srp mog djeda antuna

zanimljivo je da nakon sta skines s vrata nekaj kaj trebas napravit iskrica nekako uopce nije toooolko zabavna i nemas poriva vise cistit prvu ladicu u stolu i hrvatski pjesnici druge moderne koje si nasla na polici u knjiznici dok si ucila uopce vise nisu tako interesantni i soba ti uopce ne izgleda kao da treba hitnu dekorativnu promjenu i nemas potrebe knjige zamatat u papir od casopisa i nije te briga sto bi se mogle ostetit u suprotnom i nemas potrebu kuhat i nemas potrebu otic na trening svaki dan i nemas potrebu otvarat rijecnik i nasumce ubadat prstom i cudit se ubodenoj rijeci i nemas potrebu lakirat nokte i nemas potrebu skidat lak i..i...i...i...
 
al dobro. bar sam progutala malo parunice, slamniga i soljana, bar imam zute nokte, bar znam sta je "vjedogonja", bar sam stvorila super umak jedan, bar sam si sobu počistila i stekla svojevrsnu kondiciju:)
i kak onda moja majka moze rec da NISTA ne radim????:) 
 
jedino ne znam sta sam TU napravila:D

najteze od svega je prislit se. jebemu. 50% kapaciteta mozga mi je na to otislo. ne znam, ..svako tolko bi se zatekla na drugom dijelu knjiznice kako s velikim interesom proucavam neki naslov. onda se vratim za stol pa radim pa onda opet osjetim tu energiju kak se stvara u predjelu trbuha i opet me vuce na neku stranu.
(ovo je nadodano da ne otvaram log zbog toga.makar bi i to psadalo u prozmost.na fizickom nivoju, naravno)
mislim da mi se u nosu događa autopirsaža.mislim da mi se ona opna izmedju nosnih kanala RASTVARA.to boli, naime. al nemam namjeru nosit alku na nosu. ni sestru njenu. ni ikakve metale...a mozda ja imam kao neki virus koji nagriza nosnu pregradu i onda mogu prodavat taj virus kasljuci na druge i unistit poso pirsarima. i sta ako mi iz tijela izviri neki metal. jer mi je izvirio jednom iz zubnog mesa makar mi nitko ne vjeruje, i jednom sam iamla komad tracnice u oku, al za nju znam da je iz koncareve dosla. al ovaj zubni metal je sigurno dosao IZ MENE!
a mozda pregrada skroz ode pa cu samo jednu nosnicu imat.al to nije toliko zanimljivo kao imat jedno oko pa stoga sumnjam da cu taj fenomen moc dobro unovcit.
 
 

ja velim da ocu jednu, ona mi da tucet. no, mogo je bit i onaj eminemov, pa sam dobro jos i prosla. i sta da ja sad radim s njima, staastaastaa
palo mi je na pamet da bi ih mogla ISPOKLANJAT.ono, "evo ti kocka" oh, sigurno bi se svatko isprva zapitao da sta ce mu, dostotinudjavola, kocka. no, s kockom se moze svasta. moze vam pomoc u donosenju vaznih odluka i ispunit vrijeme kao nitko i nista do sada.
1.ako dvojite, odluku lako donesete tako da element dvojbe#1 pripisete parnim brojevima, a element dvojbe#2 neparnim i bacite kocku. no ,to nije jedina mogucnost, jer kao sto rekoh, kocka vam daje puno mogucnosti (za svasta). tako da mozete element dvojbe#1 pripisat neparnim brojevima, a element dvojbe#2 parnim, primjerice. 
2.mozete sa prijateljem ili slucajnim prolaznikom odigrat igru "dounedogled". igra se tako da svak pretpostavi koji li ce se to broj okrenuti nakon bacanja kocke. kocka se baca sve dok netko od vas zaista ne pogodi. i da, igra se do u nedogled. igra je donekle rizicna jer vam prijeti rizik od gubitka prijatelja. a slucajni prolaznik bi mogao na kozi osjetiti onu "u krivo vrijeme na krivom mjestu"
3. igra "ispeci pa reci" je varijanta na "dounedogled". u ovoj igri se radi o pogadanju broja koji NECE ispast.pobjednik je onaj tko ima vecu razliku izmedju dobivenog broja i pretpostavke broja koji se nece okrenut. ako se kojim slucajem okrene broj koji je igrac rekao da se NECE okrenut, doticni je duzan izvrsit kaznu po naredenju suigrača. upravo zbog tog pravila igra je i dobila ime.
4.onda, igra koju se moze igrati i bez partnera. no, zadovoljstvo solo igre nije ni priblizno igri u dvoje. igra se sastoji u tome da se takmicite tko ce duze drzat kockicu na ispruzenom kaziprstu noktom okrenutim prema gore.
5.kockicu mozete bacit jako daleko i onda ju trazit.
6.mozete ju ugurat u uho i vodit konverzaciju s njom
 
--> primam sve eventualne prijedloge. uvjet je da razvijaju inteligenciju
 
a sada malo glazbe:
 
proljece u njegovoj šumi ili kako zima nece da ode
ide sumom jelen Dziko
nitko za njim nije vik'o
kad je ono ukr'o luka
iz uboznice sirota puka
nitko za njim nije bacijo
napalm
 
(jelen Dzika se nasukao na viceve o svojim sumskim kolegama i sada pati i perajom tjera muhe)
 

meni pucaju parketi.
(nije metafora)
 

razvila sam uvjetovani refleks na babe u šlafrocima. no, one koje su hospitalizirane pa se spuste dole u ambulantu na pregled. u slapama i slafroku.oke, ne poricem mogucnost da su lude i da su takve od doma dosle.ipak, igrajmo se one prve varijante. e pa te babe iz reda Slafroka dolaze u ambulantu redovito u pratnji muških mladih radnih snaga.njih je vrlo ugodno za vidjet ako se uzme u obzir da je ambulanta puna baba. bilo bi ugodno i samim time da se radi o muskom spolu, cisto zato jer razbijaju monotoniju.i tak..pavlov bi bio ponosan mnome. zvao bi me: Školski Primjeru.cvilež vrata ordinacije,refleksno dizanje glave, percepcija Slafroka u okviru vratiju, refeksno okretanje glave u svim smjerovima s ciljem snimanja prostorije i očekivanjem. Njega. Njih:) nisam se nikad u zivotu veselila babama u slafroku ko danas ujutro.
danas je opet bio dan kada cekam. volim ta cekanja. uvijek puno toga naucim. spremim pokoji ispit, razmislim malo o diplomskom i napisem djelomicno cv. pred sam kraj, kad me zena u bijelom prozvala da stojim pred vratima s jos cetiri zene, covjek osjeti neki zal. jer ce uskoro napustiti sve te drage osobe s kojima je dijelio isti prostor vec 3 sata. dode mu da pokupi od svih brojeve telefona i dogovori neki reunion u skorije vrijeme. da se prisjetimo dana kada smo zajedno cekali u cekaonici. da sjedimo zajedno i veceramo i prisjecamo se svih dobrih i losih momenata i zajedno se smijemo tome. kako je milica vikala na anku jer se ova progurala i rekla da treba samo nekaj pitat, a onda je tutnula uputnicu sestri i tako dosla na red prije milice. ili kako je branka dosla nakon sta smo mi cekali vec dva sata i naivno skomentirala:ne treba se narucivat, jel da? ho-ho-ho kako li smo se samo zajedno smijale. ili, kako je ono bilo zabavno kad su mirjana i ana uvjeravale jedna drugu da su bolesnije jedna od druge jer je na vratima pisalo da se pacijenti primaju po hitnosti, a ne po redu dolaska. bas je dobar taj nagon za opstankom. za samoodrzanje. kad ne prezes ni od cega u nastojanju da sprijecis vlastito organizam da bude u tim prostorijama vise no sto si mu sposoban NE prisutit to. jer da nije tako, ne bi u cekaonicama bilo tako zabavno. ne bi bilo nikakve intrige. bilo bi to ko da gledas teletabise.
uglavnom, kad sam napokon bila prozvana i kad sam napokon bila na konju i kad je napokon zadnja soba prije mene usla unutra, od nekud, od nikud, s marsa je doletila gospodja X sa kcerkom. vukuci doticnu za ruku. i fiksirala se izmedju mene i vratiju. ja sam, iskreno, bila u nekom sasvim blazenom stanju jer sam vecinu vremena provela citajuci jednu sasvim predobru knjigu. pa mi se s krvotokom nista kapitalno nije dogodilo. samo sam ih promatrala neko vrijeme. pao mi je na pamet citat nedavno procitanog djelceta izvjesnog bradburyja.."bulevar je bio cist poput povrsine poprista prije pojave stanovitih neimenovanih zrtava i stanovitih nepoznatih ubojica". razmisljala sam o tome sto ce se dogoditi. tj. sto ce ona napraviti. i sto cu onda ja napraviti. pretpostavivsi najgore, smisljala sam tekst..."gospodjo, slusajte...ja opcenito imam kratki fitilj. ako me nesto moze izludit do ludila, onda je to cekanje od 3 sata za dijalgo s doktorom u iznosu od 3 recenice. stoga u ovakvim situacijama izmedju fitilja i goruce sibice stavim jaaako veliku dozu cinizma kojeg gutam u sebi. i postavim izmedju toga jos jedno poviseno mjesto koje nazivam "objektivni promatrac" . to me spasava od toga da ne poludim. i da percipiram cijelu situaciju kao zabavnu. no, gospodjo, od momenta kad me ova bijela prozvala, ja sam, znate, uklonila to poviseno postolje. i , znate, onaj cinizam se vec lagano rastalio od vatre one goruce sibice. i , znate, procitala sma cetvrtinu knjige koju sam donjela. i znate, bilo bi vrlo nezgodno da se upravo SAD progurate. znate. ". no, ipak, nisam nista rekla.ne znam jel doticna imala namjeru uc, al u onom malom djelicu sekunde u kojem se mozda jos i neckala da zakorakne unutra i povuce sa sobom svoju kcer, ja sam vec bila tamo di je ona htjela bit. di ona okom, tu ja skokom ...(strasno)
prekrizilo mi je um...u kojem momentu zene poprime oblicje musakaraca. tamo negdje iza 60ih se to definitivno dogodi. ili onaj oblik koji je nesvrstljiv u bilo koju spolnu kategoriju. gledas u ta prazna lica, u Bezdan, u Izgubljenost, u Tupost i zakljucis da vec dugo nisi vidio dostojanstvenu babu. ustvari, takva baba ne bi bila baba nego eventualno baka.nesto tipa one iz pohanih, zelenih rajcica, jedna od onih kojima starost ide u prilog.

