Gdje je moje mjesto?

Stranac.
Ne, ti to nikad nisi bio. Ni sada nisi.
Toliko puta sam se pitala zašto savršenstvo ne može biti savršeno. A mogli smo biti tako savršeni par. U ovom nesavršenom svijetu.
Stranac. Taj neopisivi osjećaj nerazumijevanja u tako jednostavnoj situaciji.
Čudno je to, toliko zajedničkog, toliko isprepletenosti, toliko razloga za i samo razlog, dva, protiv. 
Volim te. Još uvijek. Tvoj šarm, tvoje riječi, tvoje postupke.  Ne odobravam ih, volim ih. Zadivljuješ me. Još uvijek. Volim te. Da, još uvijek. Kao što se vole najljepši snovi. I boli me.  Svaki put kad se probudim. Još uvijek.
 Iste ulice, isti ljudi, strani tada, strani sada. Vlastiti lik gledam iz trećeg lica. Stranac, da stranac. Ponekad, ja sam stranac sama sebi. Kao da živim nečiji tuđi život. U tuđem gradu. Sa tuđim mužem. Jer moj muž si trebao biti ti. Morao. Ljubavi.
Plačem. Plačem tek kad je uspavam. Jer ona mi nije tuđa. Ona je moja. Samo moja. A trebala je biti naša. Nekako, van svake, baš svake logike, protiv svih, baš svih zakona prirode i svemira, ti, ti si joj otac. Iako nisi.
Često se smijem, i pričam, i grlim, i ljubim, i mazim se, stišćem, nabadam i primam, uzdišem i svršavam, dobar je on zamjenski muž, nešto najbolje (osim, naravno, nje) što mi se dogodilo u tom sivilu kojeg si mi ostavio za sobom. Barem mi tako razum govori.
Opet taj osjećaj tuđeg života. Stranac. Voljela bih da u toj predstavi mene glumi Catherine Deneuve, Michelle Pfeiffer ili Jessica Lange. Ali ja glumim samu sebe.
Idem dalje. Istim stazama kojima smo nekad išli. A znam da lažem. Znam da još uvijek stojim na onom istom mjestu gdje smo se rastali.
Spremna sam postati nečija ljubavnica. Ali ne tvoja. To bi me uništilo. Zato i dalje, kada prolaziš, ne gledaj u moj prozor!
Ili sam možda nespremna da se suprotstavim scenariju moje vlastite tv novele u kojoj, stereotipno, glavna junakinja mora imati ljubavnika.
I našla sam ga, postala sam ljubavnica! Ne pitaj me kao izgleda, ne pitaj me za boju njegova glasa, ni kako se ljubi ni kako me miluje, ne pitaj me jer ni ja ne znam, znam samo da mu pričam ono što bih željela pričati tebi i znam da me on sluša.
Nekako, protiv svih zakona, u tvoje ime.
(s vremenom, kažu, lijepa sjećanja potiskuju ružna...)
 

to je ka' prijevod neke pisme

Nice.Toliko pitanja,toliko mogućnosti,toliko odgovora i toliko straha.Lijep blogić.

jako lijepo napisano, ali nekak tuzno...ili sam ja tuzna

Zašto jednostavno kad može komplicirano" - oduvjek je bilo moje geslo. Precac je za mene nepoznat pojam. Cesto sam se izvalacila iz hrpe govana koja mi je sezala do brade kao sad, ali meni se ne žuri, buducnost me ne zanima, ne namjeravam dohvatiti spasonosnu slamku da bih isplivala, jer svakako smo na pocetku apokalipse. Onda cemu sav trud kad se nalazimo na pocetku kraja.
Promjena mjesta boravka, te brojna putovanja na naravno, uvijek istim relacijama, su prvoklasni doživljaji koji vam ne mogu dosaditi da se ponove bezbroj puta..Lijepo je biti udaljen od dosadne svakodnevnice, istih faca, uvijek istog ciao u prolazu, ali samo na trenutak, jer kad vam oni "stari" pocnu nedostajati, shvatiš da na etiketi proizvoda nostalgija piše:-"Lako kvarljiva namirnica", zato ih pošalji k vragu jer znaš da ni ti ionako nikome nisi valjao. Zaboravi prave prijatelje. Pitam se da li su ikada i postojali. Nitko nije savršen, svi griješimo, pa tako ne možeš stalno imati prijatelja. Netko je prema tebi dobar danas, a netko sutra. Kao i ti prema drugima. Znaj da ti se život zasniva na promjenama i nigdje ne pripadaš jer vjeciti si putnik. Nitko nece primjetiti da si tu ili da te nema, svi gledaju svoje interese, zato i ti gledaj kroz neke osobe ali ih ne primjecuj cisto iz inata. Nova poznanstva, nove prilagodbe, ni u kom slucaju ne djeluju negativno na stabilnost licnosti pojedinca, cak suprotno.
Odjedanput se osjecaš domicilno, kao da si tu godinama, a one koji su ostali iza tebe zaboravljaš kao da nisu ni postojali. Svako mjesto ima svoje endeme poput mene, samo se drugacije zovu... Svaki je grad šaren na svoj nacin, što ga cini jedinstvenim za njegove žitelje, koji se ne bi mogli ni zamisliti u nekom drugom gradu bez uobicajene ekipe, a kamo li tek u ulici...No jednostavno se privikneš, podmitiš pojedince,, došlepaš se glavnim facama, ulizuješ se mocnicima i stekneš respekt u vrlo kratkom vremenu.....Poruka svim doseljenicima: Slijedite moj recept, uspijeh nece izostati...

Ovo je stvarno bio XXL komentar ;)

fino :)

To mi je kod tebe baš super,svaki dan priča ista ima nadogradnju.:)

VaVaXXL :D*