;)

bacate li poklone nekad davno primljene od dragih prijatelja?
imaju li pokloni vrijednost, ako da, kakvu?
treba li poklone zadrzavati ili ne?
s vremenom se nakupi poklona, sjecanja,a sto s njima?

eto...jedno sasvim laganini pitanje uz suvignjon :-)

Poleti ptico
prekrasnim vedrim nebom
slobodno.
Ti stvori
radjanje
mocno!

Zapjevaj Bogu mojih rijeci stih!

Nek i On spusti pogled na nas, na mene slijepu sto kleci
i
moli za oprost.
Za zrno zivota i sjaja...

Klecim i molim:

Tebe o ptico slobode, prenesi tu milu pjesmu Stvoritelja k zemlji, vjetru i narodu svome.
Andjele Boziji.

Nek kroz Vas vjetar upozna zemlju, upozna sjaj svjetla i vatre sto oci moje bolesne ne vide.
Pa nek se rodi zivot sto hrana je nasa!

® by Me :-)
© free :-)

pun mi je k.... starih zatrovanih mozgova opterecenih duhovima proslosti koji truju mlade i zdrave mozgove primatskim i plemenskim temama bez imalo pogleda na svjetlu buducnost.
ti mozgovi truju mlade generacije, i sasvim mi je svejedno tko je tko, covjek il je zdrav il bolestan.

Mlade generacije trebaju svjetlu buducnost i zdrav primjer koji ce im pokazati kako se misli za buducnost, i stvara ta sigurna buducnost .
Negativne kljucne rijeci, ucenje prebacivanja kolektivne krivnje i usmjeravanje mladih mozgova na nerad, prljavstinu, mrznju prema bratu i sestri i trac je za mene no go. Ti koji to rade su neprijatelji covjeka, negovih buducih narastaja i obnove civilizacije.
Stari trebaju biti primjer i djecu uciti radu, urednosti, ljubavi postenju, stvaranju itd...

Od koga djeca uce ? Od starijih.
Tko im je primjer? Stariji.
E sad, kad se stariji pokvare i pocnu djecu zamarat kukanjem, djecu ucit neradu, svojim jezikom ih ucit negativnim kljucnim rijecima, stvarati negativnu krivnju u kolektivi i zatrovavati drustvo e onda sam jako ljuta. To je direktna prijetnja civilizaciji!
Naravno da postoje stariji koji su primjer i od kojih se moze nauciti. Njihovi rezultati se vide, oni su produktivini, oni ne misle na sutra, nego na par godina unaprijed. Ali brate kad prevlada stari zatrovani mozak opterecen duhom proslosti nastaje zbrka u mladim mozgovima. I to na bilo kojem mjestu planete Zemlje u sekundi zarazi zdravo drustvo.

Nasi mladi neznaju sto je istina a sto laz. Jer svaki mladi Covjek je nas potomak!
NEMA SELEKCIJE! On je Covjek i on je ljudsko bice.
Zato je STATISTICKA matematika najbolji prijatelj koji nikad nemoze pogrijesiti.

...polako i stabilno koracam putem sretnog zivota sto plodno radja i slavi to obecanje sto srce moje veselo i vedro svojom ljubavlju izbavi.
Prozirno, svjetlo i prozracno taj put mirisa zivota vjecne topline obozavam i vristeci i na sav glas pjevam pjesmu o ljubavi sretnoj sto zivi u meni za tebe za mene za nas.
To zlatno ruho sto u ocima mojim sjaj vjecni stvori obnovom radjanja ponosno vidim, udisem i zivim, ta istinska smisao ljubavi i srece nikad u meni sagoriti nece!

Ja volim te!
Ja vidim te!
Ja cujem te!
Ja osjetim te!
Ja ljubim te!
Ja milujem te!

Ako bi Ljubav postala sreca, ja cu je rukama obnavljati.
Ako bi radjanje postalo ljepota mladosti, ja cu je cvijecem darivati.
Ako bude svjetla nek zauvijek sjaji za:

ptice
za drvo
za cvijece
za snagu
za mene
za tebe
za djecu
za nas.....

U modrini plavog neba, sunce neka zauvijek sja.
Za ljubav, za srecu, za mladost, za mene i tebe:

Nek se zna!





© confessing

ljubav, sreca, obnova, radjanje, mladost, ljepota, cvijece, boje....

ako zemlja ima kolektivnu memoriju koja se moze matematicki svrstati na 0 i 1
od danas samo ponavljam rijeci: ljubav, stvaranje, obnavljanje, radjanje, svjetlost, ljepota, mladost

Jebem ja drustvo u kojem djela nemaju nikakvu ulogu, znaci podmeti kicmu al ako neznas dobro i slatko pricati jebi se, nitko te ne sljivi.
Od danas idem na instrukcije kod kurvi, pa picka mu materina nek me one nauce kako se lako zivi preko tudje lomace!
Radi, budi marljiv, gradi, sparljiv budi, kulturan budi,uci,budi dobar....sve me to naucise.

E jebalo majku od danas zivim zivot! Nista vise. Bolje prolaze ljencine i oni koji znaju blebetat praznu slamu, gradit kartonske kuce,njih vise cijene, njih se trazi da pricaju bajke, jer surovu stvarnost nitko nece.

