zmajić

Malo događanja od juče...

Poezija (prema grčkom "ποίησις", poiesis, ‘’stvaranje’’)
ili pjesništvo je umjetnost koja se zasniva
na izražajnim mogućnostima jezikaLink

E..
A ko je opet prvi...

Pitam Jaru...

Bem ti..ti bem..
A kad ću ja srest
mladu brkatu baku...

A ko je to reko..
Da mi u Slavoniji..
Nemamo..
Smokvu..
I lozu..

Jutro..iz..
Slavonije..

Slika je iz..
M.Bistrice..

SRETAN ROĐENDAN..
Lana48

Ne bih znao zašto si me
blokirala..

Pa ev javno..

Netko gleda..
Netko vidi...
Netko zamišlja..
Netko sanjari..

Evo nas kod izvora...

Sanjao sam da sam varvar
Riđih kosa, nagih grudi,
I da nosim teško koplje,
A da sunce jarko rudi.

Jarko rudi, zlatno sijeva
Izmeđ cvjetnih tankih hvoja.
Sanjao sam da sam varvar
Na zelenu polju boja,

Na zelenu bojnom polju,
Gdje se vije pramen dima,
I gdje leže nagi leši
Pod visokim kedrovima,

I gdje poju blijede žene
Vijuć svoja bijela vela,
I gdje idu svećenici
Noseć žare od opijela,

I gdje praska tiha vatra
Sa lomače ubojnika,
A u dolu grad se viđa
Kao blijedozlatna slika.

A ja stojim, ja ga gledam,
Na ruci mi krv od boja,
A uza me tiho sloni
Zlatooka ljubav moja.

I ona me tiho gleda
Pa mi i zbori.
Iz doline idu momci
I vika se njina ori.

V.V.

Zabliještit će mi oči jutrošnja bjelina
i opit će me ovi bistri glasi što ih odsvud čujem
O lice vjetar udari

Niz brijeg
dvanaest se djevojaka sanjka
Vjetar smijeh raznese na sve strane

A.B.Š.

JUTRO....

Da li ste to stvarno vi...

Hrelić..

Tam dole samo šume se plave,
Čez vedro nebo vrana preletava,
Vu toplem vetru dremle zrela trava,
Pesme žalosne reči sim lete:

“Zakaj si me pustil, samo me ostavil,
“Otišel si nekam, nesi mi ni javil!
“I ja ne znam kam bi od žalosti svoje,
“Zakaj si me pustil, drago srce moje?
“Svilo sem si slekla, vrata sem zaprla,
“Sâma sem i znam, da bodem skoro vmrla!”…

Na drugi breg mi joči tam glede,
A veter z mekem listjem poigrava,
Šumi i šepče; spi kraj pota trava,
I samo šume v soncu se plave.

F. G..

Seka Jana ubrav cvijeće
U njedra ga krijuć meće.

Seka mlađa pita, šta je
Zašto cvijeće sakrit haje?

Jana joj se mudro smije:
“Ocu ubran cvijet se krije.”

Sestra joj se tomu čudi,
Običaj je, misli, ludi.

Pa i ona svaki svetak
Ubra ocu svježi cvijetak.

Al ga nikad nije krila,
Čemu ta bi tajnost bila?

Minu za tim šest proljeća,
A narastla seka veća.

Lijepi Mijo pred nju stade
Te joj kitu smilja dade.

Skoknu u vrt blaženica
Ubrat Miji struk đurđica.

U cvijeću se sva postidi,
Gleda, da l’ ju tkogođ vidi.

Ubra cvijetak, te ga brže
U njedarca bijela vrže.

Za tih slatkih stidnih briga
Njegom svetom posveti ga.

Sada sejin čudnovati
Običaj i ona shvati.

Dragom ubran prvi cvijetak
Slatkoj tajni bje početak.

I.T.