parablog

The Astronomer

By Kahlil Gibran

In the shadow of the temple my friend and I saw a blind man sitting alone.  And my friend said, “Behold the wisest man of our land.”
 
Then I left my friend and approached the blind man and greeted him. And we conversed.
 
After a while I said, “Forgive my question; but since when has thou been blind?”
 
“From my birth,” he answered.
 
Said I, “And what path of wisdom followest thou?”
 
Said he, “I am an astronomer.”
 
Then he placed his hand upon his breast saying, “I watch all these suns and moons and stars.”

Richard Cheese, The number of the beast Link

Let's dance in style, let's dance for a while
Heaven can wait we're only watching the skies
Hoping for the best, but expecting the worst
Are you gonna drop the bomb or not?

Let us die young or let us live forever
We don't have the power, but we never say never
Sitting in a sandpit, life is a short trip
The music's for the sad man

Can you imagine when this race is won?
Turn our golden faces into the sun
Praising our leaders, we're getting in tune
The music's played by the madman

Some are like water, some are like the heat
Some are a melody and some are the beat
Sooner or later they all will be gone
Why don't they stay young?

It's so hard to get old without a cause
I don't want to perish like a fading horse
Youth's like diamonds in the sun
And diamonds are forever

So many adventures given up today
So many songs we forgot to play
So many dreams swinging out of the blue
Oh let them come true

Forever young
I want to be forever young
Do you really want to live forever
Forever and ever or never?

Alphaville

Što treba sitnoj ženici u mojim godinama zvati u neko doba noći hitne vodoinstalaterske intervencije jer ne može zatvorit ventil za vodu?
Guglati cijene popravaka, vodokotlića, cijevi, koljena, kemijati koji je vodoinstalater pretjerao cijenu popravka jer razgovara sa ženom, a koja je cijena realna. Da bar imam brdo love.

Uvriježeno je mišljenje da se žene ili barem većina njih ne snalaze dobro u prostoru, ali ipak sam nekako danas uspjela koristeći se metodom pokušaja i pogrešaka doći do peveca i kupiti glet masu i malu kantu jupola. To još mogu, no pitanje je dana kad ću iz babljeg ljeta ući u bablju jesen.

Ove zahtjevnije poslove sa ventilima, osiguračima, pa to ne mogu. Treba mi čovjek majstor. Majstora tražim. Lele.

Link

Blaženi pms, sjajna prilika za krvarit od dosade.
Skužila sam da periodično, sukladno ciklusu, pucam po šavovima, ali mislim da je to djelomično i zbog nejebice. Neka mi gospon dame ne zamjere.
Puknem i kad procijenim da je neko ili nešto prevršilo mjeru, s tim da umišljam da mi je prag tolerancije visok i da je svako pucanje potkrijepljeno debelim zašto/zato. Ko zatvorenici sa onim reckama po zidovima kaznionice, samo što moje ne broje dane već servirane drekece. Pet puta ću ih prešutjeti, šestim ću nadoknaditi sve prije prešućeno.

Iako, učim se reagirati pravovremeno, na način da ostanem prisutna u samoj sebi, na način da reagiram iz centra svoje kuće, a ne da se postumno rasujem u spletu emocija unaokolo ko zrnati teret. Iz ove perspektive, takvu prisutnost smatram remek djelom.

Imam tu neku temperamentnu, zajebanu crtu koju ne može svatko niti provariti niti hendlati s njom. Čak bi i taj temperament bio koliko toliko prihvatljiv da uz njega ne ide ta emocionalna zatvorenost i iako ovdje ne govorim o emocionalnoj nepismenosti, ovo me čini teškom osobom. I baš se nasjekiram kad vidim istu tupsonsku crtu kod drugog. Nisam sto posto sigurna radi li se ovdje o naslijeđenim ili naučenim karakteristikama, gledano iz pozicije onoga koji čita, možemo reći da se jednostavno radi o zajebanosti ako ne želimo zapetljavati ili božesačuvaj otpetljavati u ring ubačeno klupko.

