srp mog djeda antuna

jučer me preplavila bojazan da mi je toplomjer pokvaren jer je isti, naime, pokazivao samo dvije temperaturne veličine, 37.1 i 37.8...i kolko god puta mjerila, uvijek samo te dvije vrijednosti. i uočila sam, isto tako, da se ova prva vrijednost javlja sat-dva nakon gutanja panadola i isto tako ustupa mjesto ovoj drugoj nakon 3-4 sata. "vrlo zanimljivo" rekla sam. isto tako sam kroz buncanje skvičala "makni se, makni se " misleci na onih suvisnih osam stupnjeva koji me tako drsko napadaju...no, nisu otisli. opet digresije. ...ah.. uglavnom, danas ujutro je bojazni o pokvarenom toplomjeru nestalo jer je dotični pokazivao 38.1 sto me silno razveselilo. rekla sam "daj ne zajebavaj", stresla ga i mjerila ponovno. pizdun. nekako sam razvila (u ovih dan i pol kolko lezim solo prepustena sebi i gopođi živi )neki odnos s njom. i s grlenim bolovima. i s tjelesnim bolovima. personicifirala sam ih i vodim odredene konverzacije s njima. mozda malo i pretjerujem. makar, uglavnom se sve svodi na psovanje. ispresjecano kasljem. a u glavi mi se vrte svi izlasci koje sam realizirala s niskim temperaturama. koje nisam postovala. i koje mi se sad pakosno smiju. cičeći. ..pizdunke.
 
nadalje...danas u osam je jasna osjetila snazni poriv brusit zid. ili bušit .ili štogod da radi s tim nekim strojem koji jako buči. onda je to radila jako dugo pa sam zaključila da to ne može radit sama nego da je sigurno tamo u tom stanu preko neki radnik. s obzirom da mi je krevet naslonjen na taj zid koji je bio podvrgnut obradi, krevet se malko tresao. jer se i zid tresao. ja sam neko vrijeme osjećala znoj koji curi po meni, onda sam malo osjećala živčanoću kako raste, a onda sam krenula razmišljat praktično. ...ako taj čovjek zbilja probije rupu, što je bilo vrlo lako za očekivat s obzirom na trešnju (ne drvo ni plod), šta ću ja u tom slučaju napravit? tako da sam se digla i otišla počešljat, što nisam već dugo napravila i okrenula jastuk na suprotnu stranu da ga bar vidim kad prodire svrdlom i glavom u moju sobu. zaključila sam da mi to i ne bi tako teško palo, ionak mi je dosadno ko psu. nije bas zabavno naizmjence se znojit i hladit i to vec 48 sati u komadu. ...no dotično nije došao. ubrzo je zgasio svrdlo i tu i tamo još snažno udario maljem nekim po zidu i utišao se.
ja sma se zatim digla i otisla nesto natiskat u želudac.usput sam gledala seriju u kojoj se njih tri natječe tko će pripremit bolji doručak i još jednu poslije o nekim vrtovima. tad sam dobila snažnu želju da napravim nešto pošteno od svog života. al ono, za stvarno.
...ii...da..tužnoća još uvijek ne jenjava. al ne da mi se sad o tome

ajd, trazim nekog na 2-3 sata kroz par dana
za dabl dejt :)
ajd ne budite pederi:)) nemrem otic tam i svijecu drzat:) podrzite koncept dabl dejta:))
(norm, ti ne ulazis u igru jer si postao sexualno neuracunljiv:PP )
 

