Dijete cvijeća

Vec pogled prema tebi, šaptao mi je buducnost.
Ti, uspravljen, tihog glasa i odvažnih pitanja vodiš me s druge strane.
Dok ti se usne usporeno micu, u mojim ocima gube svrhu. Dovoljna je igra tijela i opipljivi razgovor. Trenutak je vec iza nas. Osmijeh zbunjuje, želja vrišti.
Ti, sve bliži svemiru, trciš u nepoznato, ja bliža slabosti, tresem se od gladi za snagom. Mi smo obgrljenje, splet priviđenja. Prepuštajuca tišina mi sklapa oci. Želim reci-i ja sam se pitala, dok nevješto pokušavam izbjeci pogled, osjecajuci hladnu plohu pod vrhovima tvojih prstiju.
Pokazao si mi kako osjetiti sebe. Strah me je osobe koja sam uz tebe.
Ono što želim je između krajnosti. Strpljenje nestaje u tragu odobravanja. Želim shvatiti pa dozivam toplinu tvog tijela. Micem ti pramen sa lica, vrata se vec zatvaraju. Borim se, dok strepim za novim susretom. Bježim.glumeci ispraznost.
Tvoje usne, ljepše no ikad...

Sanjao sam,
E kako ulaziš u moju pjesmu
Ulaziš prosto ko u svoju baštu
Pod pazuh dolijeću ti lastavice
Ja pjevam
Bijela mi krila rastu
A više me ne boli...
Sanjao sam
E kako s anđelima jedeš trešnje
I kako anđeli na mene liče
I kako šapučem u tvoje krilo
Rađaj mi djecu kao kolačiće
A više me ne boli...

Neznam što da radim sa sobom,
na što misli da bacim,
pa eto stvaram polako pjesmu o tebi,
gledam tvoje tijelo,
ludujem za njim,
i ponavljam u sebi samo jedno.....
...poljubi me...
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me...
...poljubi me...
pa se privij tik uz mene,
i zapjevaj,ako znaš,
bilo što...
Želim da se stisnem uz tebe,
da ti šapučem u uho bisere,
da pričam o slobodi,
da se glupiram,
da ti kažem...
oh,ti ludo jedina...
...poljubi me...

Oprosti što nisam bila svoja dok sam bila s tobom,
što nisam disala dok si ti živio život,
što riječi nisu izlazile iz mojih usta kad su ti bile najpotrebnije,
što te nisam shvačala ozbiljno u trenucima tvoje najdublje iskrenosti,
Oprosti što te nisam doživjela kao stvarnu osobu jer to nisi zaslužio,
što sam se igrala tvojim osječajima kao što se dijete igra loptom,
što si svoje vrijeme darovao meni a ja ga nisam cijenila,
što tvoj osmijeh nije izmamio moj,a tako ti je bio potreban kao znak da mi je lijepo s tobom,
Oprosti što si posumljao u svoju vrijednost dok si bio samnom,
što sam bila neiskrena dok sam te gledala u oči,
što ti nisam otkrila sebe a ti si to učinio bez razmišljanja,
što sam jedva čekala poljubac za rastanak dok me ti nisi želio pustiti iz zagrljaja,
što je nakon one prve večeri došla i druga,
Oprosti što mi tvoja dobrota nije bila dovoljna,
što smo se rastali onako nedorečeno,
što nismo otišli na onu kavu koju smo planirali,
što nisam priznala da je bolje reči istinu nego šutjeti,
što sam ti pružala nadu koja je nestala sa onim mamurnim jutrom,
Oprosti što sam bila kukavica da ti kažem da te nevolim.
Hoču li sebi oprostiti što sam pogazila svoje principe  govoreći ti na rastanku da i ja jedva čekam sutra!?
Imao si sve,ali meni je bilo potrebno nešto više,nešto što ču prepoznati tek kada to doživim....
Još se na kraju pitam,hoču li sebi ikad oprostiti ako to nešto ne postoji!?

Spavamo prosječno 8 sati na dan.To je oko trećina dana.Znači da trećinu godine provedemo spavajući.I nitko od toga ne radi problem!!!Zamislite koliko bismo si vremena stvorili kad bismo svaki dan spavali samo jedan sat manje.Vjerovali ili ne,oko 27 tisuća sati,ili oko 3 godine...

U jednom kutu,tvoje dnevne sobe,
gdje ne može doprijeti nepozvani pogled,
na dnu tvojih prepunih vitrina,kriješ slatku fasciklu s natpisom,intima...
Međ slikama tebi dragih lica,
gdje kriješ svoje spomene i pisma,sve u formi poezije,stiha,
nalazi se i moja ljubav tiha...
Tu su pjesme nikad objavljene,napisane zbog voljene žene,
al' datumi na njima su stari več odavno nema novih stvari..
...
tek ubacim nešto da te štrecne...ko te kara nek ti piše pjesme!

