Za one koji se ne boje osjecaja

Sve češće imam osjećaj da su riječi postale lagane. Prelagane. Izgovaraju se brzo, bez težine i bez odgovornosti. „Čujemo se“, „Vidimo se“, „Javim se“, „Dogovoreno“. Lijepe, uredne rečenice koje zvuče kao obećanja, a zapravo su samo trenutna udobnost.

Površni ljudi često govore ono što je u tom trenutku najlakše reći. Ne zato što su zli, nego zato što ne žele nelagodu. Lakše je obećati nego objasniti. Lakše je ostaviti otvorena vrata nego reći da se ne želi ući unutra.

Problem nije u tome što se netko predomisli. To je ljudski. Problem je u tome što se sve češće zaboravlja da je druga strana stvarna osoba, a ne chat prozor koji se može zatvoriti bez posljedica. Da iza svake poruke postoji netko tko je povjerovao u izgovorenu riječ.

Površnost se danas često maskira kao sloboda. Kao opuštenost. Kao „ne dugujem nikome ništa“. A zapravo je to samo bijeg od odgovornosti. Jer odgovornost počinje onog trenutka kad nešto kažeš. Kad nekome daš nadu, očekivanje ili barem osjećaj sigurnosti.

Postoje ljudi koji će ti reći: „Vidimo se“, i stvarno misliti to. I postoje oni koji to kažu samo da razgovor završi ugodno. Razlika između njih nije u riječima, nego u karakteru.

Naučila sam da ne treba slušati što netko govori kad mu je lijepo, nego kako se ponaša kad dođe vrijeme da se riječi pretvore u djela. Jer obećanja bez namjere nisu nespretnost – to je izbor.

Možda sam staromodna, ali još uvijek vjerujem da riječ nešto znači. Da je dogovor dogovor. I da je iskren „ne mogu“ puno pošteniji od praznog „hoću“.

Na kraju, nisu nas umorili ljudi koji su bili iskreni, čak ni kad je boljelo. Umorili su nas oni koji su govorili lijepo, a nestajali tiho.

I zato danas biram drugačije. Biram ljude koji znaju težinu svojih riječi. Jer osjećaji nisu površni. I ne bi trebali biti.

Kažu da danas nikada nije bilo lakše upoznati nekoga. Jedan klik, jedna poruka, jedan „sviđa mi se“. Profili, slike, opisi, kilometri ljudi na dohvat prsta. Pa ipak, nikada nije bilo više samoće. Kako je to moguće?

Svi smo tu. Online. Dostupni. A opet – udaljeni.

Danas se upoznajemo brže nego ikad, ali se isto tako brzo i gubimo. Razgovori nestaju bez objašnjenja, poruke ostaju neodgovorene, ljudi odlaze bez pozdrava. Ghosting smo prihvatili kao nešto normalno, kao da emocije nemaju rok trajanja i kao da nitko nikome ništa ne duguje. A ipak, svi potajno želimo objašnjenje. Jednu iskrenu rečenicu. Jedan razlog.

Čini mi se da smo postali previše oprezni, a premalo hrabri. Lakše je nestati nego reći: „Nisam spreman“, „Ne osjećam isto“, ili najteže od svega – „Bojim se“. Jer danas se više bojimo emocija nego samoće.

Svi tražimo „ono nešto“, ali rijetko tko želi proći put do toga. Želimo kemiju odmah, savršenu komunikaciju, osobu bez mana. A istina je da prava povezanost ne dolazi u prvih pet poruka. Ona se gradi. Polako. Ponekad nespretno. Ponekad s tišinom. Ponekad s pogrešnim riječima.

Možda je problem u tome što smo zaboravili biti stvarni. Svi smo malo uljepšane verzije sebe – na slikama, u opisima, u prvim razgovorima. Pokazujemo najbolje, skrivamo ranjivo. A upravo je ranjivost ono što nas spaja. Ne savršenstvo.

Zanimljivo je kako svi žele iskrenost, ali se iskrenosti boje. Kako svi žele dubinu, ali ostaju na površini. Kako svi žele ljubav, ali bježe čim osjete da bi mogla postati stvarna.

Ne pišem ovo jer imam odgovore. Pišem jer imam pitanja. I jer vjerujem da još uvijek postoje ljudi koji žele više od dopisivanja bez smisla. Ljudi koji žele razgovor koji traje, pogled koji se pamti i osjećaj koji se ne briše jednim klikom.

Možda smo danas sami jer smo zaboravili kako se ostaje. Kako se sluša. Kako se daje šansa – drugima, ali i sebi.

A možda samo čekamo nekoga tko se neće uplašiti kad stvari postanu stvarne.

Ako si to ti – možda se već prepoznajemo.