srp mog djeda antuna

 
srela sam sad kad sam doma išla jednu malu. desetak godina. imala je haljinu jednakog kroja kao i ja. i isto joj je stajala. gola leđa i trbuščić:D
nosila je hrpu novina u ruci, pa joj je dio pao, pa se sagnula pokupit to, pa joj je pao ostatak i ostala samo dva komada u rukama još.
stala sam, skinula slušalice i pitala jel treba pomoć, al ona je nabrzaka skupila to već i nastavila dalje hodat i počela ljutito:
ma, ne treba. ovo mi je već druga tura. ak nije to onda su boce. (sad oponaša mamu) ajde, odnesi novine. odnesi i ove. ajde još jednom. odnesi boce. kupi kruh. kupi mlijeko. staaalno nešto!
hihi. pa jel dobiš šta love za to?
pa...a dobijem.
e pa vidiš. bar nešto. ajbok.
bok.
i tad smo došli do kante plave za papir, ja sam produžila dalje i čula tresak, na što sam se okrenula i vidjela malu da je ispustila novine da padnu na pod, stavila šake na kukove i zurila teatralno bijesno u njih :D
smiješna mala:)
 
 

hehe :)))i ja bi tako jednom davno bijesno rekla, eh, neću više, neću, no, opet moraš, mama je ipak mama, uvijek kriva za sve :)))

:D

to me pdsjetilo kako sam jednom prilikom vidio auto kojem su stalno štop svjetla gorila..i kad je ubrzavao..

nije to svjetla gorila. to se zove albino gorila.

u magli.

hihihi

isuse, king:)))))