-

na tv-u. knjiga mi je takva da mi se spava.

ima koga ili ste svi izumrli?

Link

odlučila ne zapalit. nijednu. nakon što sam zadnjih dana na 2-3 dnevno.
hehe, odličan trip.

Link

ako si poželite nešto poručiti:
Link


običan Link

za ekipu u ćošku:)

Link

OVULACIJA

“Hipotetski, ako biološki zdrav par počne s trudnoćom sa 22 godine života, uz uredan spolni život i dojenje može imati 11 djece, a bez laktacijske amenoreje (izostanak menstruacije uzrokovan dojenjem) i 15 djece tijekom reproduktivnog razdoblja života.”

Vaše zdravlje, vodič za zdraviji život 48 (06/06)


Cijeli dan bila mu je zgodna, dobro raspoložena i mirisala je po nečem ženskom. Odgađao je pomak prema naprijed od jutra, ali poslijepodne u kuhinji, dok je nešto pjevušila nad grincajgom za juhu, više nije mogao izdržati. Prišuljao joj se. Nagnuo se nad nju i liznuo joj uho. Lagano je ukliještio uz kuhinjski pult, kako bi koliko – toliko spriječio opiranje.

Povukao joj je majicu prema gore. Rutinski, hrabro. Dobro poznat teritorij, nije bilo potrebe za odugovlačenjem. U ovako neizvjesnom trenutku, moglo bi samo odmoći. Pričepio lijevu sisu. Prvi presudan momenat.

Ništa.

I opet rutinski, hrabro, znatiželjno promrsio desnu. Kroz žbice prstiju provukao bradavice. Nabrzinu. Ko propeler.

Ni a.

Podigao je iznenađeno obrve. Uza sav trud koji je uložio, nije očekivao ništa osim odbijanja.

Zadnjih 20ak takvih završavali su na rubu katastrofe: morala se otuširati, nervirali su je susjedi – stara – sestra – kriza u Afganistanu – kriza srednjih godina koja će nastupiti za nekih 15 - sama sebe, imala je predmenstrualni, menstrualni i postmenstrualni sindrom 25 dana u mjesecu, a ostalo ju je, ako nije bila u depresiji, boljela glava. Ustvari, dvaput mu je i dala, od toga jednom gledajući u strop, a drugi put nakesivši mu se bijesno pravo u facu, pa je zbrzao stvar koliko je god bilo moguće, samo da izbjegne onaj cinični pogled ispod sebe. Papak (bar se tako osjećao poslije).

Kako je grožđe i dalje bilo kiselo, razmišljao je o tome kako će celibat ustvari potaknuti njegove intelektualne sposobnosti, da se mora čim više posvetiti drugim, važnijim stvarima kako ne bi razmišljao o tome da mu nešto fali, i nadao se će ona kad tad osvanuti orna, čila i željna, baš onakva kakva je bila nekad, dok su još dinosauri hodali zemljom.

I sad, odjednom – ne buni se. Zadnji put je tako bilo pred… stoljeće, otprilike?

Ponovo u nadi, odlučnije ju je pritisnuo bedrima. Promeškoljila se, ali nije izgledalo kao da će pobjeći. Čak ni kada joj je povukao hlače prema dolje, jezikom oblizao vrat i desno rame i nagnuo je prema naprijed, čvrsto se privivši uz nju. Do sad je već mogla primjetiti koliku erekciju ima, i smisliti neki izgovor zašto sad to ne bi mogli napraviti. Ispod oka, pažljivo ju je promatrao: oči poluzatvorene, ljubi se meko i sočno, jezikom, ruke opušteno klize po njegovim leđima. Ruka mu je oprezno umigoljila ispod hlača i tko zna čega sve još, i u nevjerici otkrila da je topla i vlažna i, kao što to već uz to ide… sasvim voljna? (?!)

Zeleno na semaforu? Gas, miško!

Suvišnu odjeću sa sebe je gotovo strgnuo (da ne gubi vrijeme). Čini li mu se, ili je sa nje skliznula sama? Bila je sitna, gotovo dvostruko lakša od njega, ugodna na dodir i lako upravljiva (bar što se ticalo tih fizičkih momenata).

Sviđalo mu se što ju je mogao nositi i namještati prema volji, obuhvatiti je cijelu, čak i poljubiti u tjeme kad bi stajao iznad nje. Osjećao se dominantan. Nagnula se unatrag, noge objesila na rukohvate elementa. Skoro da ju je mogao čuti kako prede. I krenuo je, odlučan da preuzme inicijativu do kraja.

I, samo što nije ušao, burno i razigrano (tako si je to bar zamislio), kad je ulovio njen pogled.

