Nije mi dano da te vidim
Tražim TeU svjetlosti, u tamiUnutar i izvan sebeA osjećam, da te nađemNešto mi brani.Koliko još moram Ovako usamljena bitiČuti misli TvojeA znati, da Te moždaU životu ovomeNeću moći vidjeti.
Bar malenu svjetlostU obliku mjehurića od pjeneIli kristala nekogOtkinutog sa neke veće stijene,Koji zasjati će, baš onakoKao što duša moja čekaIli me opet, u knjizi ili pjesmiOčekuje poruka neka.
Nema vezeKažu, takva mi je karmaA tako bi rado, da Te vidimBar na kratko!Aha, znam zašto nećeš,Duši mojoj to bi biloIsuviše slatko!
I tako ću daljeVoditi razgovore naše,Putem stihaJer to mome Anđelu baš paše,A možda , jednog danaUgledati ću duguNasred sobe, gužve u tramvajuIli gradu
Jedva čekam,Možda i dočekamI takve vrste nagradu!
03.12.2006. u 11:44 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar