a...d...v...e...n...t

Isus Krist jest uistinu Bog. Koji je dokaz da je Isus Krist Bog? Kako je On shvatio samoga sebe? Jesu li ljudi priznali Njegovu božansku prirodu?
1. Božanska svojstva. Krist posjeduje božanska svojstva. On je svemoćan. On je rekao da Mu
je Otac dao "svu vlast... nebesku i zemaljsku". (Mt 28,18; Ivan 17,2)
On je sveznajuć. U Njemu se, apostol Pavao ističe, "nalazi sakriveno sve blago mudrosti i
znanja". (Kol 2,3)
Isus je potvrdio svoju sveprisutnost svečanim obećanjem: "Ja sam s vama u sve vrijeme do
svršetka svijeta" (Mt 28,20), i "gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja meñu
njima". (Mt 18,20)
Premda Njegova božanska priroda ima prirodnu sposobnost sveprisutnosti, utjelovljeni je
Krist u ovom pogledu dragovoljno ograničio sebe. Izabrao je da bude sveprisutan preko
djelovanja Svetoga Duha (Iv 14,16-18).
Apostol Pavao u Poslanici Hebrejima svjedoči o Njegovoj nepromjenljivosti, iznoseći
sljedeću tvrdnju: "Isus Krist isti je jučer i danas i zauvijek će biti isti." (Heb 13,8)
Njegovo samopostojanje, uočljivo u Njegovoj tvrdnji, kazuje da Krist ima život u sebi (Iv
5,26), a apostol Ivan svjedoči: "U njoj (Riječi) bijaše život, i Život bijaše svjetlo ljudima." (Iv
1,4) Kristova izjava "Ja sam uskrsnuće i život" (Iv 11,25) potvrñuje da je u Njemu "iskonski,
nepozajmljeni, neoštećeni život".
Svetost je dio Njegove prirode. Anñeo je prilikom naviješćenja rekao Mariji: "Duh Sveti sići
će na te... sila Previšnjega osjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom
Božjim." (Lk 1,35) Kad su ugledali Isusa, demoni su povikali: "... Znam tko si: Svetac
Božji." (Mk 1,24)
On je ljubav. "Po tomu smo spoznali ljubav", piše apostol Ivan, "što je on za nas dao svoj
život." (1 Iv 3,16)
On je vječan. Prorok Izaija Ga naziva "Otac vječni". (Iz 9,6) Mihej se poziva na Njega kao na
Onoga čiji je "iskon oddavnina, od vječnih vremena". (Mih 5,2). Apostol Pavao datira
Njegovo postojanje "prije svega" (Kol 1,17), a Ivan je istog mišljenja: "On (Riječ) u početku
bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo." (Iv 1,2.3)
2. Njegova božanska moć i prednosti. Božja se djela pripisuju Isusu. On se poistovjećuje i sa
Stvoriteljem (Iv 1,3; Kol 1,16) i s Održavateljem - "sve je u njemu" (Kol 1,17; Heb 1,3). On
je kadar svojim glasom podizati mrtve (Iv 5,28.29) i sudit će svijetu na kraju vremena (Mt
25,31.32). On prašta grijehe (Mt 9,6; Mk 2,5-7).
3. Njegova božanska imena. Njegova imena otkrivaju Njegovu božansku prirodu. Emanuel
znači: "S nama Bog" (Mt 1,23). I vjernici i demoni oslovljavali su Ga kao Božjeg Sina (Mk
1,1; Mt 8,29; usporedi: Mk 5,7). Sveto starozavjetno ime Boga - Jehova ili Jahve - odnosi se
na Krista. Matej upotrebljuje Izaijine riječi "Pripravite Jahvi put kroz pustinju" (40,3) da bi
opisao djelo pripreme za Kristovu službu (Mt 3,3). Apostol Ivan poistovjećuje Isusa s
Gospodom nad vojskama koji sjedi na svom prijestolju (Iz 6,1.3; Iv 12,41).
