balada botswana

Na naslovnici istih par redaka, baš kao i jučer i prekjučer i bla bla bla.

Požari haraju svijetom, a vatrogasci ih moraju gasiti.

Politika se jedno kratko vrijeme nije kurvala, a navodno je opet počela.

V Ameriki ništa novo, sve iste bedastoće.

Na nogometu kod škole opet stara ekipa samo kaj na poluvremenu ne žlepaju vodu ko' prije neg' su im sad dobre i pive.

Burek od sira ili od mesa, isti q... ali je jako važno jer inače ne znamo kako ćemo dalje dok se ta zavrzlama ne riješi.

Alka će se opet održati, ali ovoga puta ne u Sinju.

Hajduk i Dinamo na zasluženi odmor, a mi ostali udri po strategijama za iduću sezonu.

Susjedu muči kičma, a nema ju ko' izmasirati.

Tam negdje v Indiji je krava vmrla na cesti, čekali su mrtvozvornika prek 4 vure.

Kinezi i dalje šišaju miše, ali sad bez straha.

Francuzi u svom dvorištu ne sortiraju otpad, a na sva zvona brbljaju o zelenim energijama dok im nuklearke delaj čist fajn.

V Njemačke isto nekakve parade i pizde da ne velim materine, ne znam kaj se s njima dogodilo jer ništa nam ni ne govoriju.

Slovenci su zglasali da ako im se oće moreju se eutanizirati i za to buju morali extra platiti oni kaj nemaju dopunsko.

Austrijanci ko' Austrijanci, čekaju da snijeg padne.

Mađari su prešli na more pa nemaju vremema jebati oko međe.

Slavonci su v Irskoj.

Dalmatincima je fjaka.

Zagorci se plačeju jer nema dosta sladora.

Istrijani samo šutiju i delaju.

Švedska je u nekakvom balonu, a Šveđanke su i dalje lepe puce.

Na kraju ulice na plotu piše da je, ali vele da ipak nije - neki su išli pogledati.

Velika je gužva na Lučkom, a na plažama nema puno ljudi.

Albanci su se bacili u turizam, navodno je sve jeftino pa čak i za nas Hrvate.

Sindikati i njihovi predstavnici se boriju za prava radnika, ali ne u iduća 4 tjedna jer su na godišnjem.

Sabor ne dela, ali ne zato kaj neće delati nego kaj može ne delati.

Birtija se polako puni, još nosiju kave.

Sve je to tako nekak isti drek, ali je dobro znati da je danas ona nedjelja kakvu još vidjeli nismo.

Taman kad je sve gotovo onda tako nešto uleti ko' prst u oko i mislim si pa dobro jesam li samo ja dobio karte za tu predstavu u kojoj baksuzi misle da u rukama drže drugi dio uzice.

Vrijedi pokušati od početka, ali gdje je više ostao početak ne znam.

Okorjelost nije ništa drugo nego rezultat onog kad ostaviš komad mesa u pećnici 15 minuta dulje nego je trebalo.

Danas će biti okorjelo, sutra možda neće.

Zločestoća se ne stvara s ciljem ona se rodi iz dosade.

Samo smijeh ti može dati onaj tko te istinski cijeni.

Nikad nije naplaćena kaucija za boce s porukama.

Ništa ne može izbrisati činjenicu da vrijeme ne postoji, a ljudi prolaze.

Blago onima koji ne razumiju.

Uvijek sam bio protiv toga da to što se usko nosi zovu haljina. Haljina bi trebalo biti nešto što je široko, a za ovo usko još nisam smislio, ali moglo bi biti i "siluetina" ili tako nešto.

Koliko sam samo danas kilometara prevalio zbog administrativne pogreške i onih sitnih slova. Vrlo dobro znam da nisam jedini i dobro je za iskustvo, ali da je zabavno i nije.

Klimave su bile one jagode sa šlagom, niti jagode od jagoda, a i šlag je bio tragikomičan. Drugi puta ću tražiti dubai mineralnu.

Uz sve to tako posloženo vidim i ja sam i bez da mi oni kažu da ne može ići na dobro za sve nas. Očito odavno nikome nije stalo jer stati se ni ne može ako te uvjere da kasniš.

Koliko sam si puta znao reći kako je dobro što znam čitati, a znalo je biti da sam i požalio zbog toga.

kako podnosiš to što se stalno moraš uvjeravati da je sve dobro tako kako je?

pitam se koliko ti se zapravo teško priviknuti na to da tako mora biti?

zar želje za promjenama zaista umru prije nas samih?

kako je došlo do toga da hodamo svijetom tako zavarani i to sami od sebe?

vjerojatno samo tako možemo to sve izdržati kako bi ostali u okvirima očekivanog što od nepoznate okoline i što od onih blizu nas.

vidim li to kontradiktornost u onome da ako me svijet promijeni i ja mogu mijenjati svijet ili me ipak svijet još nije uspio promijeniti?

ponedjeljak - 100 planova
utorak - 50 manje
srijeda - opet 100
četvrtak - samo misli
petak - samo 1
subota - promjena plana
nedjelja - zažmiriti, a vidjeti

Napraviš dovoljno veliku kružnicu i misliš da je dovoljna za sve što ti treba, a onda nekako putem shvatiš da puno toga ostane vani. Udružiš se s patnjom jer misliš da je tako lakše zbog te uzaludne potrage za smislom pa se povremeno iznenadiš kojim bljeskom te neke nazovimo je nade i umjesto da je ugostiš tražiš razloge da se izmakneš svakoj situaciji koja te stavlja pred gotov čin.

Jednostavno sve više život počinješ krojiti onako kako je jednostavnije za tebe samog, a znaš da van kružnice isto ima života koji te čeka samo ti ne želiš napraviti korak van linije zbog te uloge koju s godinama prišiješ i kao da u najnovijem filmu ne bi našli ulogu za tebe. Više se ni ne pitaš kako je to pred novom publikom jer shvaćaš da bi žar kojeg održavaš na životu mogao nestati i više ti znaći stotinu poznatih ruku koje plješću nego milijun onih koje bi te vukle iza pozornice.

Trenutak jednostavno ne postoji niti je ikada bio - ima samo ta neka linija dovoljno velika da kada se približiš njoj osjećaš kao da stojiš na ravnini i ne znaš više da li je tvoja kružnica tu niti s koje strane si izvan nje.

Idem tako redak po redak i skoro dođem do kraja kad tamo negdje pred sam kraj točnije 240 i neka stranica lijepo popeglanih 50 KN, sjećate se još ili ste već zaboravili?

Ajde sad, bez gledanja, čiji je portret na prednjoj strani novčanice od 50 KN?

Sviraju noćas onu stvar na koju svaka poštena duša raskopča košulju bar za 3 gumba, a i najtvrđi um pukne od znatiželje.

Osjećam napetost, ne mogu je opisati, samo znam da je prije bila nešto čega sam se bojao.

Pogledom ko' strijelom gađam prve redove jer tamo se skrase najhrabriji umovi.

Osjećam da je vrijeme za odlazak, a znam da još nisam bio dovoljno.