neki dan sam izasla iz svog haustora i vidjela kiosk, koji je sve ove godine stajao na sasvim logičnom mjestu, kako sada stoji na sasvim nelogičnom. bio je, naime, okrenut svojim straznjim dijelom prema trotoaru, a prednjim prema livadi, tako da bi se novine, cigarete, casopisi, knjige, carape, povoljne slape/povoljni rucnici (ovisno o godisnjem dobu), džezve, setovi posuđa, bilježnice, karte i razglednice zagreba iz '85. (da, u mom kiosku ima svasta) morale kupovati stojeci na travi i na svim eventualnim drekovima čime vas jedna gradska trava može iznenaditi.
tako da sam odustala od ideje da su ga premjestili tamo zbog neke prakticnosti il cega vec. onda mi je palo na pamet da mozda ja nisam ja nego sam netko drugi ko zivi u nekoj zgradi iz koje vode vrata iz kojih izadjes pa imas pogled na kiosk iz tog kuta iz kojeg sma ja trenutno imala. mozda tom Nekom tko sam trenutno bila ja, taj polozaj kioska uopce ne izgleda nelogicno. slozila sma si polozaje zgrada u glavi da saznam gdje ja to onda ustvari zivim ,jer ocito ne zivim tamo di sam mislila da zivim, i ispalo je da zivim na raskrscu. ili, ako jako nategnem citavu stvar, u frizerskom salonu. ahhh. al paralelno s tim sam si razmisljala tko bi ja to mogla bit i i jel postoji onda ona ja koja sma bila prije il je ovo neki totalno paralelni svemir i zanimalo me koje priajtelje imam i jel imam iste ko i ja sad i jel oni znaju da ja zivim na adresi koja je meni poznata tek par minuta i kako ce reagirat na sve ovo...al onda sma nekako, velim, paralelno s tim dokucila da zivim u frizerskom salonu. sto je jako poljuljalo cijelu moju teoriju...postojala je varijanta da ustvari ISPOD tog frizerskog salona psotoje neke prostorije u kojima bih ja mogla, kao, zivjet al nisam stigla detaljno to razradit jer sam skuzila da kasnim do andreje pa sma prestala o tom razmisljat i pocela bit nervozna. a andreja je moja zubarka i dobra je i sve. i nikad se ne ljuti na mene kad kasnim,makar kasnim gotovo uvijek.
 
 

gledam s rasirenim ocima
gledam s rasirenim ocima
gledam s rasirenim ocima
gledam s rasirenim ocima
gledam s rasirenim ocima

ovo je od izvjesnog nekog, netom stiglo, na konto profila i jednog posta koji je btw bio riplaj i bio je sasvim benigan:




Muškarac, 25, Zagreb i zagrebačka županija. Član od 28.12.2004.






z5etgkj

 

e vidim da si na nekoj luđoj frekvenciji al mislim da si opićeni peškić aj bok

danas sam bila tamo
u centru grada na mjestu
koje se može iznajmiti za 7 kuna
na sat vremena
u svom rentanom dnevnom boravku
s kojeg se gleda na ulicu
na ljude koji žure nekamo
u svim smjerovima
po svim godišnjim dobima
uvijek u istom rasponu brzine
uvijek u svim pravcima
osim što po kiši žure brže.
 
tamo obično sjedim
sa čajem ispred sebe
čajem kojim sam kupila svoj dnevni boravak
na sat vremena
čajem paravanom.
s pogledom na ljude
i na jedno drvo s rogačima
s nekim jako čudnim rogačima
koji vise
neovisno o godišnjem dobu
kao i oni ljudi.
 
danas nije bilo tako
danas je dnevni boravak imao ljude
danas je dnevni boravak bio
sasvim obična slastičarna
danas su stolovi bili zauzeti
i moj uz prozor
uz rogače
koji vise
na početku pogleda
na užurbane ljude
danas su u mom dnevnom boravku bili neki ljudi
i nisu osjećali
grižnju savjesti
krivnju
nelagodu
nisu smatrali potrebnim ispričati se
što su u mom dnevnom boravku
 
skidam slušalice s ušiju
gledam ih ispod oka
tenisice marke adidas
šljokice na liku betty bopp
roza spagica za mobitel
jedna karirana kragna
potpetica
svraćam pogled na kolač
zašto su baterije upravo sada utihnule?
zašto je pala zvučna brana?
zašto je pala upravo sada?
u subotu sam bio
tatjana je rekla
jedna super majica za pedeset kuna
kakva je knjiga
od kad radiš
jesi se čula s lucijom
to bismo trebali promijeniti
ulazi u mene
i ne znam
što bih sa svime time
u glavi
i onim basevima koji dolaze
iz crnih spužvastih kutija
neumorno
i neprekidno
 
a onda nestaju
svi podražaji
nekako
nekim čudom
i ja sam opet
u svom dnevnom boravku
koji je sada već večernji
s pogledom na rogač
ali ne i na ljude
jer je netko
tko pije čaj
koji je čaj
a ne paravan
još uvijek na tom mjestu
 
 
 
 

s nekim osobama svaki vodjeni razgovor, kakav god bio, dobiva touch banalnosti i svojevrsne degradacije doticne.
takve odnose je tesko odrzavat s obzirom da je verbalna komunikacija primarni nacin na koji covjek objavljuje drugima tko je i sto je. steta sto e ispustam jake mirise. i steta sto za to releavntni receptori nisu dovoljno izostreni.
veri okvrd sicuejsn
 
 

