Čarobni brijeg

Mislim, provela sam dva puna dana tražeći najbolju varijantu i kombinaciju torbe i izložbenih stalaka na eBayu. Dva dana. Dobro, usput sam još ponešto drugo virnula. I kad sam se napokon odlučila za varijante, za više love ali uz besplatnu poštarinu za količinu, izbaci me i ne da mi platiti. I onda piši prodavaču, pa čekaj odgovor, pa ispadne da besplatno šalju samo u amerocentričnu Ameriku. Što ne piše u uvjetima, nego me pustilo da sanjam, i ne samo to, već mi obračunalo u košarici sve kako treba, a ne daju. Pa sam se malo svađala, pa su ponudili malo smanjiti, ali premalo. Pa sam uzela samo četvrtinu onoga što sam prvobitno naručila. Sto dolara poštarine, ej? A roba za pedeset. Ali nema toga iz Hong Konga za besplatno. Odnosno, ima, ali dimenzije su totalno off. I prodavač iz Amerike to zna. Sokića-limunića. Imam još mogućnost negativnog osvrta, ali ne znam baš je li to dobro za karmu. Usput sam ubola neke sitnice, poput šifon šala, jednog bolera i dvije vjenčanice. Jeftino. Za te pare to ovdje sigurno ne bih dobila. Tako da ... ono, zadovoljna sam. Dva dana ipak nisu bila uzalud potrošena. A poštar već ima upute. Sad opet radim. Da zaradim. I sljedećih mjesec dana zabranila sam sebi eBay. Mi, s ovisničkim osobinama, moramo tako te ovisnosti u krug mijenjati, zamijenjivati jednu s drugom, inače smo propali. Jer, provisiti dva dana po internetu radi kupovine je istovremeno i high i low. Very, both.

Ne namjeravam pisati o depresiji. Mislim da nema smisla, jer je to ionako različito za svakog od nas. I dok to traje, zapravo, teško je pisati bilo što. Eseje, pisma, kratke crtice, romane ili pjesme. Dok traje pad, ne piše se.
Bar je tako sa mnom.
Kad propišem, onda znam da se izvlačim ili je već gotovo.
A ne pišem niti kad sam sretna.
Zaista sretna i ispunjena mirom, kad sve ide baš kako treba. I bolje od toga. Ne pišem jer su zadovoljene potrebe, jer je srce puno, jer je budućnost, makar u povojima, prohodala.
A često pišem. Svašta.
Od tugaljki do ushita, od svakodnevnice do apstrakcija. Razumljivo ili s previše nota. Pišem jer mi je to lako, ne muči me sastavljati rečenice.
Katkad krene s idejom, katkad s praznim ekranom.
Dogodi mi se da pišem i o osjećajima, međutim to su rijetko baš oni koje trenutno proživljavam, već su sjećanja, predosjećaji, čežnje ili nadanja.
I kad napišem tužno, više to odavno nisam, jer dok sam bila, nije se moglo zapisati.
Kad napišem sretno, vesele sam slike odavno pospremila gdje ih nitko neće naći niti pogaziti.
Pišem kad prestane boljeti.
Pišem kad prestanem letjeti među oblacima.
I to me ne čini bipolarnom.
Samo bitrovertnom :)

Pričao mi je jednom, čovjek koji to zaista zna i dobro radi, kako se pišu, pričaju priče.
Nije lako biti pripovjedač.
Premda se kaže da je taj talent baš kao i pamet, Bog odlično podijelio, jer svi misle da ga imaju dovoljno.

Dakle, kako se pripovijeda?
Izabereš junaka/inju i zaredaš je uvaljivati u gov...izmete. Pa izmišljati načine da se izvuče. Polako do zapleta i kulminacije, pa završiš prema vlastitom karakteru: dobro ili loše. Pri tome je važno da čitavo vrijeme ispred sebe zamišljaš lica osvijetljena vatrom u mraku savane kako mimikom, širenjem zjenica ili stiskanjem bliže susjedu odaju kako duboko proživljavaju tvoju priču. Ako samo šute, to poglavlje briši.
Da, i zaboravila sam početak: odmah u sredinu. Koga briga kako se taj narod doselio i odakle? Koga briga kakav je namještaj u toj sobi ili kako su živjeli prije "in medias res".
I konačan savjet, protiv koga se bune svi početnici pisci: izbaci što si se najviše sviđa, za što zapneš da baš mora ostati, izreži "piščevo najdraže" i pripovijetka će se sama dalje napisati.

Je li tako i u životu, u vezama?
Post festum gledajući, svakako da je. Tako bismo ih morali prepričavati kad ih jednom završimo, ili pod kraj, ako je baš dvadesettomni roman.
A dok traju ... pa to i jest iz sredine, pa ovamo, onamo, bez glave i repa, bez pravca i vidljivih razloga.
Dok veze traju, slova smo samo usred usplahirenog bijelog ekrana.
Priča bez kontrole pripovjedača.
Logorska vatra bez zažarenih očiju u mraku.
Napetost bez izvjesnosti kraja.

A tako se ne pripovijeda.

Gdje sam zašla?
Lukovi nad visokim prozorima ove palače,
zastrti teškim opnama, nestaju u magli.
Kamin prevraća dim.
Krckaju prazne ljuske kestena.
Njušim u zraku med i vino, i cimet.
Jesen pritisnuta oblacima.
Sanjam neki život.
Sajam život prepun boja i zvončića.
I mirisa ukuhanih trava, ulja i borovine.
Baršunastih haljina i svjetlucavih zrcala na vrhu šatora.
Trublje najavljuju početak dana.
Trgovci u niskom startu očekuju boljitak.
Ja sad živim taj san.
S obrva ti skidam paučinu.
Nismo li ovdje već bili?
Budna spavam.
Duga pod kojom trčiš, ne završava luk u pijesku
Već se nastavlja se kroz sljedeću dimenziju.
I puni saća violetnim krijesnicama.
Usnula živim.
Mislim li da nema smisla?
Misliš li da nema ljubavi?
Od alfa do theta.
Od omege do dna.
I opet.


(Mislim da se sjećam trenutka kad sam shvatila da mogućnosti za mene više ne osjećam kao beskrajne i neograničene. Da sam ja kao beba koja je sama po sebi čitav svemir, i dijete bez cjelovitih sjećanja, i tinejdžer i adolescent kojem je i čitav poznati svemir premali, nekako odrasla u svijest kojoj se naočigled zatvaraju neki putevi, a neki zamišljeni ostaju slijepi ogranci i osušene grane. Je li to taj krug? Odbrojava se unatrag, posprema, dijeli i poklanja višak, dok ne ostane goli minimum sjećanja i najdublje rane koje ću prisilno mislima pretvoriti u tvrdokorne ožiljke na tijelu ovog postojanja.
A davno je Twain zaključio da nitko od nas po noći nije normalan. Trepće unutarnje svjetlo. Nije ugaslo. Niti neće. Ako me pitate, reći ću vam da nemam izbora, da ne ovisi o meni što još gori kao malo purpurno sunce, negdje u zabiti galaktičkog vatrometa.
I jeste li znali da ne postoje zelena sunca. Nešto sa spektrom, frekvencijama, poznatom fizikom, ne mogu biti.
Eto, to je isto. Prije misliš da je ama baš sve moguće, onda naučiš, dovraga ...)

Bez obzira smatramo li da nešto ili nekoga imamo ili nemamo, ili to uopće ne smatramo, netko će posegnuti za tim.


"7 Deadly Sins" . Travelling Wilburys
"That's how the world begins,
Watch out when you step in ..."

Link

a nećaku najdraža :)
ne moram predstavljati Brucea, jel'da?

Link

Sve vrste ljubavi ispod vjeđa nam spavaju.
I isti san sanjaju.
O svima, o dvoje, o jednom.
S jutrom, s iznova osvijetljenim svijetom,
Iz zjenica blješte ljubavi.
Sve vrste ljubavi.
Ne sumnjaj.

U spoju pogleda, kad ne bježe oči.
U zagrljaju i grlenom smijehu,
u suzi koja ispod trepavica bubri.
U šalici jutarnje kave.
U ideji koja na obje usne titra.
Usnule pod vjeđama, premorenim.

Sve vrste ljubavi.
Za sve nas.

buja buja
bujna huja
raste raste
prati laste
suncu bliže
rado stiže
kišu pije
moćno zrije
to su moje
sretne boje

Imala je mama pravo. Netko je rođen sa zelenim prstićima, a nekima pozelene taman kad je to najpotrebnije.
Kad se nevidljive, a svjetlucave niti raspletu i otkače od sanjarskih zvijezda, pa se radosno prilijepe na Geino tkivo, shvaćajući napokon da je planet mnogo snažniji odašiljač od tek jednog, krhkog zemaljskog tijela.
I tek onda nema kraja.
A usput, kao pobjedonosno prateći orkestar, raste bilje, ljudi se smiješe i zaustavljaju, sve živo slavi jer se još jedna vratila kući.
Još jedan svjetlosni ular u kolopletu da uzdignu zeleno plavu kuglu i njezinu uspavanu djecu do novog doma.

buja buja

znate li onu boju kad električno plava prelazi u električno ljubičastu?

eklektičke boje, ne električne
ipak, kad zatvorim oči, one plešu na meni nepoznatu glazbu, i stvarno nečujnu.

uzorci nisu pravilni, više su organski, kao da milijun orhideja pluta površinom jezerca usred prašume.
tamno zelene, pradavne šume, pune paprati, jer rasplesani su plavi i ljubičasti uzorci obrubljeni tamnozelenom.

a povremeno, usred tih mobilnih slika, bljesne poneki bijelo-žuti - dukat - jer za to nema bolje riječi

i ovo nije san, događa se, događa.

znam da je nejasno, ali je nemoguće bolje opisati, možete mi vjerovati ili ne.
ali - imam svjedoke.

laku noć, tugo.

đurđice mirisne
i proljetno svjetlo
u nas, u nama, iz nas.
hoću li ga ljubav zvati?

tamne su i tmaste sjene
rastopljene,
vijaju u vodi.
vrtlože crni gmazovi.

budućnost miriše
kao jorgovani,
zumbuli.
privlači leptire kvantne metamorfoze.

pogledaj, smiješim se
kao i ti.

Kotrljaju se. Odskaču niz stube, prskajući ih krvlju, još vrelom i živom dok im tijela napušta grč straha, i život kratak što ga proživješe u trku i kriku. Glave neprijatelja, plavo obojane, kotrljaju se sve do dna, do gomile žedne tuđeg poraza i jada. Krikovi s vrha kamene kule šire se nad krošnjama nabujale šume. Sjedim pod jarom ljeta, visoko pod nebom, preblizu razjarenim bogovima. Ja, vladarica ovog grada i novog suncostaja, optočena srebrom, žadom, pandžama, perjem i školjkama, poput golemog prizemljenog Gukumatza, stvoritelja i zaštitnika Gospe od Tikala, Okrutne, mene. Kotrljaju se. Danas tek dvadeset i dvanaest. Sutra već tri puta više zarobljenih, sve sinova Kalakmula, što na nas i grad ljetos ponovo zaludno udariše.



Marijana je uplatila pilotski tečaj i završila ga taman kad je holdning raspisao natječaj za najnepopularnije zanimanje na svijetu. Ma kako je loše bilo živjeti na Zemlji, gravitacija nije jedina sila koja ljude veže za tlo. Astronauti-smetlari za sobom moraju ostaviti sve i glave nose u torbe, ma kako napreduje tehnologija, pitanje je hoće li se vratiti. A malo ih je bilo, poput Marijane, koji oko sebe nisu stvarali trajne veze. Koji se nisu imali kome vraćati, malo je bilo kandidata spremnih ostaviti sve i koraknuti u tamu i prazninu. Nakon testiranja i provjera Marijana je posao dobila u prvom krugu. I ravno na ljetni solsticij, poletjela.



start prog 2856462885; begin (cyberbrain); var kvazi_alter1(param1); kvazi_alter2 (param2); class: "jako" ( class polinomial; class: "vrijemeprostor" ( def algoritam; instance = "dvanaest" ( name : "ime" ( time : "doba" ( country: "zemlja" ( p write = Turing ); read_write_slots : (Kjoto --- Krapina --- Tikal); instance = radom order; subeksponencial; time = solstice, summer; write : "optimize" /"um"/ : /"žena"/; var pseudo # "vrijeme"; ("vrijeme" polinomial; ( var alter3 (param3); class : poly (ž1, ž2, ž3 ... žn); var paralell; instance aproksimation : "meko mjesto prostorvrijeme"); print to file; end prog 2856462885 (cyberspace); rest fancy








Dead blog walking!

