srp mog djeda antuna

postoji jedan lik tu na iskrici koji nema prijatelja, al njegovu usamljenost ne cuje nitko. i on je samo jedan od onog silnog kamenja o kojem prica bitseter. prepoznat cete ga po porukama koje, mada nesuvisla sadrzaja, izmedu redaka ipak vape>citaj me, vidi me, zabavan sam. o ne, nije on zabava kao ja. daleko od toga. osim toga, krade tu i tamo moje sadrzaje. no ne ljutim se ja nista. dobar je on unatoc svemu. isitna, ne uspije mu bas uvijek mejl poslat. al shvacam ga. taj "send" bi ipak morao biti nekom zarkom bojom istaknut. i blinkat. ..ah, moj prijatelj perkins sa crnim salom, uzet cu mu ga dok spava. i sada slijedi koracnica

i tako sam ja dva puta u tri dana otisla na faks ( sada cu upotrijebit rijec koju sma izgovorila mozda tri put u zivotu) - badava. ako mi se nesto radi u tim ranim jutrima, onda je to pedaliranje od pet kilometara do dragog mi zdanja na vrbiku. a plava otrovna crtica na balkonu nikako da se digne izad horizontalne crte numerirane brojem pet. a i taj vjetar isto..puse kroz sve kaj moze puhat, ukljucujuci one sitne otvore na prozorima. vec tri dana osjecam se ko jedan od onih prasaca sta im je vuk otpuho kucu. samo sta mislim da taj nije bio tolko uporan ko ovaj. uostalom ne znam sta se dogodilo s tim vukom na kraju? umro? pobjego? dobio posao na prvom jedrenjaku koji je naisao? hihihi .ja imam taj neki problem, ne sjecam se pocetaka ni krajeva filmova i knjiga...isitna, ne ostane mi bas puno onda za sjecat se, al zato biram samo debele knjige. i duge filmove. na primjer, engleskog pacijenta se dosta sjecam..:-)) i tako.

ja definitivno imam bolje price od devillea. al nije stvar u njemu, neg mislim da je na krivom sajtu. deville, da probas na paraWEBlogu? :P hihi
 
 

