srp mog djeda antuna

 
ja mislim da ja neću nikad ozdravit. a znam da hoću. al sad mislim da neću. al znam šta ću kad ozdravim. to će bit za par dana, a onda će već bit i sunca puno. nazvat ću anu i otić s njom to tolkinsa. eto to ću. ovih par dana kad nisam mogla gutat imala sam neizdrživu želju za pivom. ne tam bilo kojom neg za onim skupima iz tolka šta se ne mogu sjetit kak se zovu, a probala sam ih manje od pet, a više od jedne, a ni jedna nije kilkeny.
eto to ću napravit. i nije mi bilo jasno nikako ZAŠTO to ne radim češće. pijem fine pive. neg ih ne pijem uopće. il još gore, pijem ožujsko.
zadnji put kad sam imala takve neke porive jako jake je bilo kad sam bila krasta. u ovoj rečenici nema metafore. stajala sam ispred ogledala u sobi koju sam djelila sa živopisnim ženskim osobama i promatrala odraz si. ovalna krasta s dva plava kruga je zurila u mene s druge strane.
TAD sam dobila snažnu želju za šminkanjem. tad sam imala 21 godinu i do tad sam se našminkala svega deset puta. jednom za maturalnu večer i ostalih devet za kazališne potrebe. bozze, kako sam TO htjela. htjela sam prestat izgledat ko sasušeni đavolji ISPLJUVAK, bit čista i NAŠMINKANA.
mislila sam da će me držat kratko vrijeme to, ako se uopće stvar realizira. ali držalo me dobrih pol godine.
tako da ima da sad pijem fine pive do božića barem.
ja volim ove svoje zaključke:D
 

a) bolje krasta nego kljasta; b) nema piva do chimaya (dobro, ima, ali...)

Jadnica,nije mogla gutat!