"Never explain, never apologize! It's a sign of weakness." - John Wayne

rest fancy

A što sam drugo mogla? U vojsku me ne primaju, premda Sparta ratuje stalno, a meni su mač i nož kao rođena braća. Igre su mi zabranjene, premda bih u trku pretekla barem polovicu dječaka koji čeznu za slavom. I strelice mi mete pogađaju svaki put u sredinu. Je li moj otac žalio što nema sina, ne znam, ali podučavao me od rana, kao što je učio i povjerene mu dječake. I ne puštaju me u gledalište, ali je vježbalište golemo i zaraslo travom i grmovima, ni otac ne zna da odande, skrivena, sve pratim. Samo što Zeus, Sveznajući, sve vidi, i otkrili bi me da se nisam ovog solsticija na vrijeme sklonila u hram. Kod Herofile, što prebiva u stijeni hrama Apolona, boga proroštva, vrelog sunca i vještih strijelaca. Pod novim imenom, kao lučonoša. Jer, i vječnu vatru netko mora paziti, a sibilu odvući u odaje kad obnevidi od otrovanih para.



Ida Reinsberg, ili von Reinsberg Düringsfeld, kako se službeno zvala otkako je navršila pedesetu, na ljetni se solsticij godine 19.., koja je našem kontinentu mjesece i mjesece opasno prijetila, otputila iz svoga stana u Pliengingenstrasse u Stutgartu sama na dulju šetnju. Razdražena teškim i osjetljivim poslom prije podne koji je upravo sad iziskivao najveću pozornost, oprez, pronicavost i preciznu volju, spisateljica nije mogla ni poslije objeda obuzdati u svojoj nutrini treperenje stvaralačkog zanosa, onaj "motus animi continuus", u čemu i jest, prema Ciceronu, bit govorništva, pa se nije mogla uteći snu koji bi je okrijepio, a koji joj je, otkako ju je snaga sve brže napuštala, bio potreban bar jedanput dnevno. Stoga je uskoro nakon čaja otišla od kuće nadajući se da će je sunce, ugrijan zrak i gibanje okrijepiti i donijeti joj plodonosnu večer.



"Tekstovi se prevode zbog njihovog pravno obavezujućeg, normativnog sadržaja. Zbog toga se od samog početka prevođenju mora posvetiti posebna pažnja. Sadržaj prijevoda mora biti razumljiv, nedvosmislen i primjenjiv kako na izvornom tako i na ciljnom jeziku. Ovo podrazumijeva da prijevod mora odražavati sadržaj originalnog teksta, a da pritom ne sužava niti proširuje značenje teksta. Nedopustivo je bilo kakvo tumačenje ili interpretiranje teksta, izmišljanje novih stavova, te stavljanje dodatnih objašnjenja ili komentara u zagrade." Birgit je ugasila sve ekrane i izašla na briselske ulice isprane neočekivanim ljetnim pljuskom.





*Hvala T.M. što ne zamjera parafrazu.

Ljeta provodim ovdje, na vrućem jugu, uz osunčanu morsku obalu i plaže od vrelog crnog pijeska, u podnožju Božje planine. Grad je nevelik, ali bučan i napućen oko ljetog solsticija. Ovdje se građani sklanjaju kad Tiber zavonja na crkotinu. Kuću su mi podigli konzulovi robovi, kad je Sula ugušio ustanak i u Pompeje naselio udovice s djecom i majke palih ratnika da ne budimo tugu na ulicama Vječnog grada i ne prosimo milostinju pred hramovima. I tako, jedna kuća za tri obitelji, za desetak derana što ih čeka prvo vježbalište, pa arena na dnu naselja. Kad ojačaju i zavitlaju mačem i štitom, u rat će pod veksilumom, lovorom i krilima orla da otplate dug i milost konzulovu.