U SUTONU ZORE

Postoji li život poslije smrti? Postoji li uopće život prije smrti?Ta pitanja mučila su Edvina. Na ovo drugo znao je odgovor i bio je pozitivan, ali, razmišljao je, zašto ga nitko ne shvaća. I zašto mu je tako teško živjeti u ovom, sadašnjem životu. Ljudi ga nisu previše voljeli, smatrali su ga čudnim i psihički neuračunljivim, a psihijatri su mu čak dijagnosticirali da pati od autizma.Ali to nije bilo točno. Istina je da je mogao sate provoditi sjedeći, razmišljajući, ne obazirući se na nikoga, ali nije bio autist.
Edvin je odrastao u domu, onom gdje smještaju djecu bez roditelja.Nađen je na nekoj autocesti, ležao je u ogromnoj polegnutoj bačvi postavljenoj uz rub autoceste. Nitko nije mogao dokučiti zašto bi netko ostavio dvogodišnje dijete u bačvi, no, sve u svemu, Edvin je odveden u dom i tamo mu je pruženo sve što mu je potrebno za život. Uglavnom sve. Kada su ga doveli u dom komunicirao je sa ostalom djecom i svi su ga smatrali simpatičnim zbog njegova pristupa vršnjacima.
Uvijek je oko vrata nosio medaljon na kojem je bilo izrezbareno nešto za što se nije moglo točno odrediti što je. Izgledalo je kao zgaženo sunce. Edvin se nikada nije odvajao od njega. I nikome nije ništa odgovarao kada bi ga pitali od kuda mu. Jednog dana Edvin se probudio, a bilo mu je tada već šesnaest godina. I nije bilo medaljona oko njegova vrata. Sve je pretražio, ali ga nije našao.
Od tada se promjenio. Počeo je samo hladno pozdravljati poznanike i prijatelje i odbijao je uopće izlaziti izvan dvorišta koje je bilo u posjedu Doma. Sate i sate proveo je razmišljajući o mnogočemu, pa tako i o životu poslije smrti. Što je više razmišljao, to su mu se stvari sve više činile jasnim i shvatio je mnogo toga.
Ponovno je započeo komunikaciju s ljudima, uvjeravajući ih da život poslije smrti postoji i da ovaj život nije i jedini.Nisu ga ozbiljno shvaćali. Imao je zelene oči. Svaki put kad bi bio sretan ili uzbuđen, oči su mu postajale zelenije nego inače. Pomoću unutarnjih predjela glave mogao je pretpostaviti kada će tko umrijeti i u što će se reinkarnirati u slijedećem životu. . Iako je bio siguran u svoje pretpostavke, posprdni pogledi ljudi s kojima je živio su ga obeshrabrivali.
Iz Doma je premješten u kuću jedne bogate obitelji koja ga je uzela kao sina. Na blagi način su mu pokušali objasniti da takvo nešto ne postoji. Polako je padao u depresiju. Sve više i više. A onda, dogodilo se!!!Jedan stariji član te mnogobrojne obitelji je umro, baš tada kada je Edvin pretpostavio da će se to dogoditi. cijela obitelj bila je u dubokoj žalosti, a Edivn je brojao.....sate, minute, sekunde...a onda, došao je i taj dan.
Točno 62 sata, 13 minuta i 24 sekunde nakon smrti "strica", kako ga je Edvin morao zvati, Edvin se prošetao ulicom....da, to je bilo nešto nadivnije što je Edvin mogao ugledati. Na ulici, pola metra udaljen od otvora za kanalizaciju, a samo dvadeset centimetara od ulaza u prodavaonicu gumbi, ležao je jedan prazan tetrpak.....
Da, Edvin je bio sretan. Njegove pretpostavke su se pokazale točnima. Bio je to stric Gerald.
Edvin o tome nikome nije ništa rekao, bio je sretan i to mu je bilo dovoljno. Jednu večer je, ipak, za večerom, izjavio da se stric Gerald reinkarnirao u tetrpak. Odmah nakon toga slijedila je pljuska, a Edvin je bio prisiljen izaći iz kuće i noć provesti u podrumu. To mu je trebala biti kazna. Zavukao se u najtamniji kut i promrzao, polako utonuo u san...
Probudio se na poljani punoj žutih cvjetova, obasjanoj suncem. Protrljao je oči i ustao. Prema njemu išao je neki čovjek. Široko se smiješio i došavši do njega pružio mu meadljon. Onaj sa zgaženim suncem. Edvin ga je oduvijek htio upoznati. To nije bio običan čovjek. To je bio on. Napoleon,
Edvinove oči su bile zelenije nego što su ikada bile kada bi bio sretan. I auti su krenuli. Jer je bilo zeleno. Edvin je postao semafor. I bio je sretan. ..

Dječak, od kojih 9 godina, izašao je iz trošne drvene kuće i pogledao prema nebu. Bilo je plavo, bez ijednog oblaka. Ugledao je balon, negdje visoko iznad njega, ali ne dovoljno visoko da bi mogao ne raspoznati boje na njemu- crvena, žuta, plava i zelena. Balon je postajao sve manji i manji, što se više dizao prema nebu bivao je sve sitinji i sitniji. I nakon nekog vremena dječak ga više nije vidio. I pomislio je da je slijep. Jer ne vidi balon. Otišao je u kuću, uvjeren da ništa ne vidi. Drugo jutro izašao je van pred kuću i u travi napipao nešto gumeno. Kako se pomirio s tim da je slijep, pozvao je majku i upitao je što je to što drži u ruci. Majka nije znala. A to je bio dio onog balona kojeg je jučer vidio na nebu. Upitao ju je koje je boje. Majka je odgovorila>ljubičaste. A nije bila ljubičasta. Bila je crvena. Njegova majka bila je daltonist. To je otkrila tek sada. Pod naletom vjetra njihova kuća se srušila. Oni su ostali sami na livadi. Kada se otac vratio iz polja zasadili su brezu. Jer je bilo proljeće. Bolest očiju bila im je u genima.

šgghhjjhšhhjšhšhjšj
ovo je bio svojevrsni intro na liri mom prvom postu