Ne radi se o tome da imam problem kod sklapanja novih poznanstava ili općenito komunikacije, ne, ovdje se radi o tome da taj neki dio mene na biće koje se pojavilo od nikuda i odjedanput se zadržava u mom intimnom prostoru prečesto i predugo, čak i kada se radi o isključivo misaonoj razini, reagira kao što sprinkleri reagiraju na dim.
I taj dio će, ukoliko postoji i najmanja sumnja u to biće, a sumnjivo je ako i nema mjesta sumnji, napraviti sve što je u njegovoj moći da taj odnos isecira do neprepoznatljivih dijelova. Pomiješanih emocija, jer koliko god se želi dati, toliko se toga i boji.
I ono što se činilo poznatim i toplim u početku, sa potencijalom na kvadrat, sada postaje nešto što predstavlja ugrozu, nešto sa čim moraš biti na oprezu. Nešto što naoružan do zuba promatraš sa dva vireća oka iz rova u nadi da neće napraviti nagli pokret.
Sličnu manifestaciju primjećujem kod odraslih ljudi koji se boje pasa redom svih vrsta i veličina jer im je nekakav ficlek od psa gricnuo prst kad su bili djeca.

Bojim se da sa godinama dolazi sve veći otpor potpunoj predanosti drugom biću i posljedično, ostvarenju istinske bliskosti.
Podrazumijevam da dolazi do dobre upućenosti u vlastite misaone i emocionalne procese, iako ne i znanja, volje, potrebe mijenjati ih. I pretpostavljam dolazi i do sad već dobro savladanog djelovanja po principu ništa nas ne smije iznenaditi. Moglo bi, ali ne smije. Pa nismo mi od jučer.

Kakva budalaština, kakav kukavičluk.

Moji promašaji su kolosalni. Stvarno rijetko izlazim, po tim stranicama za upoznavanje mi se ne da roštati, a generalno po pitanju upoznavanja novih ljudi prednost dajem intuiciji i pomalo se, koliko god to naivno zvučalo, pouzdajem u sreću. Ne odbijam mogućnost izlaska s nekim sa stranice, ali ona je malena. Ako ne osjetim radost življenja nakon nekoliko razmijenjenih poruka sa tobom, vjerojatno je uz tebe neću osjetiti nikada.

Naravno, ne zovu se takve pogreške u koracima promašajima zbog drugih, nego zbog mene i moje mini mene. Jer vezano na prije ustanovljenu radost koja se ne događa svaki dan i na pouzdanje u intuiciju, JA ZNAM da je to to, JA OSJEĆAM da je to to, često uvjerena bez ostatka da dajem sve, a istina da eventualno dajem najviše što u tom trenutku mogu dati, ali ne i sve, miljama i miljama je udaljena od mene.

No kako nisi svjestan koliko te daleko od izvora otvaranje neprepoznato od druge strane, a pogotovo od tebe samog lansiralo, umjesto da kuliraš i prihvatiš prirodan tok stvari, ti si se sav sklupčao u strah od smrti, u ovom slučaju odnosa, to može biti i najobičniji strah od napuštanja i ništa te ne sprječava bolovati i tugovati od ljubavi jer nisi dobio taj tren ono što si mislio da ti pripada čak i onda kada se ljubavi realno još možeš i smiješ nadati.

Slabo igraš bakice
Zar su tvoji poroci
Strah od smrti
Loše sjećanje Link

A ne sprječava te u cilju da raskrstiš sa tom tragičnom pričom koja se ne kotrlja kao u najljepšoj bajci baciti i dvije-tri dimne bombe kako bi objasnio tom skoro bliskom biću da uopće nisi dobro stvorenje već neopismenjen životom divljak i da te kao takvog nema razloga kontaktirati.

Postavljanje osobe na pijedestal koja realno to nije bogznačim, osim što u mojoj percepciji postoji takva kakva jest, zaslužila, govori o fulanju u bazičnom i razvijanju osjećaja nedostatnosti i straha od gubitka nečega što bi eventualno s vremenom moglo postati ono čemu sam se nadala, a to je životna zajednica u partnerskom, prijateljskom, suputničkom i suboračkom smislu.

Kada se tako povučem i podignem zidine, lako mogu profulati u svemu čega se dotaknem, između ostalog i u pravljenju kolača koji sam, iako ih rijetko pečem i možda baš zbog toga, uz najbolju volju htjela staviti na stol. Možda bi taj netko i istrpio kolač koji se jede žlicom ako obećam da ga neću u strahu od eventualne povrede odbaciti od sebe svom dužinom jezika. Njega, ne kolač.