Ja, mala bezimena maiko iz Kjota, danas, usred ovog vrelog ljetnog dana, postajem geiko. Klijent je već stigao i čeka me, čeka obećani mizuage. Ako uspijem, ako ga zadovoljim, ako mu bez riječi i grešaka poslužim mirisan, vreli čaj i jaki sake; ako mi se kanzaši ne otme iz nihogami koju su mi od rane zore češljali; ako mi svila novog kimona našeg okija ne zašušti preglasno; ako mu šamisenom izmamim suzu, ako savršeno otplešem odoriko na ovim demonski visokim okobo sandalama; ako me nagradi osmijehom na kabuku igranu šalu i ako mi, napokon, okaa-san to dopusti, naš će karjukai uresiti još jedna geiko. U suprotnom, pljunut će me i zadnja onsen geisha.



grumbt -- novo -- malo -- hrmbt -- hrana -- daj daj -- toplo -- nema -- mrmbt -- idi -- ubi -- frptbt -- voda -- nosi -- ima -- ne -- otujbt -- staro -- nema -- hrana -- idi -- vrelo -- sstrbt -- novo -- malo -- daj daj -- eiibt -- nosi -- toplo -- žari --vani -- voda -- mrmmtbt -- zubi -- meso -- nema -- novo -- staro -- tsstbt -- daj daj -- voda -- ima -- malo -- hrana -- lmbt

Vruće je. Nepodnošljivo. Suncostajno. I kad stignem do hlada mramornih zidova, ne smijem stati. Vrh kožnog biča fijuće i cvrkuće poput preglasnih noćnih zrikavaca što iz vrtova svake noći budnom drže Amitis dok šeće stazama od ružičastih ploča. Kraljica je tad zlovoljna, zrikavci presretni što je mrak i hladno, a lišće i zemlja vlažna od tisuća prolivenih kanti vode što smo ih čitav dan dovlačili s rijeke. A biljke u visećim vrtovima zahvalno bujaju. Uskoro, kad mi se korak uspori, a poluge i kante otežaju, ako dopusti Marduk i Kišar blagoslovi ovaj lebdeći vrt, noću ću do smrti za kraljicu brati zle zrikavce s grana.



Nemam ja strah od letenja. Ne, čovječe, nikad. Letila sam par puta na kratke rute, ono, do LA, Vegasa jednom (auto u garaži, raga se ne popravlja sama), a i skupo je. Al' kad je Al dobio tu lovu, mi preko bare pa naokolo. Sred ljeta, posvuda vruće i sparno, a rekli nam da je Dubrovnik uz more, pravi biser, svjetski grad. Pa dobro, hop pod krila pa začas, sve je to blizu. Europski. U avionu srećom još Amerikanaca. Tresemo se malo, propadamo, ali ništa strašno. Neki se molili, moš' mislit' kak' će to pomoć, ak' je pilot kreten. No, one glupe krave što poslužuju stisle se u repu i ni glasa. Rekoh, dovraga, nije mi svejedno, hvalabogu let nije dug, al' ni na pamet mi nije palo da je taj aerodrom između brda i vjetrova. Naravno, sletili smo živi, kočili k'o blesavi, klizali postrance, a mi u sjedalima ostali samo zbog pojaseva. Od onda ne letim; na kraj ljeta kući smo se otaljigali brodom, pa brodom, pa vlakom. Al nije bio sretan, a ja se držim DoorMarta i moje blagajne. Kupili smo novi auto.



A tad völva Gròa, mudra i bezmužna, srebrnim amuletom, štapom od svetog drva i miomirisom blagoslovi mene, ženu Aurvandila Hrabrog, što ležaše bez svijesti predamnom, te zapjeva glasno čini i molitve, i pjevaše tako dok se kamen sam ne izbavi iz mesa mog muževa. Aurvandil zajeca, krv mu poteče niz vrat i natopi kožno remenje. Vrelina oko štapa zažari nam obraze, jače od ljetnog sunca visoko na nebesima. Gròa klone i ispusti štap. Gdje mu u zemlju vrh udari, tu na proljeće konoplja prolista.

MI, LIJEPE ŽENE ...

... mi koje smo od rođenja lijepe, slatke i obožavane, imamo svu pažnju i nakon one prve, prirodne, roditeljske, koju, barem teoretski, imaju svi na početku.

Nas ne zadirkuju, ne zovu nas ružnim imenima, ne tuku i ne ignoriraju, već nas pozivaju u sva društva i na sve rođendane.

Mi ne shvaćamo svakodnevno razočaranje i tajne simpatije, ne shvaćamo osamljenost, ne shvaćamo povrijeđenost koju mnogi rano dožive. Mi smo popularne, oko nas se skupljaju prvo cure, a onda i dečki, bez prestanka, godinama.