4. Njegovo božanstvo potvrñeno. Ivan je opisao Isusa kao božansku Riječ koja je "tijelom
postala" (Iv 1,1.14). Toma je potvrdio uskrslog Krista kao "Gospodin moj i Bog moj" (Iv

Kroz Njega je sve stvoreno, Božji je karakter
objavljen, izvršeno je spasenje ljudskog roda i On sudi svijetu. Za svu je vječnost živi Bog
postao takoñer i čovjek Isus Krist. Začet je Svetim Duhom i rodila Ga je dejvojka Marija.
Živio je i iskusio kušnje kao ljudsko biće, ali je savršenim primjerom pokazao Božju
pravednost i ljubav. Svojim je čudima On otkrio božansku silu i umro na križu za naše grijehe
i umjesto nas, uskrsnuo je iz mrtvih i uzašao na Nebo da u nebeskom svetištu vrši službu za
nas. Doći će opet u slavi da zauvijek oslobodi svoj narod i sve obnovi. (Osnovna vjerovanja,

4) BOG SIN

Pustinja je postala prava noćna mora zbog otrovnica. Zmije su gmizale ispod lonaca, omatale
se oko šatorskih kolčića. Skrivale su se meñu dejčjim igračkama, ležale u zasjedi na
posteljama. Njihovi su se zubi zarivali duboko, ubrizgavajući smrtonosni otrov.
Pustinja koja je nekada bila utočište Izraela, postala je njegovim grobljem. Posvuda unaokolo
ležale su stotine umirućih. Shvativši svoj položaj, uplašeni roditelji požurili su k Mojsijevom
šatoru, moleći za pomoć. "Mojsije se pomoli za narod."
Božji odgovor? "Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu
ako je pogleda." "Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela
ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio." (Br 21,9)
Zmija je predstavljajući grijeh uvijek bila simbol Sotone (Post 3; Otk 12). Logor je pao
Sotoni u ruke. Božji lijek? Ne gledanje na janje na oltaru u svetištu, već gledanje u mjedenu
zmiju.
Bio je to neobičan simbol za Krista. Ali isto kao što je lik zmija koje su ujedale bio podignut
na stup, Isus se "u obličju grešnog tijela" (Rim 8,3) trebao podignuti na sramni križ (Iv
3,14.15). On je postao grijehom, uzimajući na sebe sve grijehe svih koji su živjeli ili koji će
živjeti. "Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu
postanemo pravednošću Božjom." (2 Kor 5,21) Gledajući na Krista beznadežno čovječanstvo
može naći život.
Kako je utjelovljenje moglo donijeti spasenje ljudskom rodu? Kakve je posljedice ono imalo
za Sina? Kako je Bog mogao postati ljudskim bićem i zašto je to bilo potrebno?
Utjelovljenje: proročanstva i ispunjenje
Božji plan o spasenju onih koji su zastranili od Njegova mudra savjeta (Iv 3,16; 1 Iv 4,9)
uvjerljivo ističe Njegovu ljubav. U ovom planu Njegov je Sin "predodreñen prije postanka
svijeta" kao žrtva za grijeh, da postane nadom ljudskog roda (1 Pt 1,19.20). On nas treba
dovesti natrag Bogu i donijeti osloboñenje od grijeha uništenjem djela Sotone (1 Pt 3,18; Mt
1,21; 1 Iv 3,8).
Grijeh je odvojio Adama i Evu od Izvora života, a njegov se rezultat trebao pokazati u
trenutačnoj smrti. Meñutim, u skladu s planom što je sačinjen prije utemeljenja svijeta (1 Pt
1,20.21), Bog Sin je stao izmeñu njih i božanske pravde, premošćujući provaliju i sprečavajući smrt. Čak i prije križa, Njegova milost u tom razdoblju održavala je grešnike u
životu iuvjeravala ih u spasenje. Ali kako bi nas vratio da u cijelosti budemo sinovi i kćerke
Božje, morao je postati čovjekom.