Na trenutak, zaledio se. Očiju širom otvorenih, kao da nikad neće ni trepnuti, gledala je u njega, kritički, odlučno. Golog i nesavršenog. Pred njom. Izgledala je gladno, pohotno i odsutno (prostrujilo mu je na trenutak da je to možda neki poremećaj). I da će ga ta zvjerka, moguće, napasti. Čak i pojesti? Učinilo mu se da raste i mijenja se, i u njoj nije bilo ništa od one ženkice koja se struže leđima uza zid da je nešto ne zaskoči.

I sada je ovu proždrljivu trebalo zadovoljiti? Leži tu servirana, ali živa i razjarena pred njim, i tim apetitom bi mu mogla odgristi glavu kad završi, kao one bogomoljke iz dokumentaraca. On je tu samo zato da posluži svrsi, i nakon toga bit će ispljunut iz svakog smisla, suvišan, ispražnjen i nepotreban.

Ako uopće posluži svrsi. Što ako ni to ne uspije? Pojest će ga odmah?

Još je stajao nad njom, ali je osjetio kako se smanjuje. I on, i njegova odlučnost i bilo kakva volja da nastavi. Erekcija je nestajala kao snijeg u Sahari. Došlo mu je da se pokrije rukom, kao ljudi koji se iznenada nađu otkriveni goli pred strancima, bez smokvinih listova u blizini. Da je mogao, uvukao bi mu se i sakrio iza jaja.

Bilo bi preoptimistično nadati se da nije ništa primjetila.

“I, šta je bilo sad?” glas joj je još uvijek bio promukao, i to ga je grebalo u ušima.

“Ne znam, nešto je čudno.”
Da kaže da je mislio da netko provaljuje? Da ga nešto jako boli? Mora nekud pod hitno? Nije bilo spasa. Okrenuo se i počeo navlačiti hlače.

“Što si sad stao? Meni je bilo dobro.” nastavljala je bogomoljka trljati nožice.

“Ma, ne znam. Ne da mi se, ustvari. Mislim da ću dobiti gripu… i hladno je ovdje..”

Počela je ravnati robu na sebi, ostatak tražiti po kuhinji. Bar je nije morao gledati u oči.

“Nema veze. Hoćeš čaj?” pretvarala se natrag u sebe.

Dobro je. Preživjet će. Još samo da i drugi put zaboravi da može postati onakva.

“Znaš, razmišljala sam...” nastavila je odsutno. Bilo mu je jasno da je potpuno prestao biti važan. Zrak.

“... mislim da bismo mogli imati još jedno dijete."

(Muškarci su stvarno naivni u svojim razmišljanjima o seksualnom profitu:).

05.09.2011.

(karikaturalna crtica)

danas... Link

(u kojem ima puno za reći, a malo za napisati:)

Link

Ima onih dana u kojima mi cigle padaju na glavu, ali odskaču neprimjećene, protivno svim pravilima gravitacije.

Ima i onih dana kad zrnce prašine kao dum-dum metak nađe pukotinu među rebrima pa podmuklo razara meka tkiva.

Ima onih kad nisam baš ja, plastična lutka iza staklenog izloga prekrivena ničijom odjećom (da se ne vidi plastična golotinja) i opet onih drugih kad sam jaija od ja.

Onda onih nesistematičnih u kojima vrijeme istovremeno prolazi prebrzo i presporo, ovisno u što zaviri.

I onih naizgled bezvremenih u kojima postojim izmješana sa svime i idem zajedno s vremenom, lagana i meka.

Ima i dana koji uopće nisu dani, nego samo čekaš da se kao takvi pojave.

I divnih dana na kojima želiš zaustaviti i pomisliš: „Hej, kad bi sada stalo, bilo bi sasvim u redu. Sasvim, sasvim u redu.“

Danas je jedan od onih kad mi se čini da je sasvim u redu što ih baš ima.


Link

Link

Link

fakitol.
:)

Link

styx... ako postoji kraj kruga, onda je to ovo.
nije da ide baš glatko, ali nisi ti baš ni čak noris
pa možeš pojest svoj 7. život odjednom zajedno s kostima
iz ormara i svim onim pod tepihom.
pa što ako ti se malo nalovilo prašine po kotačima
i preskaču remenici od gasa u leru,
ovo nije ništa i ništa drugo osim kraja kruga.
kozo, nema okretanja, prestario salto mortale.
kraj kruga i to je to.
ajmo, hit the headline! Link

(zadnja cigara dogorjela)

Kao kad izvrneš džepove kaputa kojeg dugo nisi nosio, pa iznutra počnu ispadati stvari koje te iznenade.
Oprezno ih promatraš na vlastitom dlanu prevrčući poneki osjećaj, koji tu i tamo izazove mutan bljesak slike.
I svaki put se tako iznova podsjetiš zašto ljudi vole fotografije.

Da ne moraju izvrtati džepove kaputa.



Link

Link