srp mog djeda antuna

 
ja ću danas ić van i pokisnut. znam to. neću prvo napravit zbog drugog, al osjećam da će se drugo dogodit. jer mi fali, i to osjećam, još jedno nahlađivanje da napokon pređem onu granicu nisam-bolesna-samo-me-grlo-boli i lociram se u područje bolesna-sam
danas ću pit tequilu. jer je lijek.
 
i kad smo već kod toga, pokisnula sam jučer. na savršeno glup način. kao, navlačila sam sa sobom taj kišobran koji je ujedno bio i hladno oružje s obzirom da mu je 4 žbica stršalo van. tako da i nije bio od neke velike koristi. i vučem ga u bric#1, onda u birc#2 i konačno dođemo do krivog puta. sjednemo se vani i nakon nekog vremena preselimo unutra. bez kišobrana. sjetila sam ga se al nisam isla po njega jer...a jebote. ja sam jedina osoba koju znam da je u stanju s takvim kišobranom izać iz kuće. ne ono, po putu mi se potrgao. neg izać s tim iz kuće.
ko bi TO uzeo?
na kraju sam otisla doma i nisam ga pokupila. opet svjesno. jer nije padala kisa. a kaj bi ga vukla sa sobom kad mi ne treba i onda ga doma bacila u smeće?
pa i nije padala kiša.dok sam čekala tramvaj i kupila sendvič nije. al nakon šta sam izašla je.
onak...onak da i se papir od sendviča skroz smočio i da su mi ruke bile mokre ko kad iz mora izađete. a to je sve bilo prije nego sam ugazila u nesto žitko i duboko. nije govno neg nekakav šljunak nabacani. kojeg sma mogla vidjet da sam gledala jer je bio stotinu puta svjetliji od svega unutar 20m.
skoro me pojelo to živo blato.
to je bilo tam di je prije bila livada, a sad nije jer su izgradili zgrade. tocno na onom djelu gdje je oštra granica između Prije i Sada. crni, friški asfalt oko novih zgrada. i vrtovi s povrćem opasani letvama i granjem i komadićak livade (koji će isto brzo nestat)
e iz te livade sam isplovila i isla prema novimzgradama. sasvim polako, onako, s noge na nogu, jer sam ionao već bila mokra. usotalom, ne mogu brzo hodat i jest. a htjela sam pojest onu kašu od sendviča jer..jer sam bila gladna, zaboga. a i nisam već dugo pokisla skroz pa ajde sad..kad je bal..
samo ne znam šta su ono dvoje u sparkiranom autu u toj pustoši u polumraku uz cestu mislili o meni.
JA sam se sasvim propisno TRZNULA kad sam skuzila neke glave unutra.
 
zijev i blah
 

Erhm, zato kad konzumiram pelin doma idem samo asfaltnim stazama. :D

Jesi li u međuvremenu popravila imunitet :-)).