Čim su Adam i Eva sagriješili, Bog im je pružio nadu obećanjem o uspostavi neprijateljstva
izmeñu zmije i žene, izmeñu njihova potomstva. U značenjski složenoj izjavi iz Knjige
postanka 3,15 zmija i njezino potomstvo predstavlja Sotonu i njegove sljedbenike; žena i
njezino potomstvo predstavljaju Božji narod i Spasitelja svijeta. Ova izjava bila je uzvišeno,
svečano obećanje da će se borba izmeñu dobra i zla završiti pobjedom Božjega Sina.
Pobjeda će, meñutim, biti bolna. "On (Spasitelj) će ti (Sotoni) glavu satirati, a ti (Sotona) ćeš
mu (Spasitelju) vrebati petu." (Post 3,15) Nitko neće iz te borbe izaći neozlijeñen.
Od tog trenutka ljudski rod je počeo iščekivati Obećanoga. Stari zavjet široko otkriva ovu
težnju. Proročanstva su navješćivala da će svijet kad Obećani bude došao, dobiti dokaze koji
će potvrditi Njegov identitet.
Proročka dramatizacija spasenja. Nakon nastanka grijeha, Bog je ustanovio sustav
prinošenja životinjskih žrtava što su slikovito prikazivale misiju Spasitelja koji treba doći
(vidi: Post 4,4). Ovaj sustav simbola dramatizirao je način na koji će Bog Sin iskorijeniti
grijeh.
Zbog grijeha - prekršaja Božjeg zakona - ljudski se rod sučelio sa smrću (Post 2,17; 3,19; 1 Iv
3,4; Rim 6,23). Božji zakon zahtijevao je grešnikov život. Meñutim, u svojoj beskonačnoj
ljubavi Bog je dao svoga Sina "da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život
vječni". (Iv 3,16) Kakvonepojmljivo djelo ljubavi! Bog vječni Sin kao zamjena osobno plaća
kaznu za grijeh, da bi nam tako dao oprost i omogućio pomirenje s Božanstvom.
Nakon izlaska Izraelaca iz Egipta, žrtveni su se darovi vršili u šatoru - Prebivalištu kao dio
zavjetna odnosa izmeñu Boga i Njegova naroda. Nakon što ga je Mojsije izgradio prema
nebeskom uzorku, svetište i njegove službe uspostavljeni su da slikovito predoče plan
spasenja (Izl 25,8.9.40; Heb 8,1-5).
Da bi dobio oprost, grešnik koji se kajao donio bi žrtvenu životinju bez mane - sliku
bezgrešnog Spasitelja. Grešnik je tada trebao staviti ruku na nevinu životinju i ispovjediti
svoje grijehe (Lev 1,3.4). Ovaj je čin simbolično prikazao prijenos grijeha s grešnika koji je
kriv na nevinu žrtvu, opisujući prirodu žrtve kao zamjene.
Budući da "bez prolijevanja krvi nema oproštenja" grijeha (Heb 9,22), grešnik je nakon toga
zaklao životinju, učinivši tako vidljivom smrtonosnu prirodu grijeha. Bio je to žalostan način
za izražavanje nade, ali i jedini način da grešnik iskaže svoju vjeru.
Nakon svećenikove službe (Lev 4-7), grešnik je dobio oprost za grijeh vjerom u smrt
Spasitelja koji će doći kao Zamjena i koga je životinjska žrtva simbolički predočavala
(usporedi: Lev 4,26.31.35). Novi zavjet prikazuje Isusa Krista, Božjeg Sina, kao "Jaganjca
Božjeg koji uzima grijeh svijeta". (Iv 1,29) Svojom skupocjenom krvi "kao nevina i bez mane
janjeta" (1 Pt 1,19), On je ostvario otkup ljudskog roda od konačne kazne za grijeh.
Proročanstva o Spasitelju. Bog je obećao da će Spasitelj - Mesija - Pomazanik - doći iz
Abrahamove loze: "Svi će se narodizemlje blagoslivljati tvojim potomstvom." (Post 22,18;
usporedi: 12,3) Izaija je prorokovao da će Spasitelj doći kao muško dijete i imat će i ljudsku i božansku
prirodu: "Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni". (Iz 9,5) Betlehem će biti mjesto
Njegova roñenja (Mih 5,2).