Možda tog straha ne bi niti bilo da mi zna reći: "sve će biti u redu", na način da moje unutarnje dijete to shvati. A koji je to način? Zagrli me i ne puštaj.

Pa jesu li ovo svjetski problemi ili nisu?

Mislila sam prešutjeti, ali neću, pa makar riskirala zadnji log ovdje.

Kada ti netko, to traje godinama, iz čista mira govori stvari poput:
četnikušo, hihihi, nećete se ti i tvoji izvući, božja pravda stiže sve, hihiihihi;
šta je drugarice, nećeš komentirati policijsku zaštitu na Markovom trgu, lakiraju se nokti, jel;
hihiihihi, znam ja što tebi treba, tebi treba mlohava ćuna hihiihihi;
i još pri tome drži za rukav ili suknju nekoga, viđeno stotinu puta, ko kao dijeli isto mišljenje sa njom, ili ustvari još gore, čije je mišljenje ubrala i prisvojila i ko bi kao trebao brže bolje uskočiti u pomoć jer rat je na terenu, treba se nekoga barem iscipelariti ako ništa drugo, e to onda ocjenjujem kao poluidiotizam, čak štoviše, frustraciju radi inferiornosti, ona je procijenila intelektualne, ja brijem da je tu nešto ozbiljnije u igri.
Ili se u djetinjstvu priklanjala društvu bully-ja ili nosi povredu iz djetinjstva od strane bully-ja - jer koliko god to poricali, najčešće je svako toksično ponašanje rezultat sjećanja na djetinjstvo. I jedno i drugo treba liječiti. Ja sam bully-je gazila po nogama iako sam bila malena štrkljava djevojčica dugačke plave kose.

Napominjem da dotičnu nikada u životu nisam vidjela niti razgovarala sa njom, ali me stvarno nervira sa svojim deluzornim ispadima koji bi kao trebali biti duhoviti. Meni nisu. Ne kužim tu vrstu humora, a meni se stvarno može sve objasniti, čak i to.

Ocjenjuje da smo moja obitelj i ja četnici, vjerojatno na temelju toga što mi je EKV dobar bend i što sam napisala da nemam ništa protiv ljudi koji su druge nacionalnosti, neki od njih su mi, zamisli, čak i prijatelji. Osim što sere po meni, blati ono što mi je bitno iako sam duži niz godina vuk samotnjak - a to je obitelj i prijatelji. Mene bi bilo sramota uputiti bilo kakvu objedu poznatoj, a kamoli nepoznatoj osobi na "ti" razini, a kamoli "ti i tvoja obitelj - vi" razini.

Nadalje, ocjenjuje kako drugarica, a to sam kao ja, lakira nokte na poslu, s tim da niti zna što radim, niti zna kada radim, niti zna koliko radim. Ovime joj poručujem da besplatnog ručka nema, a ja svoj ručak što vlastitim odabirom što silom prilika zarađujem umnim radom. Svidjelo se to njoj ili ne.

Ocjenjujem da je podgrijavanje takvih toksičnih za sebe i za okolinu deluzija nekakva vrsta traume i ako sam je ja uzrokovala, moje duboke isprike. Iako i ona i ja znamo da nisam, osoba po mojoj procjeni ima oko šezdeset godina, a do prije cca pet godina za mene nije niti čula. Odbijam vjerovati da je živjela pod staklenim zvonom, u svili i kadifi dok nije mene jbt srela na internetu, odnosno, dok nisam s vremena na vrijeme odreagirala na njezine uvrede, no možda mi nešto promiče. Prešutjela sam njezinu glupost masu puta. Stvarno nisam ovdje kako bi se neka isfrustrirana ženturača na meni liječila. Liječi se ubuduće o svom trošku.

Čim je prilika uhvatiti se s nekim u kolo kako bi srala po meni, ona je obilato iskoristi. Pa se tako nedavno otvorila prilika na križ pribiti mene i moj način prehrane, aludirajući da čovjeka ocjenjujem po tome, kao što to ona u svom nedostatku emocionalne i socijalne inteligencije radi. Pretpostavljam da preferira i bira društvo onih koji jedu iznutrice - hranu bogova. Oćeš jetru? Kusni sirovu, fina je, ali niti ćeš od nje postati pametnija, niti bolja u bilo kojem pogledu.

