Misli 33. stoljeća

"In the end, all sins are forgiven. Even yours." - Morgan Everett, Deus-Ex Illuminati Ending ...
Tako je i ovdje :)

"Moj dobrotvor je govorio da čovjek, kad se jednom otisne u carstvo magije, vremenom postane svjestan toga da je zauvijek napustio običan svijet; da je znanje odista nešto strašno; da sredstva i načini običnog života više nisu zaštita koja ga čuva i mora živjeti novim životom ako želi opstati. U vrijeme kad znanje postane nešto tako zastrašujuće čovjek isto tako uviđa da je smrt njegov nezamjenjivi prijatelj, koji skupa s njim sjedi. Svaki djelić znanja koji postane moć sadrži smrt kao svoju glavnu snagu. Smrt daje onaj posljednji finiš i sve što smrt dodirne postane moć.
Čovjek koji pođe putevima magije suočava se s opasnošću neodložnog uništenja na svakoj okuci tako da neminovno postaje jako svjestan smrti. Bez te svijesti o smrti on bi bio samo običan čovjek koji se bavi običnim poslovima. Nedostajala bi mu ona snaga, ona koncentracija koja je nužna da bi se čovjekov obični boravak na zemlji preobrazio u magijsku moć.
Tako, da bi bio ratnik, čovjek mora prije svega i opravdano biti veoma svjestan svoje smrti. Ali, kad bismo se brinuli zbog smrti, svi bi se usredotočili na sebe, a to bi bilo porazno. I zato je slijedeće što čovjek mora imati da bi bio ratnik, osjećaj izdvojenosti od svega ostalog. Tada pomisao na smrt koja nas može zadesiti svakog trenutka, umjesto da nas potpuno obuzme, izaziva u nama ravnodušnost."
Don Juan zašuti i pogleda me. Činilo mi se da čeka da sad ja nešto kažem.
"Razumiješ li ?" upita.
"Sad se moraš izdvojiti", reče.
"Od čega ?"
"Izdvojiti se od svega."
"To nije moguće. Ne želim živjeti kao pustinjak."
"Biti pustinjak znači popuštati sebi, ja na to nisam ni mislio. Pustinjak nije izdvojen, jer je on svjesno i namjerno odlučio biti pustinjak."

...........................................................................


.......................................................


"Tako izdvojen čovjek koji zna da se ne može oduprijeti smrti, ima samo jedan oslonac: snagu svoje odluke. On mora shvatiti da je odgovoran za ono za što se opredijelio, i kad je jednom donio odluku, više nema vremena za kajanje i predbacivanje. Njegove odluke su konačne, jednostavno zato što mu smrt ne dopušta vezanje za bilo što.
I tako, svjestan svoje smrti, s tom izdvojenošću i snagom svoje odluke, ratnik strateški organizira svoj život. Vodi ga saznanje o vlastitoj smrti čineći ga istovremeno izdvojenim i veselim; snaga njegove konačne odluke osposobljava ga za izbore ne žaleći ni za čim, i to što izabere uvijek je najbolje sa strateške točke gledanja; i tako sve što mora on izvršava sa zadovoljstvom i radosnom efikasnošću.
Kad se netko tako ponaša, za njega se s pravom može reći da je ratnik i da je stekao strpljenje."
Don Juan me pitao imam li što za reći na to, a ja odgovorih da bi za taj zadatak koji mi je opisao bio potreban cijeli život. Rekao mi je da se suviše bunim pred njim, ali i da pored toga se znam ponašati ili bar pokušavam, kao ratnik u svom svakodnevnom životu.
"Imaš dosta dobre kandže", reče mi smijući se,
"Pokaži ih s vremena na vrijeme, to je odlična vježba."

"Ja sam lovac.
Jako malo toga prepuštam slučaju. Možda bi bilo bolje da ti prvo ispričam da sam u početku morao naučiti kako se postaje lovac. Nisam uvijek živio ovako kako danas živim. U mom životu postojao je jedan trenutak kada sam se morao promjeniti. Sada tebi pokazujem taj smjer. Vodim te. Znam o čemu govorim. Sve to sam naučio od nekog drugog. Nisam sve to sam pronašao."

