Karantena

Gledam neki dan oko sebe, vrtim malo po glavi i pitam se, jesmo li stvarno postali toliko komplicirani ili smo samo zaboravili kako se normalno razgovara?
Kad malo čitaš što ljudi pišu i kakva su im iskustva, ispada kao da je nastao pravi mali zid između nas.
Žene kažu: "Nema više muškaraca s inicijativom, svi bi samo igrice, traže savršenstvo, a čim zagusti, nestanu bez glasa."
Muškarci kažu: "Žene su postale previše stroge, s popisom uvjeta kao da biraju direktora svemira, a svaka sitnica je odmah razlog za crveni karton."
I tko je tu u pravu? Vjerojatno nitko, a opet svi pomalo.
Istina je negdje u sredini. Nekako smo se pogubili u moru opcija, aplikacija i lažnih savršenstava s ekrana. Ljudi se danas boje uložiti truda jer je lakše okrenuti leđa i stisnuti "blok" nego priznati pogrešku ili dati nekome drugu šansu. Pobjegli smo u svoju zonu komfora i onda se čudimo zašto nam je usamljeno.
A zapravo nam svima treba ista stvar: malo topline, iskren osmijeh, netko tko će te saslušati bez skrivenih namjera i tko će reći: „Tu sam, bit će sve u redu.“
Možda bi trebali malo spustiti gard, prestati tražiti mane s povećalom i dati priliku običnim, stvarnim ljudima sa svim njihovim manama i vrlinama. Jer savršeni ne postoje, ali oni iskreni još uvijek negdje šeću.
Što vi kažete? Jesmo li zaboravili kako se voli ili se samo previše bojimo povrijediti?

nikad ne reci nekad, jer sve je lažno. Teško pokazati obraz da ne bi bio đon..kazalište lutaka..glumčad