Zatim, obrisala je blog i komentare gdje sam je navodno napala, a ja ću probat taj napad skicirati iz svoje perspektive:
Polupismeno i nadrkano iznosi vijest kako je upucan policajac ispred zgrade vlade, da kakvo je to osiguranje vlade naše i kako je sirotog čovjeka u hitnu dovezlo sanitetsko vozilo iz Zaboka.
Tu arlauče heja heja Zabočani, najbolji ste i još komentira da gdje je drugarica koja lakira nokte da iskomentira događaj.
Uto dolazi drugarica i pita je protiv kojeg se točno unutarnjeg i vanjskog neprijatelja danas borimo i još kaže da neka iznese insajderske informacije ako ih ima.
Ona kaže da što će meni te informacije kad mi zapravo treba anemični vegetarijanac, ali se predomišlja, povezuje anemiju i medicinsku skrb i kaže da je često na hitnoj i neka pitam što me zanima.
To je isto nekakav poprc, a ja stvarno ne kužim niti prije spomenuti (h)umor na nacionalnoj, s tim u vezi, vjerskoj, spolnoj, rasnoj osnovi, niti diskriminaciju bilo koje vrste i generalizaciju i to je moj krimen. Jbg.
E ovdje po stoti put zaključujem da je tupava i glupava i to joj govorim. Na što ona objavljuje blog o nasrtanju na sebe.

Evo ti nasrtaja, tuko. Komentari su zaključani, komentiraj kod sebe ako imaš što.

Mislim da stanovanje u nekoj od ovakvih zgrada podiže raspoloženje i životni elan do sto od mogućih sto posto. Kao i gledanje crtanih filmova.



Sigurno ste već čitali, ovo su zgrade u jednoj maloj umjetničkoj ulici u Dresdenu, Nemačka.
Posebnost kuće sa cijevima koje ne služe ovdje samo kao ukras jest ta što imaju i praktičnu primjenu - žubore i sviraju na poticaj vode.
˝Žuborenje vode prilikom prolaska kroz cijevi stvara zvukove koji su ugodni uhu, a aluminijske pločice postavljene na fasadi rasprostiru svjetlost koja na njih pada. Tako ova zgrada predstavlja spektakl i za oči i za uši.˝, kažu.

Nemam razloga nevjerovati u terapijski učinak ˝kišne kuće˝. Imaš li ti?

Link

Doživjeh epifaniju upravo kad pomislih da su mi sva otajstva ovog svetog pakta između mene i ove stranice, više manje poznata.

Početak navoda. Riječ ”otajstvo” dolazi od starog slavenskog glagola ”otajivati se”, a znači: biti prikriven, biti tajanstven. Tajanstven je npr. šaptač u kazalištu koga se ne vidi, ali čiji glas čuju glumci na bini. Tako ”otajstvo” predstavlja nešto što je stvarno, ali je prikriveno ili je prisutno samo u znaku. Kraj navoda.

Naime, to otkrivenje leži u činjenici da imam obožavatelje. Čitače. Uhode. Sumnjive tipove što skrivaju lica iza nindža maski.

Početak navoda. Nindže su bili ratnici iz japanske povijesti specijalizirani za gerilsko ratovanje, špijunažu, izvođenje različitih diverzija, otmice te zaštitu važnih objekata i osoba. Kraj navoda.

E takvima ću poručiti svoja tri najgluplja internet nicka, stara ili starija od deset godina, kojih se trenutno mogu sjetiti. Zaplovite uz mene po vlastitom moru gluposti.

1. Zdenka na autoputu
Zdenka na autoputu je inspirirana pjesmom Zdenka i vanzemaljci. Link
Početak navoda. Hrvatice iz zadnjeg sela što si tako nevesela?
Dolazim već petnaest puta, spiskao sam sve na butan. Zar ti misliš da sam mutav? Baš me briga što si misli tvoja mama, ideš li ili ne ideš sa nama? Kraj navoda.
Istini za volju, i izgledam ko nekakva Zdenka ili Marijana. A Šeki on the road je već godinama neaktivan.