Roñenje će ovog božansko-ljudskog bića biti nadnaravno. Navodeći tekst iz Knjige proroka
Izaije 7,14, Novi zavjet kaže: "Evo, Djevica će začeti, i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel -
što znači: Bog je s nama." (Mt 1,23)
Spasiteljeva je služba naviješćena ovim riječima: "Duh je Gospoda Boga na meni, jer me
Gospod pomaza da javljam dobre glase krotkima, posla me da zavijem ranjene u srcu, da
oglasim zarobljenima slobodu i sužnjima da će im se otvoriti tamnica. Da oglasim godinu
milosti Gospodnje. (Iz 61,1.2; usporedi: Lk 4,18.19)
Mesija će podnijeti odbacivanje, a bit će shvaćen kao "korijen iz zemlje sasušene." "Ne bijaše
na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren
bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli i vičan patnjama... prezren bješe, odvrgnut." (Iz 53,2-4)
Prisni će Ga prijatelj izdati (Ps 41,9) za trideset srebrnika (Zah 11,12). Za vrijeme suñenja
ljudi će pljuvati na Njega i tući Ga (Iz 50,6). Oni koji budu izvršili smrtnu kaznu nad Njim
bacat će kocke za haljine što ih je nosio (Ps 22,18). Nijedna Njegova kost neće se slomiti (Ps
34,20), ali će Njegova rebra biti probodena (Zah 12,10). U svojim patnjama neće seopirati,
nego će biti "ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih". (Iz 53,7)
Nevini će Spasitelj mnogo patiti za grešnike. "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se
uzeo... Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna
- radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju ...
Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše. (Iz 53,4-8)
Spasitelja su prepoznali. Jedino je Isus Krist ispunio ova proročanstva. Sveto pismo izvodi
Njegovo rodoslovlje od Abrahama, nazivajući Ga Abrahamovim sinom (Mt 1,1), a Pavao
potvrñuje da je obećanje Abrahamu i njegovu potomstvu ispunjeno u Kristu (Galaćanima
3,16). Mesijanska se titula "Sin Davidov" u velikoj mjeri odnosila na Njega (Mt 21,9).
Prepoznali su ga kao obećanog Mesiju koji će sjesti na Davidov prijestol (Dj 2,29.30).
Isusovo je roñenje bilo čudo. "Pokaza se da je (djevica Marija) začela po Duhu Svetome."
(Mt 1,18-23) Rimska naredba dovela ju je u Betlehem, u prorečeno mjesto Njegova roñenja
(Lk 2,4-7).
Jedno od Isusovih imena bilo je Emanuel ili "S nama Bog", što je odražavalo Njegovu
božansko-ljudsku narav i slikovito prikazivalo poistovjećivanje Boga s ljudskim rodom (Mt
1,23). Njegovo uobičajeno ime Isus, usredotočeno je na Njegovu zadaću spasenja: "I nadjeni
mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih." (Mt 1,21)
Isus je svoju misiju poistovjetio s Mesijinom misijom, što je prorečeno u Knjizi proroka
Izaije 61,1.2: "Danas se izvrši ovo pismo u ušima vašima." (Lk 4,17-21)
Premda je ostavio dubok dojam na svoj narod, Njegovu je vijest većina ljudi odbacila (Iv
1,11; Lk 23,18). S nekoliko izuzetaka, On nije bio priznat za Spasitelja svijeta. Umjesto
prihvaćanja, On se susretao sa smrtnom opasnošću (Iv 5,16; 7,19; 11,53).
Na kraju troipolgodišnje Isusove službe, jedan od učenika, Juda Iskariotski, izdao Ga je (Iv
13,18; 18,2) za trideset srebrnika (Mt 26,14.15). Mjesto da se odupre, On je pokarao svoje
učenike što su Ga pokušali braniti (Iv 18,4-11).