Probudila se ja u 4.30.Ne sječam se jesam li se ikad u životu probudila tako rano.Ali jutros sam imala dobar razlog.Mama je poslala autobusom torbu punu hrane a kako iz pripizdine di sam živjela 18 god. vozi samo jedan autobus koji stiže ujutro u 5.30 nisam imala druge.Dovukla se do tramvajske stanice,na sve četiri,ukočena od hladnoče,imala sam osječaj da mi je lice slagalica i da če ako otvorim usta ili trepnem,počet polako otpadat,jedan po jedan,komadići lica.Trudila sam se disat što je manje moguće.Osječala sam se ko Pale sam na svijetu.Ja sama,nigdje nikoga i ja sama a nigdje nikoga...Kao neka kurvica šetala sam lijevo desno,nebili mi netko prišao i pitao:lutko pošto je pašteta?Sjetila sam se Balade iz predgrađa i odjednom se našla u njoj:I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkasto žutu ,na debelo blato kraj staroga plota bez ijedne mušterije na putu...
A hvala kurcu,rekla bi moja prija,došao je tramvaj.I tako vozim se ja,došla na auobusni.Vidim autobuz,nema putnika,nema vozača,nigdje nikoga.Pa ovo jutro se urotilo protiv mene.Pogodili ste,čekam ja opet,čekam.Več sam se počela osječat tu kao kod kuče,Ja dijete s kolodvora.Svidilo mi se-hladna klupa,metalni koševi za smeće,crne vreče u njima,reklamni panoi sa Gordanom Kožuljem,taxisti koji  iznenađujuče smireno sjede i razmišljaju ili su možda spavali,pa čak i glas koji bi me svako malo probudio,prodorno izjavljujući-Autobus iz Bonna stigao je na kolodvor,autobus u smijeru Sarajeva kreče za pet min...Primjetila sam da su napokon maknuli one vodene prepreke za putnike koje ničem nisu služili.Vidim nekog čovjeka kako ide prema meni i maše.Okrenem se nema nikoga,mora da maše meni.Priđe i kaže mi-ej Milena pa ti si več došla!Kažem mu da me zamijenio sa nekim .On onako s nevjericom,stane par trenutaka,okrene se i prođe pored mene i sjedne na klupu do.Bilo mu je neugodno.Pomislim da vjerojatno čeka nekog koga dugo nije vidio i zaželim da Milena dođe ubrzo da vidim taj njihov ponovni susret..
A hvala Bogu,rekla bo moja druga prija-dolazi vozač....Kad ono ja uzmem torbu,pukne ručka i torba se raspara po sredini.Duboko sam udahnula i počela u sebi pijevat:ništa mi neče ovaj dan pokvarit...Objeručke obuhvatim torbu.Došla do semafora kad ono crveni SDPovski čovjećuljak odlučio osvetiti mi se što nisam ljevičarski nastrojena.Prelazak s jedne na drugu stranu ceste mi je predstavljao čitavu viječnost.Zamislim se šta bi bilo da mi sad počme ispadat hrana iz prepune torbe a opet se pojavi malicrveni čovječuljak.Auta projure a ja ostanem ležati  zajedno sa zgnječenim narančama,teglom maslina i čuftama okolo razbacanim.Dali bi netko pokušao spasiti mene ili odjebat mene i uzet teglu maslina...Brzo me napuste crne misli a ja se neđem na drugoj strani ceste.Sad sam u tramvaju i za kojih 15 min.bi se trebala opet nači na onoj pustoj tramvajsoj stanici.Ali to se produžilo na sat i pol.Ma ništa stašno.pukla tramvajska žica.Ispraznio se cili tramvaj,lažem,nije cili,ostala sam ja i moja slavna torba,neka bakoca poviše mene kojoj je bilo svejedno jer je spavala i neka živčana teta.Prišla mi je i sasvim mirnim glasom rekla-mislim da sam dobila živčani slom,i vrati se ne sjedalicu.POmislim,pa kakva je ta žena kad je smirena,jeli uopče tada živa..Pogledam kroz prozor,vidim psa koji je upravo obavio nuždu,iliti se posro na ledu,sad to pokušava zatrpati ali bezuspješno.Posklizne se svaki put kad zamahne nogom.Napokon je odustao,a govno je ostalo di je.To mi više nije bilo zanimljivo pa sam uzela jednu mandarinu iz torbe,ogulim je i pojedem.Pa nebi bilo loše ni da ostanemo ovdje-ima hrane,samo mi je ledeno.Naravno da ne griju sjedala.A kad to nije potrebno onda jesu i tada imam osječaj da če mi se zapalit i kaput i hlače i guzica...ali dobro,glavno da sam ja kupila godišnju kartu.Di mi je pamet bila!
Ajde da ne dulim,popravili žicu,u međuvremenu se ona baka probudila i otišla u obližnju birtiju,a živčana žena je počela puhat,kao da pihanjem želi pokrenuti tramvaj.Da smo se nalazili u balonu već bi se odavno vinuli u visine.Mislim da je ženi sigurno bilo ime-Simonida Puhalo.Tramvaj krenuo,ja izašla na stanici koja više i nije bila tako pusta i krenem prema stanu...Ne osječam ruke jer sam u žurbi zaboravila rukavice.Nosim ja tu torbu,iznenađujem sam sebe kako još stojim na nogama.Nisam svjesna svoje snage-pomislim da bi mi bilo lakše da izbacim one kore od mandarine ali ubrzo sehvatim o kakvoj gluposti razmišljam...Kad ono ispred sebe ugledam tri gumene rukavice,kao one što dobiješ u farbi za kosu.Pustim torbu i počmem se smijat.Da me je netko vidio reko bi:Trava je zakon!Dobro,vidjeli su me tip i ženska koji su izlazili iz neke ruševne napuštene kuče.Cura je vikala:pa kako si ga mogo zaboravit,to se samo tebi može dogodit.No dobro,njihova stvar.Dignem torbu,ispadnu dvi naranče.Nije mi se dalo skupljat ih.Bilo ih je lijepo vidjet na snijegu.Sjetim se  moje tete Ingrid i njenog Ljubavnika Čičinka-kako me je poučavala kako se u njeno vrijeme zavodilo:Uzmeš vrečicu jebuka ili naranača i slučajno ih ispustiš kad prođe neki zgodni mladič,on ti dođe pomoči da ih skupiš i upoznate se....govorila bi mi ona.To je bilo prije pedesetak god.-pa šta se sa svijetom dogodilo u međuvremenu?
Došla u stan ,legla u krevet.Kao da se ništa nije dogodilo.I tako dok sam opet nešto čekala,u ovom slučaju da zaspim,mislila sam na one dvije naranče u snijegu,susret munjenog čovjeka i tete Milene i pitala se di je  nestala četvrta rukavica!?