2. Gremlin poslije kiše
Gremlin je it. Ono. Inspiriran fantastičnim hororom iz 84-te koji je par godina kasnije rušio rekorde gledanosti nas osnovnoškolskih musavaca ko i Gooniesi iz 85-te ili Stand by me iz 86-te.
Sinergijom filma i Cesarićeve Voćke poslije kiše, isplivao je taj zajebani gremlin koji je umjesto bespolnog pankera i gada, bio pjesnik. A to je skoro isto.

3. Frankenštajnova mlada
Pogađate, film. Zato što sam izgleda oduvijek padala na nekakve moderne Prometeje. A i volim crno-bijeli film.



Predlažem ti obožavatelju koji si nezaobilazna polovica već postojećeg odnosa, da svoju pažnju posvetiš ženi koja te iz tko zna kojih razloga trpi ili u boljem slučaju, prijateljici koja je ulagala ili ulaže vrijeme i energiju u odnos sa tobom.
Nema niti jedne bolje od one koju grliš, kojoj poklanjaš kolače i otvoreno joj iskazuješ simpatiju, ali ne pišeš joj pjesme jer misliš da je tamo negdje vani ona radi koje ćeš i propjevat. More, beži. Susjedova trava nije zelenija.

A ti, emocionalno zreli i slobodni muškarče, pristupi.

Moji prozori ne gledaju na voćnjak, vrt, niti gledaju na šumu ili park. Ne gledaju niti na jezero, rijeku ili more.

Ona ja koja hoće sve, ne nužno sad i odmah, voljela bi da kroz stakleni zid vidi livadu i rijeku ili šumu i jezero ili vrt i more. Da na toj livadi/šumi/vrtu vidi psa kako njuškom prikuplja informacije o ježu koji je noć prije tuda presjekao put ili mačku kako šapom pokušava savladati bumbara koji joj zuji oko ušiju.

Moji prozori gledaju na veliko stablo višnje koje izgleda kao da je nevjerojatnom snagom volje izraslo usred betona, a druga strana gleda na parking, na susjednu zgradu sa plavim suncobranom u visokom prizemlju i na krov jedne starije kuće čije dvorište, iako sa mog prozora nije posve vidljivo, liči na djetinjstvo.

Debela hladovina pod brajdom vinove loze, plastične stolice u bojama i ležaljke što je donijela tetka iz Berlina, limun u ogromnoj kanti od jupola, ta neka sveukupna vibra koju odašilje, to naslućivanje ljepote iza onog što je vidljivo oku, to neko duboko urezano sjećanje na miris svježe opkuhanog veša i punjenih paprika sa pireom. Bakine izborane, ali meke poput jastuka ruke i štrukle za desert.

Ta neka oaza u koju se ponekada vraćamo jer nam je tada dan trajao 48 sati, jer smo bili sigurni od svega, jer osim osmosmjerke u Večernjaku i stripa kojeg smo percipirali isključivo kao crtež nekakvog velikog čovjeka, nismo primijetili niti jednu drugu temu. Jer sve je tada, mimo vijesti koje su nas zaobilazile, odbijale se od nas kao virusi od dobro zaštićenog organizma, bilo neopterećujuća igra leptira. Oslobođena tuge, gorčine, praštanja, karmičkog uvjeta. Sve, bez iznimke.

Danas stvarno moramo zapeti da bi se ponovno zatekli u takvom radosnom kolu, a pogotovo ostali u njemu. Nije li to tako?
Danas moramo preuzeti odgovornost kakvim informacijama od drugih i od nas samih, nas samih pogotovo, dopuštamo pristup.

A i nije zgorega dok smo tako u umu i bavimo se analizama od početka svijeta pa nadalje, podsjetiti se s vremena na vrijeme da nije sudbina ispisana na svitku, nego je sami biramo.



Foto iz serije "mačka na prozoru"

Link

#štoreći #kojuporukuposlati

Od jučerašnjih novosti podijeliti ću s vama da mi je pas počeo podizati nogu kod pišanja. Ne zna još zapišati stup, ali vidim da kuži da je to nešto što se zapišava. Pametan pas. I lijep k tome. Na gospodaricu.

