ovo nije o glas

SPONA

Vjetar šušta kroz zelenilo oko terase, no ljuljačka na drvetu stoji gotovo nepomično, kao čovjek koji čeka, povremeno prebacujući težinu sa noge na nogu. Svaka nagla promjena prerana je, jer ona čeka pravi trenutak. Srce njihovo kuca, a ipak prostor šuti, teži od riječi. Prostor zavibrira od kucanja srca – jedini vrijedan zvuk, uz tiho povremeno disanje.


PROMATRAČ (ONO) – između tišine i ritma

Tišina je osjetna, gotovo opipljiva, jer niti jedno od njih ne želi napraviti ishitreni korak. Miris smilja u zraku omamljuje, ali nigdje nema znakova da će se bilo što pomaknuti iz svog trenutnog stanja. Ljuljačka, poput njih, čeka.

Riječ “Zaplešimo, fakat zaplešimo” visi u zraku, ali nikome ne pada na pamet da je izgovori. Nije ušla u vrijeme, nije dosegla stvarnost – sve ostaje na rubu mogućeg, u njihovoj međusobnoj igri. Ono promatra, osjeća i poigrava se scenom, ali ne dira.

Njegov dlan lagano se znoji, a srce lupa snažnije, kao da prepoznaje težinu onoga što dolazi. Tišina postaje gotovo opipljiva.

Sve što će slijediti još mi je nepoznato. Vrijeme se zadržava, njiše na rubu – hoće li ikada pokrenuti nezaustavljivi kotač? Trenutak je neodlučan: planuti ili zauvijek ostati u polusjenci?

...hoće li išta biti?

Njegovo:

Terasa i zelenilo oko nje. Ima trenutaka kada riječi nisu potrebne, smetaju. On se izgubi tražeći njene tragove na ljuljački obješenoj o drvo. Ponekad nestane u kaotičnom detalju koji uzme svu pažnju. Zelenooka osta sama na terasi. Muk je dok se tišina raspričala. Gotovo nepomični sjede na dvosjedu dok pogled nestaje sa sumrakom. Ljuljačku lakim pokretima zavodi vjetar.

Da zareže nožem tišinu ona stavlja njegovu ruku na svoj bok. „Osjeti ritam,“ dopire samo za njega. Nešto hladnog mjeseca i poneka zvijezda kao nijema publika. Osjeća dlanom vrelinu pod tkaninom. Gotovo da ga zapljuskuje njena krv što plavi pod kožom. Malo prije mirna, u iščekivanju, a sada agresivno privlačna. Gotovo neodoljiva. Vješto postavljena zamka vlažnih usana. Poigrava se njime. Nedostaje još samo mijau.

Uz glasan uzdah on ustaje i odlazi na rub terase. Ovaj put namjerno još jednom potraži pogledom ljuljačku. Osjeti hladnoću na leđima. Zelene oči krenu ka crnom. Ostavi ju još poneki tren, a onda se okrene, pruži ruku i kaže: „Zaplešimo, fakat zaplešimo.“

Njeno:

On zastane na rubu terase, osjeti hladan vjetar na leđima, a ja mu se nasmiješim tako da mu se smrzne krv u žilama. Lice mi je gotovo nevinije nego što sam mislila, ali u očima… gore kristali.

Dosadna kukavica me iznenadi povratkom i pruženom rukom. Dug je dan, predug, no gotovo sam sigurna da sam rekla – „Zaplešimo, fakat zaplešimo.“

Moje:
......a što je slijedeće*

Jel Vam kasni Božić?
Ma, stojte si dobro…

(da li ste sigurni da želite...)

Link
Gdje život diše – pod suncem duše


Držim balon između dva prsta.
Pustim ga.
Gledam kako odlazi… i smijem se vlastitoj slobodi.

Besprijekorno uglancano skladište, gotovo da vonja na bolnicu. Vreva, gužva, tjelesa se smjenjuju
Klizi nasumično pogledom po uglancanom podu.
repetitivno bijelo, blještavilo do u beskonačnost
zapne vrludajući o poneku putujuću vrećicu
odagna jednostavnost pruženog osmjeha na imaginarnu ljutnju. Sterilno, bolno sterilno.

Nije to za me, zgasne se plamičak misli. Ustane te krene ka sumraku. Život je u njemu

Link

Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka.