Gdje je moje mjesto?

Kosti su lomljive

Moja brada na tvome ramenu
tamo gdje kiša nikad ne pada
tebe osjećam

zatvaram oči...

Sanjam reklame,
sretne obitelji,
livade u cvatu
i bijele zube.

Ali...

Nakon proljeća
dolazi zima
Sivilo je opet
prisilna moda


(A voljela bi, tako voljela, provesti jednom ljeto negdje na moru,
A voljela bi, tako voljela probati jednom plodove jeseni moje)

Svaki puta
kad se zaljubim
svu krv popijem,
posljedni otkucaj srca
vrhunac moje je ljubavi.
 
To je
prokletstvo vjecnosti.
 
 
 
 
 

Stari diktator
prljavih ruku
zaprljao nam je domovinu
 
Otisao je
a nama ostavio
ubojice pustene sa lanca.
 
Sada smo ono
sto nismo htjeli biti
ili jos gore,
ono smo sto si nismo
htjeli priznati
 
Gotovo je sa ovakvom Republikom
sa diktatorovom ostavstinom
Vrijeme je za Trecu Republiku
na postenju i radu izgradjenu
iz pocetka
ali...
tko li ce nas u nju odvesti...?

jedan mlad,
poletan.
 

Svaki put kad na velikom platnu
vidim plavušu bajnu
ja sjetim se tebe
i sretan sam što te imam
iako ja nisam superheroj
a ti jesi lutka sa naslovne strane.

na kraju dana
kada ugasiš svijetlo
i 
legneš u krevet za dvoje sama,
ja sam tada,
nedodirljiva
tama.
 

zamišljam te kako sjediš na zadnjem sjedalu autobusa
tvoj pogled iz nekog drugog svijeta
povremeni osmjeh na tužnome licu

tko si ti?

zamišljam te kako gledaš u njene oči
njene vesele
njene tužne
njene prkosne
njene...
gledam i ja u njene oči
ali ne nalazim tvoj odraz

tko si ti?

zamišljam te u crno bijeloj tehnici
sa bezbroj nijansi sive
Aresen Dedic
i otkako te više ne volim

tko si ti?

zamišljam te
kako vodiš ljubav
sa drugom ženom
ali u mojoj mašti
vidim samo tu drugu ženu
a ti si samo
nevidljivi duh

tko si ti?

zamišljam da mi pišeš
crnim porukama na bijeloj pozadini
daješ sive nijanse

možeš li?

Razmišljao sam,
mogu li bit grub onako kako bi ti željela, onako kako ti kažeš da voliš, onako kako su dosad drugi bili grubi prema tebi?

Sto puta
započinjao sam tu priču i svaki put zastao na samom početku.

Ne mogu biti grub kao drugi. Ne prema tebi.

I nije bitno da li bi bio bolji ili lošiji, bitno je da to ne bi bio ja. Ja igram samo uloge samoga sebe.

Bit ću grub onako nekako kako ja to mogu. Prema tebi i za tebe.

Nekako si
došla
i
otišla
vratila se
i
ostala
uz mene
i
za mene
u srcu svome
i
moje si zarobila

Onako si
sebe otvorila
i
mene pridobila
sanjala
i
maštala
usne svoje
i
usne moje spojila

samo se malo odmaram...

Dugo sam te skidao. Mjesecima.
Kakva li bi to samo partija pokera bila, sve karte u mojim rukama, a gace i dalje na tvojim nogama. Koliko pari si ih obukla?
Danima si mi davala da te ljubim, svaki put za centimetar bliže, svaki put za sekundu duže. A onda si jednoga dana rekla da si spremna. Samo tako. Spremna.
Nikada nisam kupio toliko ruža. Kao da su znale da su tu samo zbog latica, stabljike su ostaviljale krvav trag svoga trnja po mojim rukama. Ljubav je bol. Crvene boje.
Došla si nasmijana, mirisna i tako... nježna. Zanimljiva igra pantomime u kojem disanje nadjačava glasnocu neizgovorenih riječi. Više ne znam da li te skidam ili se skidaš, i tko mene skida, znam samo da ne znam kud i kako nestade naša odjeca.
Uzimam te za ruku i vodim po stazi od latica do kreveta prekrivenog laticma. Osjecaš li nježnost koju gaziš? Osjecaš li kako miris ruža nadjacavaš? Da li ležeš na latice ili toneš u latice? Prelazim ti rukom po tijelu, znaš li da su latice pod rukom grube u usporedbi sa tvojom kožom? Da li znaš da su latice počele mirisati po tebi? Ti si miris ruža. Privijam se uz tebe, ljubim te. Ti i latice posvuda, po mojim rukama, po mojim usnama, po mojem jeziku. Nikad nisam lizao latice sa i iz nekoga. Začinila si ih, a ne one tebe. Tako si nježno lijepa. Ti si ruža bez tranja. Ja sam tvoja rosa.

Groteksno,
dok te pokušavam ubiti u sebi
i sebe bez tebe,
opijam se likerom od banane.

Kukavica,
bojim se
da mi gorčina nekog, pravog muškog pica,
ne bude isprika, razlog za odustajanje.

Umoran,
od uspjeha
od propasti
ja ne mogu više.

Iznutra
izgaram
izvna
se hladim

Pitaš li se tko sam, što me k tebi vodi?

Znam kad i kako bi me želio prvi put vidjeti: dok se probijam kroz gomilu ujutro pred zgradom u kojoj radim dok me ti promatraš sa terase nekog kafica. Želio bi svoju slike mene potvrditi.

Znam kako me zamišljaš: visoke pete elegntnih cipela, skupe čarape i poslovni komplet, suknja i sako. Uredna frizura i malo šminke, taman koliko i gdje treba. Hodam gledajući ispred sebe sa mislima na poslovne obaveze koje ću opet najbolje riješiti. I na trenutak, zbog novog uspjeha, na kutu usunice trag smješka. Ulazim u zgradu nesvjesna da sam pored tebe prošla.

No, ne zamišljaš li me preozbilnjo? A možda i jesam takva! ;)

Što me k tebi vodi?

U svijetu uspijeha neuspjeh nije dozvoljen, slabost se kažnjava. Budi moje utočiste, moja kućica spasa.
Dopusti mi da budem slaba, da te uhvatim za ruku i glasno u sebi povicem: Pik spas!

Znam, reci ceš mi, da nisam slaba, jer samo jaki mogu priznati svoje slabosti.

Tko sam?

A tko si ti? Iskonski strah od nepoznatog, od mraka i dubokog mora tjera nas prema svijetlu i poznatom okruženju.
Ali znatiželja ubija strah. A vjera u bolje tjera nas naprijed, uprkos mraku i dubokom moru.

Ja sam... znatiželja i vjera. Ti budi moj otok sa svjetionikom.

I to me vodi k tebi, svijetlo u mraku, pravilne frekvencije i boje.

(nekako znam da nisi pirat koji lažnim signalima na hrid moju brodicu vuce...)