prva asocijacija nakon razgovora bila je slika euridike kako nestaje nepovratno u špilju. samo taj segment, izvadjen iz konteksta cijele te priče, ko je koga, zašto, kako, ona jebena orfejeva slabost volje zbog koje se okrenuo. ne to. nije bitno. samo taj osjećaj koji ju je uzeo, kao čitačicu, onaj osjećaj totalne bespomoćnosti. nepovratnosti. nema više. gotovo. stvari nisu u tovjim rukama. otic ce natrag do rijeke, vozača i psa. i ti ne možeš ništa. neki luđački osjećaj da nešto moraš moći napraviti, a nakon toga..opet bespomoćnost. veliki ocean kojim možeš samo plivat..lijevo, desno..možeš ronit..nije bitno...al ni jednim svojim posputpkom ne možeš promijenit situaciju. nema kopna, nema čamca, nema trulog drveta. plivaj, jebiga.... nakon toga je legla i pokušla svratiti svijest od poruka koje joj je fizičko tijelo slalo. povećanom frekvencijom je gutala slinu. bolilo je. s druge strane, kašalj koji bi bez tog gutanja neminovno uslijedio 20 sec nakon toga bio bi puno bolniji i zahtjevao bi angažman cijelog tijela. svih mišića. grčenje.i muskulfiber. sutra. upalila je radio i ponovno legla...ovaj pun nije odlučila ništa. obično uvijek odluči NEŠTO nakon određenih epizoda. tipa, "nikad više..", "ovo je zadnji put.." i nesto u tom dramatičnom stilu... sad nije odlučila ništa. nije čak ni odlučila da neće odlučit.samo je bila. suza iz lijevog oka sliznula je rpeko korijena nosa do gornjeg kapka desnog i povukla liniju uz sam rub. završila je u ušnoj školjki. kao onda davno jedna druga suza. tamo, u gorskom kotaru. za jednu drugu euridiku...probudio ju je boby mcgee. refren. ....osmjehnula se s uzdahom i uživala u vlastitoj toplini od 37.3
 

al je stavljen na lager:) a mislim..nije da sam sad nesto sreeetna zbog tog...al nemrem bit nesretna, u vrazjumater:)
mislim, ak se bumerang efekt mora dogodit, nek se dogodi prije neg zaboravim na to.
ii..netko je tu..čini mi se, pričal o ravnoteži nekoj.....a jebemu sve, al mislim da se vraća na nulu stvar:)))
a neeećuuu:))) a jebote...aukuaccc
 

da mrzim nedjelje? mislim na one kada se ostaje doma. jer je zima pa nemres na planinu. nemres na jarun. nemres nigdje vani, a da ne umres. mislim na one nedjelje koje provodis s obitelji čiji si produkt. ne začetnik. mislim na one nedjelje u kojima ima vise članova te ista obitelji nego praznih soba. mislim na one nedjelje u kojima nemas svoju sobu s lokotom. kao sto je nemas i sve ostale dane u tjednu. mislim, sad konkretno,  na one nedjelje kad ti pukne glas i nema smisla ic s ikim na kavu niti upraznjavat ikakvu aktvnost koja trazi ikakav angažman glasnica. mislim na one nedjelje kad odlucis ispec par palačinki zato da ne bi ibla s  njim u sobi, aonda se oni kolektivno prebace u kuhinju. mislim na one nedjelje kad napraviš 6 palačinki, računaš da ćeš ih pojest 5, a poejdeš jedva dve i pol. jer si nervozan. uzurpiran. jer si lud i ne mozes prihvatiti realnost. mislim na te nedjelje.
 
makar sam mislila da neće, vidjet će me danski film...

uz ono jezero podno paškog vrha
usred gomile slanog kamenja
i gledala onu žabu
kako napuhava obraze

ima jedan organizam šta rastače stvarnost. vješt je u tome. broji leće u vreći, lješnjake u čokoladi i kladi se na liftove. s druge strane, rastakan je od drugih organizama, a to je valjda uzajamno nešto:)
ja sam opet pala pod vlast crnog humora, koliko god se trudila othrvat istome:) ahhh. ja sam sotona u nježnom ženskom tijelu...hihiihi..
u subotu azra u ex oteveju, pa ko voli... bit ce dobro ak nece bit biste i ostalih sakralnih elemenata:)
molim nadleznog za pohvalu jerbo tipfelera neeeemaaaa:)

slušaj ritam kože. kad se smanji i vrišti, znaš da trebaš izać iz afekta i upalit kameru. i disat. u protivnom ćeš gledat jednu ljubaznu mamu kako sadi paradajze u plastične posude.