Pogledaj ga u oči,čujem netko mi govori i ne obatirem se.
Spuštenog pogleda borim se s nepoznatim glasom.
Nepoštena borba-on je toliko slabiji od mene,
nema izgleda.Borim se ja,on se bori,komeša se ,želi
 raširit svoja krila,poletjeti i zagospodariti mnome.
Vežem mu krila čvrsto,bez svijesti tko sam.Pogled mi
je izgubljen među palim listovima ispod jedne klupe
tuđeg grada.Mrzim ih.Ni po čemu posebni ukrali
su mi ono najvrijednije šta mi je taj trenutak nudio.Glas
se oslobodio,sretan što je uspio ali trenutak kratko traje.Glas
 se izgubio u sreći i umjesto da on zagospodari pogledom ,pogled
zauzda strah.Spuštam glavu i sljedečih minuta živim od pogleda.
MIsli se roje,nemogu nači mjesto jer je ono posljednje zauzeo
pogled.Misli i riječi su nedostojne pogleda.Nešto tako lijepo
 a tako zastrašujuče.POgled otkriva biče.Gola sam pred pogledom.
Nisam spremna za pogled.Netko je rekao -oči su ogledalo
duše...I taj je osjetio ono što sam ja tada.Iskazao je poštovanje
pogledu.Ali on sretnik,nije zauzdao glas,pokorio se pogledu!Sreču
 sam dobila na dar.Pa zašto je ne uzmem?Možda jer je dar zamotan
 u pogledu....

Pa zašto bi danas trebali voljeti neku osobu?To su izmislili sebični ljudi da bi prisvojili sebi ovaj dan.E neče!
Volim i ja-spavati,gristi nokte,cigarete,smijeh,samoću,prave prijatelje,roditelje,miris pokošene trave,njegovu dugu kosu,osječaj slobode,osječaj sam po sebi,život,pivo,pive,gajbu pive,dodirnuti bocu,dignuti čep,piti,maštati,izgubiti se,druge svijetove,svoj svijet,ne razmišljati,voljeti,ponekad sebe,često druge,crno,cvijet,pauke,gitru,Morrisona,more,pohani sir,jednostavnost,maleno pogled,trenutak,posjet,sječanja,studentske dane,krevet,osječaj potrebe,prihvaćanje,pijesme,glupost,besmislenost,boje,klupe,zvijezde,zanimljivo,posebno,svoga anđela,vjeru,pouzdanje,jutro,prozor,iskrenost,osmijeh,slušati,razumijeti,dijecu,neiskvarenost,znati,želeti,zatvoriti oči,gledati ga,tajne,ne zaboravitio zaboravljeno,ples,ljenčariti,živjeti život,biti ja,ljude s kojima to mogu,što mogu voljeti,ne nositi kišobran,ulice,tragove avijona,tekući jogurt,mrkvu,promjene,misliti da mene netko stavlja na ovaj popis,miris,šareno,oprostiti,kad se nešto isplati,oprostiti,dotaknuti,osjetiti dodir,djetinjstvo,ljude koji nisu prijatelji sa svima,razmišljati,stvarati svoje priče,ljudima zamišljati živote,dočekati a ne čekati,ljubiti se,iznenađenja,sjetiti se i sve ljude jer mi je to danas dopušteno,nisam ograničena na jednu osobu.I neka mi sad netko kaže da ovo nije i moj dan!