"Kada čovjek krene u lov na moć, nema nikakvih planova. Loviti moć i divljač, isto je. Lovac kreće u lov na ono što mu se nudi. Zbog toga uvijek moraš biti spreman.
Osobna moć je jedan osjećaj. Nešto kao osjećaj sreće. Ili bi čovjek to najlakše mogao opisati raspoloženjem.
Osobna moć je nešto što se postiže nezavisno od porijekla. Ratnik je čovjek koji lovi moć. Moraš vjerovati da se osobna moć može stvoriti i da ju je moguće sačuvati..
Nikakvu ulogu u tome ne čini nečije obrazovanje. Ono odlučujuće kako nešto radimo je osobna moć.. Čovjek je zbroj svojih osobnih moći i taj zbroj odlučuje o tome kako on živi ili umire.
Jednog dana došao sam do zaključka:
ukoliko želim da postanem samopoštovanja dostojan lovac, moram promjeniti svoj način života. Prije sam stalno kukao i nekome predbacivao. Onda sam imao sreće naučiti loviti. Tada sam spoznao da moj dotadašnji način života nije bio dostojan života...pa sam ga promjenio.
Znam da si tvrdoglav, ali to nema veze. Utoliko će ti biti bolje kada ti uspije promjeniti se.
Nažalost, promjene su teške i dugotrajne; ponekada su čovjeku potrebne godine da se osvjedoči o neophodnosti takve promjene. Meni su bile potrebne godine, ali ja možda nisam bio posebno nadaren za lov. Mislim da mi je najteže bilo uistinu poželjeti da promjenim sebe."

"Spreman sam vratiti moć, koja mojom sudbinom upravlja.
I nizašto se ne vežem,
stoga neću ništa braniti.
Nemam misli, stoga ću vidjeti.
Ne bojim se ničega, stoga ću sebe na sebe podsjećati.
Oslobođen i s lakoćom,
brzo ću proći pored Orla i biti slobodan."

"Gledao je djelomično zatvorenim očima. Nije gledao u mene nego iza mene, preko svog desnog ramena. Sjedio je sa prekriženim nogama, ispravljenih leđa, a ipak je izgledao tako opušten. U tom trenutku bio je oličenje žestine. Zamislio sam da je indijanski poglavica - ratnik crvenokožac iz romantičnih saga o divljem zapadu, koje sam čitao u djetinjstvu. Moja romantična priroda me ponijela i obuze me najpodmukliji osjećaj nesigurnosti. Mogao sam iskreno reći da mi je vrlo drag i u isto vrijeme da ga se smrtno bojim.

U toku jednog dugog trenutka tako je čudno zurio.
'Kako mogu znati tko sam, kad sam sve ovo?' reče, prelazeći po okolini pokretom glave. Onda me pogleda i osmjehne se.
'Malo-pomalo moraš stvoriti maglu oko sebe. Moraš izbrisati sve oko sebe do te mjere, da ništa više ne možeš uzimati zdravo za gotovo, da ništa više nije sigurno niti stvarno. Tvoj problema sada jest da si previše realan. Tvoja nastojanja su previše realna. Tvoja raspoloženja su previše realna. Nemoj uzimati stvari toliko zdravo za gotovo. Moraš početi sa brisanjem svoje osobnosti.'
'Zašto?' upitah ratoborno.
Tad mi je postalo jasno da mi propisuje kako se trebam ponašati. Cijelog života sam se izbezumljivao kada mi je netko pokušavao reći što da radim. Sama pomisao da mi opet netko govori što da radim bila je dovoljna da odmah zauzmem obrambeni stav.

...'Kako?' upitah.
Počni sa jednostavnim stvarima, kao npr. ne otkrivajući ono što stvarno radiš. Zatim moraš napustiti svakog tko te dobro poznaje. Na ovaj način stvorićeš maglu oko sebe.
'Ali to je budalasto', pobunih se. 'Zašto me ljudi ne bi znali? Što je loše u tome?'
'Ono što je loše u tome jest, kad te jednom upoznaju, ti si nešto što se uzima zdravo za gotovo i od tog trenutka pa nadalje nećeš moći raskinuti vezu njihovih misli, Ja osobno volim krajnju slobodu da budem nepoznat. Nitko me ne zna onako čvrsto i sigurno kao što vas znaju, na primjer.'
'Ali, to bi značilo lagati.'
'Ne zanimaju me laži, niti istine', reče oštro.
'Laži su samo ako imaš osobnu povijest.'
Uzvratio sam da ne volim namjerno zbunjivati ljude, niti ih dovoditi u zabludu. Njegov odgovor bio je da sam ionako svakog dovodio u zabludu.
Starac mi je napipao bolno mjesto. Nisam zastao da ga pitam što misli pod tim, niti kako zna da stalno zbunjujem ljude.
'Uvijek si znao lagati', reče. 'Jedino, što je nedostajalo bilo je što nisi znao zašto to radiš. Sada znaš.'
Pobunih se.
'Zar ne vidite da sam stvarno sit ljudi koji misle da sam nepouzdan?' rekoh.
'Ali ti jeste nepouzdan', odgovori ubijeđeno.
'Do vraga, čovječe, nisam!' uzviknuh.
Moj bijes umjesto da ga prisili da bude ozbiljan, samo ga je natjerao na histeričan smijeh. Stvarno sam prezirao tog starca, usprkos svoj njegovoj smouvjerenosti.
Na žalost, bio je u pravu u pogledu moje ličnosti"



Jedan lijep odlomak iz jedne knjige :)