sad mi se opet sve cini pukom formom bez sadrzaja :( tu i tamo mi padnu te očale pa mi se sve cini ispraznim i nekako jako...fejk. filing je slican onom kad gledas kak slivnik srče zadnji mlaz vode iz kade. samo puno dublji. maločas se nešto jako usukalo u mene :(

znate onaj čaj kaj ste pili u vrtiću, a i u školi bogami...onak, cudan okus neki i nikad ga niste uspjeli dobit doma kad bi ga kuhali....
e pa dobija se tako da skuhate čaj od šipka, stavite ga u termosicu i pustite da stoji 2.5 dana.
eto.
 
to je vec moj drugi uvid. prvi je onaj da je šafran = limunova kora i češnjak
a tek su mi 22......
 
hihihi
 

opet fleshevi.
ovaj put okusni. i prvi put. presedan.....
viška pogača. predobro.

salinger je bio u vezi sa zenskom koja je bila utjelovljenje njegovog sporednog književnog lika. phoebe.
ja imam dva takva slucaja. jednu zensku ciji sma lik crtala citavo tinejderstvo..samo se pojavila odjednom na ulazu na faks. ista. identicna. s mojih crteza. i sad se druzim s nojm i super je:)
i ovaj jedan.iz price jedne koju jos nisam napisala.
i trenutno izgaram, doslovno. al nije povezano s ostatkom teksta.
 

ako nije patka, zelim mu da zivi ..... :(
i sad, kad nema vise plina i slijetanje je prisilno, pitam se di cu sad pasti? i sta da, kvragu, radim s onim pticama koje sam pokupila usput?
...osjecam ponovno radanje 19godisanjakinje, al imam filing da se mogu nosit s njom. makar citava stvar malo plasi. iskreno. ....
 
 

jucer se dogodilo i ne znam sta cu s tim sad. za nas je dva mjeseca bio samo Čitač, zgrčen u nekom kutu uvijek istog kafića, sa cigaretom medju prstima i fokusom na stranicama knjiga kojima nikad nisam uspjela vidjeti naslovnicu. uvijek je sjedio sam s tim svojim preradjenim drvom u kombinaciji s olovom. i bas nikad nije nekog čekao. čitanje nije bila instrumentalna radnja. bilo je svrha same sebe. ja sam voljela tog čovjeka. predstavljao je neku enklavu nekog sasvim drugog svijeta u onoj zamagljenoj svakodnevnici. stajaznam..uvijek mi se cinilo da je njemu tamo BOLJE. ..i jucer se dogodilo. jucer se mit počeo rušiti. prvo, Č. je uletio meni s nekim vrlo jeftinim ledoprobijačkim pitanjem,  ane ja njemu, sto bi se od mene moglo ocekivat s obzirom u kakvom sam stanju bila:) tu me drmnuo, moram priznat, ooopaki egotrip, ne sejcam se kad me nesto zadnji put lansiralo tak visoko. zbilja ne. mozda zato sta tog covjeka niakd nisam dozivljavala kao realnog  (a mozda sam samo trknuta). al sam ga nakon tog pocela mrzit.  ja vec sad znam kako mu prijatej izgleda, znam sta slusa, znam sta vol citat  aaaa  sveeee tooo neee zeeelim znaaaaaat. MIT S IMENOM I PREZIMENOM, MUZIČKIM I LITERARNIM AFINITETIMA, FAVORIZIRANIM MJESTIMA IZLAZAKA NIJE MIT NEGO NJEGOV LEŠ, STVARNA OSOBA U ODREDENOM VREMENU I PROSTORU S KRVOTOKOM KOJI FUNKCIONIRA.
 
a ja želim mitove :(  da su tu i samo to.
 
(kad ga sretnem pravit cu se da ga ne znam)

da pronadjem komadiće sebe u vama
da saznam što sve jesam
i što sve nisam
i da mi zbog sveg tog bude drago:)