Mi možemo sve: samo poželimo, izgovorimo i stvori se. Mi imamo obožavatelje, pa i dečke već u trećem, četvrtom razredu osnovne. Mi imamo pohvale, mi slušamo lijepe riječi, komplimente izrečene sa sjajem u oku, sa zahvalnošću zbog toga što su blizu nas, što su frajeri, što ih vide s nama.

NARAVNO da ih primamo nekritički, kao istinu, jer nam se kritičko mišljenje nema zbog čega i na čemu razviti. I onda povjerujemo u to. Ne treba nam zamjeriti, i drugi povjeruju da su pametni, zar ne?

A kad povjerujemo u svoju ljepotu i vrijednost, prije nego što smo otkrile svoja ograničenja, onda se javlja, nužno, i shvaćanje da možemo birati.

Pa biramo, ne damo se nikome posve, s lakoćom zatvaramo vrata. Ipak, nismo sasvim praznoglave. Shvatimo što je dobro, što se traži; senzibilan, drag, nostalgičan, osjećajan, bla-bla; i to nam se sviđa, pa takve i držimo blizu sebe, ali im se ne damo, jer još uvijek mislimo da će možda naići onaj još bolji, draži, nježniji, bogatiji.

Čini nam se, nama lijepim ženama, da nam nikada neće biti dovoljno; hranimo se pažnjom, osjećajima, mekim pogledima, poklonima, sanjivim pjesmama ... koje nam pišu ili tako rado daju, ali ostajemo udaljene, bez obzira na to što smo naučile dobiti sve to, sada i odmah.

Ali, nismo naučile što trebamo raditi da bismo to i zadržale, odabrale jednog, nismo svjesne što radimo tim drugima i nismo u stanju to spriječiti. Iza nas ostaju suze, bol, ostaju pisma, pjesme, gorčina i razorene misli. No, rijetko to saznamo.
Ne, mi nismo glupe, mi lijepe žene, nismo pokvarene, nismo zle. Mi jednostavno nismo morale naučiti drukčije odnose s ljudima.

Shvatite nas. I volite.


MI, RUŽNE ŽENE…

Ružne ili prosječne. Nezamjetne. Za koje pogled ne zapinje u gužvi. One zbog kojih ne silaze u podrume, ne donose ruže na prve sastanke. One kojima kažu da su drage, simpatične i dobre, jer bi riječi "lijepa i zgodna" samom govorniku zapele u grlu. Nisu to istinite asocijacije na ta lica, te oči, ta tijela.

A trudimo se. Šminkamo. Plaćamo frizere, stiliste. Od mode smo uzele ono malo što nam stoji. Odbacile cvjetiće i hipi košuljice. Pokrile smo trbuhe i bedra, ali si ponekad dopustimo ekstravaganciju. Lančić oko zgloba, neki veći privjesak ili naušnice. Kao ukras na crnoj podlozi.

Podloga je dobra riječ za nas. Često nas naše lijepe prijateljice uzmu za podlogu svojem nastupu. Kontrast. Družicu bez konkurencije. Pa nas izvedu među ljude. Muškarci gledaju, dive se, prilaze. Razgovaraju s njima i o njima. Čak i oni slabiji i sporiji u grupi izabrat će lijepu ženu, jer nada je snažnija od poraza.

Unutarnja ljepota, pitat ćete? Pride – a deeper love? Ne budite smiješni. To nestane svaki put kada muškarac pored vas neku drugu ženu nazove lijepom. Svjesno ili nesvjesno, on nas je usporedio.

Mi, ružne žene, zaboravile smo se smijati. Koketiranje nema smisla kad pogled klizne desno ili lijevo s obraza. Sugovornik će možda i pristojno postaviti kakvo pitanje, ali će brzo zaključiti da bolje slušamo, da nudimo tu auditivnu staklenku i emotivnu podršku kao mamac za još koju minutu pažnje.

Neke od nas usavršit će tu vještinu. Začarati. Trampiti riječi za dašak posebnosti za pogled dulji od sekunde.

Ali, vi ... vi, koji volite lijepe žene, zaobiđite nas.

Imam tri karte sutra u 8 za prvu večer Cro-A-Portera u Jadran filmu u Dubravi.
Poklanjam.

Na pvt se dogovorimo.



A milenom poruka: drugi put pošalji sms da misliš napisat jedan od dva bloga godišnje i još me otračat :D