Narod treba zabavu, nista vise! Ni krov, ni jelo, ni pice, ni cistocu...nista, samo dobru zabavu!

crven i plav je zivot moj...tek ponekad crninu obucem da proslavim staklo buducnosti zive u vjecnoj konstanti kruga...ponekad me zanese...pa izgubim ravnotezu, pa se zaljubim u crveno, pa onda u plavo..., omama pak kratkog vijeka bude...
hladnim tusem nasamaram sebe i kazem sama sebi: saberi se, uzemlji se...ravnoteza zivota te zove na balans(spoj)! Postojis i zivis za mladost buduce generacije selekcije stvaranja.Svojom krvnom grupom dokazujes da zivot ide dalje...


https://www.youtube.com/watch?v=7ou6MoKmxFQ

i zalaska.....
su Vile prelijepe plavokose i crnokose i njihova pjesma koja bezvremenski snagom budi prolazni zivot

o kočijama i puškama. Jer na svijet je došao novi naraštaj ljudi, koji buči i hudi,

ne čuje mir i tišinu, ne vidi ljepotu šume. Kad su zapucali iz pušaka i kočijaši zavitlali

bičevima, a svijetom se zaorila gruba glazba, vilinski je narod počeo napuštati svoje

krajeve. Viđani su u kolonama kao u svete dane, kako u zoru dok je još magla skriva

zemlju, pjevajući odlaze preko rosnih livada. Više se nisu vraćali.


Jedna od posljednjih vilinskih obitelji što su ih ljudi poznavali živjela je u pećini podno

gore kod izvora. Vidjeli su ih kako odlaze pred svitanje. Nisu se više vratili. A ljudi su

tada prvi oput ušli u njihov posjed i njihovu špilju. Za njima nije ostalo ništa osim drvenog

raspela. To je raspelo poslije odneseno u crkvu i još danas tamo stoji. Kad su vile otišle,

rekli su ljudi da su otišli i blagoslovi toga kraja, jer su zaredale zle godine. Pljačke i ratovi...

LinkLink

https://www.youtube.com/watch?v=u9Dg-g7t2l4

oči molim vas upijajte svjetlo sunca
uši molim upijajte milu glazbu i zvuk sunca i svjetla
usta osjetite vodu života
noge sjetite zemlju
ruke milujte to lijepo lice čovjeka
srce otvori se,svjetlostimizađi van
vizija stvaranja nije samo u gradnji materije, nego i očuvanju postojeće materije!
zrak je slobodan
i svatko ima gratis svjetlost sunca!
objavljujem zabranu korištenja moje svjetlosti svim svjetskim firmama
objavljujem zabranu korištenja ljudske svjetlosti u svrhu istraživanja, bez čovjekovog financijskog pristanka svim svjetskim firmama!©#

Naša kuća nema krov

,, Nadsvođeni vjetar. Može li se to, sestro?
Naša kuća nema krova. Tvoja šminka ispada iz ladica. Družiš se sa lutalicama iz kvarta i ujutro donosiš njihove priče. Uz kavu, zvuče gotovo boemske. Cijela zemlja je na polomljenim koljenima, ali na nogama. Ište se kruh i igra. Ti to znaš. Kupaš se u 12 h. Pereš sa ramena priče koje otječu. Miješaš gel za tuširanje od avokada sa suzama. Zapele su ti u pupku. Vrištiš na selfijima. Šutiš nakon kupanja, a onda ideš u sklonište za napuštene pse. Šetaš ih i promatraš. Ti, napuštena razumiješ njihov tajni jezik. Vraćaš se i jedeš, pola kifle i špinat. To će biti dosta. Cesta te zove. Izlaziš potpuno našminkana. Ne vidim ti lice više. Gubiš se u gužvi. A tako malo ljudi. Od tako sitne rulje stvorio se čep. Biće da je zbog zgusnutih sokaka grada. Imaš prijatelja koji svira jazz. Ne izlazi iz birtije. Ljeti bere jabuke sa svojima. Tamo je i Irena koja prodaje kineske igračke. Ne podnosiš Irenu. Okrećeš se i izlaziš. Sjedaš na klupu. Prilaze skitnice. Fektaju kune. Gladna si. Nailazi Mario. Vodi te na pizzu. Poznaješ sve u svojoj ravni. Pita te: Pišeš li? Kažeš mu: Moja kuća nema krova, brate! Kiša je ušla u slova i smočila ih. Obrisala si maskaru papirom. Obrisala si trg. A tako lijepo opisan trg tvog grada. Mario kaže da brine za tebe. On bi te htio oženiti. I on voli izgubljene psiće. Koji bi drugi povod bio. Umrijet ćeš mu na rukama uskoro. Opireš se pozivu na čaj kod njega. Ne treba ti čaj. Mario ima pouzdane ruke. Možda bi mogao sagraditi krov tvojoj kući.
Naša kuća nema krov, sestro! Granata ga je odnijela. Naši žele da se vidi do kraja vremena. Dok ne umru i njihov porod s njima."

da ja dodjem
pa eto i on ce doci

e malo morgen
x puta su me sjebali tako
dogovorimo se
ja dodjem
njega nema

e pa decko
ti dodji
ja neidem nikud vise!

Iz udobnih fotelja nagađamo jesmo li ikada živjeli
I jesmo li uopće voljeli
Sve smo nadvladali i daleko dogurali
Ali ne znamo voljeti
S uglavnom veselih ulica, odlutali smo u godine
Iznjedrili još jednu jesen
Pa rutinski otvaramo šampanjac
Vješto i sa smiješkom
Kao blijede smo uspomene bez pjesme
Pjesma i mašta nisu u modi
Ali, kad zapjeva ta naša ljubav, šarena i obećana
Kad zasja kao raskošna zora
Kad ushit ozari dan
Prestati će java i početi naš san
I biti ćemo rijetki gosti hotela na sedmome nebu
U pansionu strasti i radosti…


Brat ga je pisao

https://www.youtube.com/watch?v=CQUGUDc-fZQ&t=267s