zmajić

Vi ..vi ..koji ... Mislite .
da ..ste..bolji...
I nemate. ...grijeha...

Vi...ko ljudi ...

Nu ribice...
Slatkica...

A da..
Zbogom..
Blog..
Vi ..
Drkadžije...
I vi ko..
Fine žene...
DOvIđOrno..
U stvai..odjebite.
Isprika . Arapo..mai..cal..jaro..

E baš sam si si..
Pokazao sam ovim tinejdžerima
da i stara tehnologija na žicu..
radi čak i bolje nego njihovi
mobiteli i ta sva čuda nečeg bez
žice. ..
Link

Zašto ja

Gola istina visi na zidu.
Zašto ja?
I pišem...
Skakavac se popne k cilju.

(Obješene misli. Ruke.)
Nema skakavca.
Velom tajni ko da je pokriven.

Prazni skakavac - tko je?
Zašto on?

Zašto ja?

Dođeš
Očaraš me
Očima, smijehom,
Kretnjom.
Nemarom.

I prođeš...

Zašto pjevati daleke zvijezde,
Zašto prkositi nisku tlu?
Zašto praviti od njih pjesme,
Kada zapravo i nisu tu?

Ljubavi nema, ni snova ni nas,
To sve nam je tek razum dao.
Al' iznova te isti upitkuje glas:
Kako pisajuć o njima si znao

Ovak..
Patricia misli da sam ja calida...
A da je calida ja...

S tom malom nekaj ne štima..
???????????...

Link

Link

DOSADA ILI TKO ZNA KAKAV DAN

U pjesmi koju nikada neću napisati
Ima jezero već ostarjelo
Od rose nevidljivih cvjetova koji
Spuštaju nefunkcionalne ljestve
Sve dublje u mene, u neki grad
Do nevesele statue proljeća.
Zelenog bubnjara koji čeka
U dronjcima na vojničkoj kiši,
Negdje gdje su se statromodne suze
Umorile i postale mržnja.

Vesna Parun

Vrijeme ide...
Polako...

Link

Što vičeš, noćni vjetar? Za čim si tako lud? Što znači vaš čudan glas Je li prigušen tužan, a onda bučan? Jezik razumljiv srcu Vi tvrdite o nerazumljivom brašnu - I kopaš i eksplodiraš u njemu Ponekad nasilni zvukovi! .. Oh! Ne pjevajte ove grozne pjesme! O drevnom kaosu, draga Koliko je pohlepan noćni svijet duše Sluša priču voljene! Od smrtnika suze mu prsa, Želi se stopiti s beskonačnim! .. Oh! ne budi oluje onih koji su zaspali - Ispod njih vlada kaos! ..Link

Link

Jel neko reko...
da danas neće...
kiša padati...
i munje te...
parati nebom...

Link

Crta je tanka

plesa i prestanka,

tijekom ovog našeg tanga

gubi se nit zbilje svaka.


Nestaje razlika

između svjetla i mraka,

druga igre pravila





Postaje sve teže

uhvatiti takt,

zvuk se razleže

oskudan i plah.


Na obzoru iščezava

par koji pleše,

naša igra jenjava,

sada smo samo sjećanje svježe.


Vremenom u zaborav

odlazimo siguran,

bez imalo napora

pretvaramo se u balon ispuhan.


Srećom što valcer

nikada nismo plesali,

jer pretvorili bi se u kancer

koji ne može prestati.

Na kraju ćemo se sjetiti ne riječi naših neprijatelja, već tišine naših prijatelja.



Link