Premda nevin, iako nije počinio nikakvo zlo djelo, za manje od dvadeset i četiri sata nakon
uhićenja, pljuvali su na Njega, ispitivali Ga, osudili na smrt i razapeli na križ (Mt 26,67; Iv
19,1-16; Lk 23,14.15). Vojnici su bacali kocke za Njegovu odjeću (Iv 19,23.24). Za vrijeme
raspeća nije Mu prelomljena nijedna kost (Iv 19,32.33.36), a nakon Njegove smrti vojnici su
Mu proboli rebra kopljem (Iv 19,34.37).
Kristovi sljedbenici priznali su Njegovu smrt kao jedinu žrtvu za grešnike. "Ali Bog pokaza
svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas." (Rim 5,8)
"Živite u ljubavi", pisao je apostol Pavao , "kao što je i Krist vas ljubio i predao samoga sebe
za nas kao prinos i žrtvu - Bogu na ugodan miris." (Ef 5,2)
Vrijeme Njegove službe i smrti. Biblija otkriva da je Bog poslao svoga Sina na Zemlju "kad
se navrši vrijeme (Gal 4,4). Kad je Krist započeo svoj rad, objavio je: "Ispunilo se vrijeme."
(Mk 1,15) Ovaj nagovještaj o vremenu pokazuje to da se Spasiteljevo djelo odvijalo u skladu
s brižljivim proročkim planom.
Bog je prije više od pet stotina godina, preko prorokaDanijela, prorekao točno vrijeme
početka Kristove službe i vrijeme Njegove smrti.
Pri kraju sedamdesetogodišnjeg izraelskog sužanjstva u Babilonu, Bog je rekao proroku
Danijelu da je za Hebreje i za grad Jeruzalem odvojio jedno razdoblje, period od 70 sedmica.
Tijekom ovog vremena, kajanjem i pripremom za Mesijin dolazak, hebrejski je narod trebao
ispuniti Božje ciljeve koji su se odnosili na njih.
Danijel takoñer piše o tome "da se dokrajči opačina" i o tome "da se uvede vječna
pravednost" kao o obilježju ovog razdoblja. Ovo mesijansko djelovanje otkriva činjenicu da
se Spasiteljev dolazak treba ispuniti unutar ovoga vremena (Dn 9,24).
Danijelovo proročanstvo posebno odreñuje i ističe da će se Mesija pojaviti "sedam sedmica, s
onda šezdeset i dvije sedmice" ili ukupno 69 sedmica "od časa kad izañe riječ... neka opet
sagrade Jeruzalem." (Dn 9,25) Nakon šezdeset i devete sedmice Mesija će "biti pogubljen"
(Dn 9,26) - što ukazuje na Njegovu smrt kao zamjene. On je trebao umrijeti sredinom
sedamdesete sedmice da bi ukinuo "žrtvu i prinos". (Dn 9,27)
Ključ za razumijevanje proročkog vremena počiva u biblijskom načelu da je jedan dan
proročkog vremena poistovjećen s jednom doslovnom sunčanom godinom (Br 14,34; Ez 4,6).
Na osnovi ovognačela godina=dan 70 sedmica (ili 490 proročkih dana) u tom slučaju
predstavljaju 490 doslovnih godina.
Danijel utvrñuje da ovo razdoblje treba otpočeti u vrijeme kada "izañe riječ neka opet sagrade
Jeruzalem" (Dn 9,25). Ovaj dekret kojim se Židovima daje potpuna autonomija izdan je u
vrijeme sedme godine perzijskog cara Artakserksa, a postao je izvršnim u jesen 457. godine
prije Krista. (Ez 7,8.12-26; 9,9). Prema proročanstvu, 483 godine (69 proročkih sedmica)
nakon dekreta treba se pojaviti "pomazanik vojvoda". Četiri stotine osamdeset i tri godine
nakon 457. prije Krista dovode nas do jeseni godine 27. poslije Krista, kad je Isus kršten i kad
je započeo svoj javni rad. Prihvaćajući ove datume - 457. prije Krista i 27. poslije Krista -
Gleason Archer komentira da je to "najznačajnija točnost u ispunjavanju jednog takvog
starog proročanstva. Jedino je Bog kadar s takvom zadivljujućom točnosti proreći dolazak
svoga Sina; ovo prkosi svim racionalističkim objašnjenjima".