ah. danas sam kuhala. ali log uopce nije o kuhanju nego o postkuhativnom stanju. naime, hranitelji su usli u brlog taman kad je gusta, zuta smjesa u tavi rekla svoje zadnje "krčk", kad me uslijed podignuca poklopca riza pogledala iz lonca i rekla:"blurp, sve sam popila" i kad su se taktovi neke dobre stvari s radija sasvim suptilno preklapali s reklamom za mercatone...
i tad se dogodilo. onaj osjecaj kad vam se flaks spetlja pa ga morate otpetljavat..pa onda krenete s tim..pa otpetljate pa prstima slijedite nit do novog cvora, pa dugo nema cvora i sve je super i onda se pojavi gordijski...
svih onih divnih dva sata koje su prosla vise nego dobro bez ekscesa, svemir je odlucio to kompenzirat unutar tih tri minute, koliko je, naime, trajao ulazak roditelja u kucu. prvo sam izvukla kuhacu iz one gore spomenute zute smjese i namjeravala ju bacit u sudoper, al mi je bilo zao jer je ono na njoj predobro izgledalo pa sam odreagirala na razini 2godosnjeg djeteta i stavila to u usta. zuta smjesa je vrisnula: "ahahahahahahahah buuuurned" i smijala se, a okusni pupoljci su tuzno cvrcali...onda sam se okrenula i uocila lokvicu te iste smjese na stednjaku i procjenila da je dovoljno dugo proslo od kad mi je ono kapnula uz tave pa da je valjda dovoljno hladna za jest pa sam umocila prst u to i polizala. i bilo je dobro. umocila sam ga i drugi put, al sam simultano taknula jebenim zglobo od jebenog prsta onu resetku od stednjaka. vrucu. nakon tog sma case isla oprat jer nije bilo cistih i razbila jednu.
ahhh..nista. tako sam sjela za rucak s hraniteljima, prihvacajuci sve date fakte. sprzen jezik, mjehur na prstu i cinjenicu da tenzija koja nastaje medju nama kad se nadjemo u istoj prostoriji polako postaje opasna za zivot
 
 
opet mi je nos zastopan. nema boljeg od tog. kad jedes, osjecas se ko lose sinhroniziran film. pojedes rucak i nakon tog ispuses nos da osjetis kakvog je okusa bio
 

strasno je to kad ti u glavi rastu lopoči i proljetno popodne, a ne mozes to prebacit na van. za sad...:)) al prebacit cu:)
 
...i spoznah da je paulicija nepotrebna. nakon plesa sa samim sobom idealizirane vlastite licnosti postaju nepotrebne. sasvim suvisne. sjedni, pale i miruj...

 
strasno je dobro upoznavati te....
 
 
(to me podsjetilo da ponovno uspostavim kontakt s paulicijom)
 

 
otvaranje one fajle di svasta zanimljivog nadjem, ona u koju spremam svasta zanimljivo sta ne stignem u datom trenu procitat, riskirajuci da to ne procitam nikad, kako to obicno biva s takvim stvarima, jer mozda sutra umrem, mozda umre kopmjuter, mozda se odselim nepovratno i zauvijek i prekinem svaki oblik komunikacije sa onima koji imaju pristup mom kompjuteru... usprkos tim opasnostima, upravo njima sam izvrgnula upravo njegove rijeci . zbilja mi nista nije sveto. nije bitno o cemu je pricao u tim pjesmama. bitno je koliko su one (tako prokleto vjesto) ocrtale njegov lik. i to kakav lik...citas ih i osjecas da ga zelis pored sebe, s druge strane, obuzima te neka nejasna tuga sto ga nisi upoznala prije, .. davno prije. i svaki novi redak ucvrscuje te u uvjerenju da je u tebi oduvijek postojalo mjesto rezervirano za njega, kojeg nisi bila svjesna i koje sada zjapi tako prokleto prazno.
a mozda je samo stvar u njegovoj nestalnosti. i nepredvidljivosti. ma uostalom, nije li iluzija najbolje sta mozes od nekoga dobiti? stvari se ionako cine boljima izdaleka. vrh je fascinantan dok se na njega ne popnes. s njega se privlacnijim cine oni drugi. zumiranjem nosa vidis pore, noge smrde ako im se jako priblizis....tako je valjda bolje. a mozda je to samo linija manjeg otpora s moje strane
 
sjetih se, nisam ti nikad zazeljela dobrodoslicu...
dobrodosao u galeriju mojih mitoloških bića
 

ahhh...nekako sam zaboravila na to valentinovo, no eto...pogled na danasnje logove mi je izmamio ovo iz naslova.... kako poticajno valentin djeluje na vase literalno stvaralastvo, jel da? kakve nove misli potice, a? priblizavanjem tog dana osjecate kako vam se krv uzburkala, kako naviru neka stara sjećanja i kako se bude neke nove nade, a? imate potrebu analizirat svojih zadnjih 5 četrnaestih drugih, di ste bili, sta ste radili i s kim ste to radili, jel? kako samo otvara neka vrata za koja ste mislili da ste ih zauvijek zatvorili, kako bujaju osjecaji, a? jel da...juhuhu srece za vas i "srece " za nas....
samo me zanima...da li se itko za vrijeme korizme odrekao patetike?