I tu htjela-ne htjela, čudesnim tokovima svijesti oplemenjene poradi konzumacije povrća i voća blagoslovljenog od majke zemlje, dolazim do stare narodne izreke: Prihvati svaku stresnu situaciju kao pas - ako to ne možeš pojesti ili poigrati se s time, popišaj se na to, i kreni dalje.

Od današnjih novosti. Dala sam si truda i bacila oko na onaj dio na početnoj stranici gdje se vrti "korisnici koji su pogledali tvoj profil". Pa kaže: koagulacija, vjetar na celenki, direktor istine. Rekoh, idem viđet. Sve generacija. Da ne bude zabune, nismo razmijenili niti slova, samo primjećujem da su sedamdesete, konac sedamdesetih, bile veoma plodne i izdašne godine jer tada se naočigled u cjepivu dijelila oštroumnost, spretnost, duhovitost. I ostalo. Lijepo piše u niknejmu.

Zbrko, izvoliš ih tražit da te izvedu van. Si čula? Link I čut ovu pjesmu do kraja, nemreš mi neobrazovana ić po mahali.

Vozim se u tramvaju, pada kiša, razmišljam kako bi protiv jučerašnjeg kokošarenja o vegetarijanstvu i vegetarijancima trebalo reći par riječi doslovce, a onda se prebaciti na zanimljiviju temu.

Za one koji sumnjaju u to predlažem da prihvate činjenicu da su vegetarijanci većinom sasvim obični ljudi. Jedu/piju/obavljaju nuždu, imaju posao/nemaju posao, zaljubljuju se/odljubljuju se, smiju se/plaču, seksaju se/orgazmiraju, imaju djecu, imaju kućne ljubimce, imaju prijatelje, imaju roditelje, sestre, braću, neki navodno imaju i kredite, bivše žene/muževe i bivše prijatelje.

Budite jako ljubazni kada sretnete vegetarijanca, jer usprkos uvriježenom mišljenju kako su to bića koja anemično po čitave božje dane sjede u lotus položaju i onaniraju na Om, vi možda naiđete upravo na prvo opisanog. A taj je vegetarijanac odmetnik, opasan lik iz laso romana, vegetarijanac ljudožder.

Veselija tema, tri najizlizanija albuma u dvadesetima bez kemijanja, tri albuma koja su prva pala na pamet:
1. U2 - Achtung Baby Link
2. The Cure - Disintegration Link
3. Enigma - The Cross of Changes Link

Kasnim na posao jbmu. Ali uz pjesmu.

Vraćamo se moj pas i ja jutros iz šetnje i prolazimo pored parka u koji su prije cca mjesec dana stavili zabranu ulaska sa psima. I ok, poštujemo mi zabrane, čak smo se oglušili ući kada su neki drugi vlasnici i psi trčali i igrali se, skroz smo ispravni, ne da nam se ulaziti u konflikte ni sa kim, a pogotovo nataknutima na lopatu.

U ovom slučaju to su, uz dužno poštovanje, ljudi u penzijama koji nemaju gdje ispucati ono malo životne energije pa uređuju zakone i pravila unutar zajednice u kojoj jesu, a koja će imati utjecaj i na druge. Razumijem ja poglavice, donekle, nije lako pedeset godina biti krucijalni dio sistema, a onda se odjedanput naći u okolini gdje nemaš kome komandirat. Djeca pobjegla na druge kontinente, žene tihe ko golubice, jedva ih čuješ kada pozdrave, skrivaju pogled od svih i svega.

I sad... nastavak priče moj pas i ja. Ovo moje tele vidjelo nekakav štap u parku i vuče me unutra ko da će se na licu mjesta udavit od tuge ako ga ne dobije. I velim ja, ok, jutro je, nema nikoga, ući ćemo na ova prva vrata, uzeti štap i izaći na druga. Dakle, samo đir na povodcu, deset metara od ulaza do izlaza.
I ne budi jednostavno, evo manijaka sa psom koji je nekih pet puta manji od mog, ali to nije bitno za nastavak priče. "GOSPOĐO!!!!!!!! Pa jel vi vidite onaj znak tamo?!?!??! Pa ne možete sa psom ulazit u park!!!!!!!" Sve u povišenom tonu. Meni automatski kosa na glavi sva u okomitom položaju.