70 SEDMICA - 490 GODINA
7 sedmica (39 god.) 62 sedmice (434 god.) 1 sedmica (7 god.)
Dan 9, 538/539 457 408 Pr. Kr. Posl. Kr 27 31 34
Prilikom krštenja u Jordanu, Isus je bio pomazan Svetim Duhom i tako primio Božje
priznanje kao "Mesija" (hebrejski) ili "Krist" (grčki) - oba izraza znače "pomazanik" (Lk
3,21.22; Dj 10,38; Iv 1,41). Isusove se riječi "ispunilo se vrijeme" (Mk 1,15) odnose na
ispunjenje ovog proročkog vremena.
Sredinom sedamdesete sedmice, u proljeće 31. godine pos. Kr., točno tri i pol godine nakon
Kristova krštenja, Mesija je učinio kraj sustavu prinošenja žrtava time što je žrtvovao svoj
život. U trenutku Njegove smrti hramski se zastor natprirodno "razdera na dvoje, od vrha do
dna" (Mt 27,51) upozoravajući na božansko ukidanje svih službi u Hramu.
Svi darovi i žrtve ukazivali su na sveobuhvatnu Mesijinu žrtvu. Kad je Isus Krist, pravo
Božje Janje, prinesen na golgotsku žrtvu kao otkup za naše grijehe (1. Pt 1,19), tip se susreo s
antitipom i sjen se stopila sa stvarnosti. Zemaljska služba u Svetištu više nije bila potrebna.
U točno prorečeno vrijeme, u toku pashalne svečanosti, On je umro, "jer", kaže Pavao, "i
pasha naša zakla se za nas, Krist". (1 Kor 5,7) Ovim zadivljujuće točno odreñenim vremenom
proročanstvo daje jedan od najmoćnijih dokaza osnovnoj povijesnoj istini da je Isus Krist
davno prorečeni Spasitelj svijeta.
Spasiteljevo uskrsnuće. Biblija nije prorekla samo Spasiteljevu smrt već i Njegovo uskrsnuće.
David je prorokovao da "nećeš ostavit dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži
ugleda" (Dj 2,31; usporedi: Ps 16,10). Premda je Krist druge podizao iz mrtvih (Mk 5,35-42;
Lk 7,11-17; Iv 11), Njegovo je uskrsnuće otkrilo onu silu koja je stajala iza Njegove tvrdnje
da je Spasitelj svijeta: "Ja sam uskrsnuće i život... Tko vjerujeu mene, ako i umre, živjet će.
Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti." (Iv 11,25.26)
Poslije svog uskrsnuća, On je izjavio: "Nemoj se bojati! Ja sam Prvi i Posljednji, Onaj koji
živi! Bio sam mrtav, ali evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja." (Otk
1,17.18)
Dvije prirode Isusa Krista
Izjavom "riječ postade tijelo i useli se u nas" (Iv 1,14), apostol Ivan izlaže duboku istinu.
Utjelovljenje Boga Sina je tajna. Sveto pismo naziva Boga koji se javio u tijelu "tajnom prave
vjere". (1 Tim 3,16)
Tvorac svjetova, On u kome je bila punina Božanstva, postao je nemoćnim novoroñenčetom
u jaslama. Daleko uzvišeniji od svakoga anñela, jednak s Ocem u dostojanstvu i slavi, ipak se
pristao zaodjenuti ljudskom prirodom!
Čovjek jedva može shvatiti značenje ove svete tajne, i to samo onda kad prizove Svetoga
Duha da ga prosvijetli. U naporu da shvatimo utjelovljenje dobro je da držimo na umu da "što
je skriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim". (Pnz 29,29)

...............
nastavlja se

Link Link

Uredi zapis

30.07.2012. u 0:01   |   Komentari: 1