovima, ako već nisu udovci. Onaj s gaćama ima četvero djece, i prekrasan brak. Vodi svoj biznis, ma, sve najbolje o njima! Gledali su okolo, i fućkali, i zezali se, no na tome je ostalo. Ali su gledali i doma. E, to je moj model muškarca. Ali to je generacija 1945. pa do nategnuto 1955. Recimo do 1952.

A da, stara sam škola. Muškarac je taj koji vodi, koji ima inicijativu. A kako je to danas sve bljeđe i bljeđe, neagresivne žene poput mene nemaju šanse. Jer se ove druge doslovno bacaju na muške. Ili se bace na mene. Da me odmaknu. A da. tak je to... I kaj mi preostaje? Pisati...

Ovisnost o internetu iduće će se godine naći na međunarodnoj listi mentalnih poremećaja. Pema posljednjem istraživanju, čak 50 posto korisnika Facebooka ulogira se čim ustane iz kreveta, a njih 28 posto doslovce čim otvori oči. Dovoljno da se čovjek, ako već ništa ne poduzima, barem zamisli
Autor: Media servis/tportal.hr

Posljednjih godina počelo se sve glasnije raspravljati o ovisnosti o internetu kao ozbiljnom problemu koji pogađa mnoge ljude, a posebno mlađu populaciju kojoj su društvene mreže i drugi internetski sadržaji postali način života. Ipak, od korištenja interneta kao pomoćnog sredstva pa do ovisnosti dalek je put, ističe psihologinja Ana Karlović iz Foruma za slobodu odgoja. Odluku da se internetska ovisnost svrsta na međunarodnu listu s jedne strane stoga drži pretjeranom, no s duge strane i opravdanom.

'Samo provođenje sati i sati u sjedećem položaju za ekranom je već vrlo, vrlo nezdravo, a pogotovo kad počinjemo s tom elektroničkom komunikacijom zamjenjivati sve više onu nekakvu dnevnu, uobičajeno komunikaciju uživo, lice u lice; kada umjesto da provedu slobodno vrijeme negdje vani, postaju zombiji koji zure u ekran. Tu možemo prepoznati zametke prave ovisnosti', rekla je Karlović.

Stručnjak za internetsku tehnologiju Ivan Brezak Brkan ističe da pružatelji usluga danas na brojne načine potiču korisnike da što dulje ostanu on line, no i zaključuje da se više i ne trebaju puno truditi, budući da su ljudi preko raznih tableta i pametnih telefona praktički konstantno na mreži. Ne čudi ga stoga pojam ovisnosti o internetu, no uvjeren je da se bez interneta danas ne može, ali da treba znati odrediti granicu.

'U velikoj mjeri slučajeva koji su se pokazali negativno, znači pretjerano igranje igara ili bilo kojeg drugog servisa koji se može protumačiti kao ovisnost, radi se o pojedincima koji su internetom zamijenili nešto što je mogla biti bilo koja druga ovisnost. Mislim da je jako bitno da se mlade ne straše od interneta i da bi roditelji sami trebali biti prvi koji će aktivno koristiti internetske servise kako bi zapravo znali gdje se njihovi klinci danas druže', smatra Brezak Brkan.

No ako vas virtualni život počne sve više odvlačiti od stvarnog, tu polako nastaje problem, upozorava psihologinja Karlović.

'Ta osoba se počinje povlačiti više u sebe, postaje odsutna, nezadovoljna, može čak ta vrijednost boravka za računalom i na internetu postati važnija od nekakvih privatnih kontakata u stvarnom životu, a to može utjecati i na naše radno mjesto', rekla je Karlović.

Stručnjaci stoga poručuju da i kod interneta kao i kod drugih stvari ne treba pretjerivati jer on je tu kako bi nam olakšao život, a ne - preuzeo kontrolu nad njim.

https://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/220106/Ovisnost-o-internetu-postaje-
mentalni-poremecaj.html

Vidim, o kavama je riječ.

Bila sam na jednoj zanimljivoj kavi. Jedna blogerica hvali se kak ona sreće samo prekrasne muškarce na iskrici. I ona ne razumije kak oni koje ja srećem nisu neki baš za past u nesvijest. Pa velim ja njoj - daj mi jednog tog tvog savršenog. I ona mi preporuči. Tak je to nekak išlo.

Kaže ona: dečko je super, ozbiljan, ima dijete, živi s njim, dobar otac, hokejaš, zaposlen, ima kuću, voli kuhati, i kaj mi je bilo najbolje - ima dobru guzu! Ups. Ne palim se na muške riti, ali ovo drugo zvuči ok. Al si mislim, gle, odšacala je njegovu rit, hm.

I dogovorimo se on i ja za kavu. Prvo smo se čuli telefonom, i zvučao je ok. I nađemo se. Tip je simpa. Kaj je je. I počne razgovor. Da, ima dijete u srednjoj, i dobar je otac. Stalno zaposlen, radi kao - zidar. Nemam ja niš protiv zidara. No, zabrinulo me kakav sam dojam kod nje ostavila ako mi je namijenila - zidara? A znamo se na blogu već dugo. Ok. Počnem ja o sportu. Hokejaš, kako veli ona. Je, voli on hokej, ide s dečkima petkom ili subotom na utakmice, uzmu hrpu pive i navijaju. Oho. Hokejaš. A i inače si svaki dan kad dođe doma popije dvije-tri pivice. Ma da je princ, ako svaki dan popije dvije-tri pivice, nema šanse. Prošla ja to. A i puši.

Ima kuću, sređuje ju sam. Ok. I kuha. E, sad, zanimalo me je kaj je to bilo s njegovom riti. I pitam ga, ti i dotična se dobro poznate? Onak naokolo ispitujem. A ne, veli on, nikad se nismo vidjeli, samo se dopisujemo. A tak! Znači, dopisivali su se o njegovoj riti? Došlo mi je da prasnem u smijeh. Dakle, to su ta njezina prekrasna iskustva s iskrice. Zidar, alkić, 'hokejaš'. Ok, o ukusima se ne raspravlja.

I nismo si nekak kliknuli. Čudno! Ali dečko je bio pristojan i nazvao me i rekao - ništa od toga, ne bih ja da nastavimo. Bio je fer. (Dečko je cca moje godište, da ne mislite).