Unatoč tome, pokušam ja s njim jednostavno: ma samo smo ušli uzeti štap, pas je na povodcu, upravo smo na izlasku. Kad ponovno rafalna paljba u visokim lagama: "Pa lijepo vam stoji znak da psi ne smiju u park!!!!!!!"
Iz skupa disharmoničnih zvukova saznajem:
Da je djed član nekakvog vijeća koje je odlučilo staviti zabranu u park jer su neka dva velika psa od neke žene iskopali jame ispod dvije klupe. Jesu, jame jesu tamo, ali stvarno nikom normalnom ne smetaju. Ispod klupe su, i to onog dijela klupe koji nije prilazni dio sa nogostupa ili kako se već zove taj betonirani dio u parku. Putić. Parčni put. Što li.
Saznajem i da su se jedva izborili za to i da bi on svog psa htio pustiti da se istrči, a nema gdje.
Mislim si pajebemti. Kažem, ma moj je na povodcu. Kaže, ne smije se ulaziti uopće. Kažem, ma odjebi. Kaže, vidjet ćeš za ovo, jebo te taj tvoj pas. Prijetnja, utuživo. Istovremeno i smiješno ko češka komedija.

Zašto kažem odjebi. Zato što iz svega zaključujem da je nekom prdonji draže imati zabranu ulaska u park i vlastitog psa na povodcu, nego istolerirati vlasnika sa ta dva psa koja su eto lovačka i možda u okviru ponašanja u tuđem dvorištu, neposlušna.

A moj pas i ja smo isto skroz necivilizirani jer smo htjeli otuđit iz parka štap i otić s njim u suton.

Neka dan počne.

Granica (Wikizvor): crta koja nešto omeđuje.

Pretpostavimo da smo prosječne inteligencije, i one logičke i one lingvističke i inter i intrapersonalne, prosječni smo u svakom pogledu, prosječne visine, prosječne težine, prosječnih navika i prosječnog životnog stila. Prosječna smo osoba, ali autentično prosječna, volimo si laskati.

Kažemo samima sebi: postoje daleko veći mislioc od mene, pa i on ponekada ustukne pred licem ljubavi, "pomjere se u njemu neki geni Dunava" i prizna samome sebi da "postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi".

Mi, mislioci vulgaris, moramo pak priznati samima sebi da se ponekada predugo zadržimo u umu kojemu je jedan od osnovnih zadataka igrati trikove, naravno samo i isključivo onda kada je eventualan problem gole egzistencije riješen.
Zabavi nas svaka žvaka koju nam fino upakira u šareni papir pa je razvlačimo od nemila do nedraga da bi negdje usput shvatili da smo ostavili sebe.
Prerezali direktnu vezu uma i srca, teoretizirali, valjali bureke, ostavili ljubav na čekanju. Ljubav je to, ako je ljubav čekat će. Ajmo si ne bacat torte u lice. Ajmo ne očekivat od nekoga, od ikoga da stavi vlastiti život na čekanje jer smo mi u "momentu".

Jer, što ako. Što ako su te neprevodive dubine itekako prevodive. Nekoga smo pustili jako blizu, pritisnuo je svu dugmad na kontrolnoj ploči vjerojatno i nesvjestan svog utjecaja na nas, uključile se crvene lampice. Pa nećemo ih takve prevodive gurati pod tepih, varati se, dodatno se sabotirati.

Jer, što ako. Što ako je, konkretan i konačno destiliran primjer, potreba za pažnjom tog nekog osobitog rezultat odrastanja uz emocionalno i/ili fizički nedostupnog roditelja? Što ako je konstantno dokazivanje da postojimo, da smo vrijedni, samo produžetak utakmice koju smo vodili kao djeca sa samima sobom kako bi nas nezainteresirani roditelj ili netko podjednako bitan primijetio.
Gdje povući granicu, kako i kada započeti taj interni put iscjeljenja? Da li je za to kasno? Svatko treba odgovoriti za sebe.

Alternativno rješenje je ignorirati ono što nas žulja, štogod to bilo u nama ili izvan nas i okrenuti se novoj, lighthearted priči. Tu nema problema, tu nema granica. Još. Tjedan, mjesec, možda dva. A ima li osobnog napretka?