Donna Ines
Prispjevši jednoga toploga dana u Gleichenberg, bilo mi je prvo da se u svijetloj i čistoj sobici smjestim i upriličim sve po svojoj volji i navici. Spremajući u pretinac ono nekoliko knjiga, što ih za dokolicu sobom ponesoh, naiđem u dnu pretinca na savijen papirić, koji se nekako utisnuo među daščice, te ga ne opaziše niti vlasnik - prijašnji stanar, niti služavka, pospremajući sobu. Izvalivši se nato na mekoslon, uzmem taj savijeni papirić i razmotam ga, ne toliko iz izvjedljivosti, koliko da se u tom dolce far niente kako-tako pozabavim. Nu nemalo se začudim, kad opazih pred sobom stihove i to - hrvatske stihove! U tuđini je čovjeku rodni jezik jedini znanac, tek po njem dolazi do poznanstva i prijateljstva sa licima rodnoga si kraja. I u meni se ugodno razgrijalo, kad tamo brzo i nenadano nađoh ono, što sam kod kuće ostavio. Ne znam, je li moje raspoloženje u taj čas takovo bilo, nu meni se ti stihovi veoma svidješe. Bilo je kojih desetak kitica, sve kratke, svaka za se po jedna pjesmica. Mene najjače dirnuše ove dvije kitice:
Da te nijesam nikad tako
Milovao vruće, jako -
Ne bih moro plakat sada,
I pogibat s teškog jada...
Aoh! jade, moj jade!
S kog mi život propade...
Hajde, srce, da legnemo,
Da otpočinemo!...
Odlomak iz Odabranih pripovjetki Josipa Kozarca.
27.06.2006. u 23:49 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar