parablog

reče mi ciganka neki dan: "dugo ćeš živet", odlažući pritom vrećicu iz zere pored klupe na kojoj sam sjedila. "je, a kak vi to znate?" "znam." i sjede ona tako na klupu i nastavi pričati o visokim temperaturama i zelenilu pored svoje kuće. uobičajeno povlačenje za rukav, `imam nešto da ti kažem` animacija i slične trice su izostale. složile se da je za ovakvih vrućina najbolje zbrisati u šumu. nakon desetak minuta ustade se i veli: "srest ćemo se opet. svet je jako mali."

e da, tako se valjda naviještaju veliki dani, rekao bi reclus. il´ kak već. svijet je mali. evolucija se dovršila, revolucija ne može izostati.
je*ote, samo neka jedna drugu slijede što mirnije i što tiše.

brrrr.
popularan stih još popularnijih idola. podsjeća na izlaganja pojedinih lokalnih sofista, dakle, ekipe koja prodaje maglu.

no nisam imala namjeru o tome.

doorse stvarno valja poslušat s vremena na vrijeme. jednom godišnje.
bez obzira što morrison tu i tamo iz čista mira čaroliju prekida monotonim, jednoličnim, poluproročkim, poluprovokativnim, polusugestivnim poluglasom.
kao ovdje primjerice: Link
tamo negdje oko druge minute.

ali lijepo pjeva i to je nepobitna činjenica. baš kao što se ne može poreći da oblaci večeras izgledaju kao ovce. barem su izgledali tako prije sat vremena.

mogla bi prošetat.

ozbiljno. možda je do mene. vjerojatno je do mene. al´ nema veze ako i jest, naprosto moram ovu spoznaju podijeliti s vama.
jel se sjeća itko u kojem se točno krugu pakla tjelesne izlučevine cijede sa zidova?
hvala unaprijed.

dok pijem popodnevnu kavu i dok mi se čelo žari, razmišljam o liku u svoje vrijeme prilično čitane knjige kojeg sam nedavno srela dokoličareći u jednom od zagrebačkih perivoja. pa mi je ispričao tu jednu priču o sasvim malenom kutku zemljine kugle gdje je posred kamenjara tresnuo nekakav meteor i to upravo na prugu kojom prolazi vlak evolucije. svo to sitnije kamenje nastalo uslijed pada meteora razbacalo se po zelenim brdima i bistrim jezerima okolnih parcela. moj prijatelj kaže da kad ne bi bio dresiran da pojedine riječi izgovara šapatom, jasno i glasno bi ih nazvao delikventima. delikventima koji su se nagodili sa šnajderom cara ariela.
"ali kako kamenu možeš pripisati ljudsko obilježje? i ko je ariel?"
"fakat si truba."
"Link"

veljko s.: napeto dramsko tekstovlje s izvjesnim završetkom

nakon što je svih dvjesto razloga za šutnju svela na njih sto, moira fernanda rodriguez otpuhnula je dim u smjeru istoka prisjećajući se riječi albertove bake u rijetkim trenucima kad je ova bila pri sebi:
moira, veli, čuvaj se kradljivca srca.
pazi se dijete, ima ih na mjestima.
pogotovo raznim.

Link

ne, stvarno. zadnji put kad sam pljačkala banku čist sam dobro prošla. obzirom da se nisam opirala uhićenju kao nagradu za fino ponašanje dobila sam puding od jagode u kojem je bio sakriven zaručnički prsten. pudingom sam nahranila pet tisuća ljudi, a prsten sam proslijedila. kasnije sam pročitala da se mlada umjesto buketa bacila s balkona. dobro da nisam bila tamo. sigurno bi je išla lovit.
vele da je bila malo jača.

vinko p: zastrašujuća vakum bomba

ležali su uznojeni na krevetu.
zrak je bio težak i nepomičan.
zidovi i žaluzine su zadržavali
sunčevu svjetlost
ali ne i toplinu.
teško disanje je bilo uronjeno
u zvučni zid složen od
tisuću usplamtjelih cvrčaka.

zadovoljna?
je li to bilo to?
upitao sam
gledajući strop.

aha
odgovorila sam.

onda nije šteta za krevet
rekao sam.

nasmijala sam se i pogledala ga.
gledao je strop.

gledala ga je.
onda je i on pogledao nju.

o čemu razmišljaš?
upitao sam.

htjela bih da mi kupiš mačića i zečića.
obećao si
rekla sam.

dobro.
kada Rebeka umre
rekao sam.

nemoj to govoriti.
Rebeka neće umrijeti
rekla sam i odvratila pogled.

naravno da hoće.
i mačić i zečić će.
i mi ćemo
rekao sam.

zatvorila je oči i šutjela.

znam.
samo nemoj to govoriti
rekla sam.

zašto ne?
upitao sam.
to niti ubrzava
niti usporava stvar
rekao sam.

prekini
rekla sam.
šuti
rekla sam.

šutjeli su neko vrijeme.

dobro.
Rebeka neće umrijeti
rekao sam i stavio joj ruku na trbuh.
dobro?

maknula je njegovu ruku s trbuha
i okrenula se zidu.

nemoj govoriti o tome
rekla sam
gledajući zid.

dobro.
neću
rekao sam
gledajući njezina leđa.

dobro?


pintarić: divovski koraci




ajd bok.

dobro jutro svijete, budi kao majka ja bit ću kao dijete! :D

jimi eitsch: build your castles stronger Link

sanjala sam kako mi žena krvavih očiju i zapjenjene brade predaje žurno i preporučeno pismo frankature nepoznatog izdanja u kojem je pisalo.. možda zvuči bizarno, ali pisalo je: (ajebiga, ne znam pročitat) ..

Link

ukočenost vrata zasigurno je jedan od prvih znakova starosti.

ivana: o(da) mladosti

Link

najljepše je kad tako nekog upoznam a tko nije prvak svijeta u bacanju kamena i pameti s ramena.

prtenjača: yves

vidiš, postoje ljudi koji se od prapočetka poput grana nastavljaju na liniju tvog dlana. na liniju koja nema niti početka niti kraja. postoje ti neki ljudi čija skica na tvom platnu nikada nije u potpunosti gotova, ali ipak je savršeno dovršena. i iz kojeg god kuta da je promatraš ona je uvijek nova i uvijek je konačna.

da samni jedina osoba na ovom svijetu koja nema ništa za napisati u sastavak :D

Link

ali ne, to me ne sprečava da se objavim. fakat. kućerda na lakat. najebali ste kad jednog dana napišem od četiri reda traktat.

at.

Link

pitala sam u Delfima onu rupu:
postoji li ljubav do smrti?
rekla je da je u gradovima
to jedva moguće, a ako da
onda samo u dva slučaja.
prvi: ako ljubavnici brzo
pa i najbrže
istovremeno umru.
drugi: ako sretneš plesača.
uz još jedan temeljni uvjet:
da si i ti plesačica, naravno.
zahvalila sam se i otišla iz Grčke.
zanijemila sam. pokušavam plesati.

valent: jazz, afrička vuna

poslušati pjesmicu i polako na svoja radna mjesta.
idemo.
u radu je spas :))

Link