srp mog djeda antuna

 
čarobni moji tramvaji.
njih dvojica iza mene su žustro pričali o kršćanstvu, o produhovljenju, o spoznaji i duhovnom rastu. ja sam pomsilila kako nikad u tramvaju nisam čula ikoji suvisli razgovor, a pogotovo ne ovakve tematike. naslonila sam se na kutiju za štancanje karata, gledala kroz prozor i osluškivala pozadinu si.
tri stolice od narančaste kutije bile su zauzete trima osobama. koje su čitale. čovjek od 65 godina čitao je geo. ili nešto slično tome. osoba ispred njega je moj bivši profesor hindija. indijac, koji je čitao večernjak. osoba ispred njega je bila ženska osoba koja je čitala odeblju knjigu.
oni su to radili kao da je danje svjetlo,a oni uz to još imaju i lampicu malu na čelo zataknutu da im osvjetljava tekst.
a ne kao da je devet navečer jednog siječnja, a lampe u tramvaju razbijene.
dvije djevojke do mene. stoje. nakon trenutka tišine, jedna saopći drugoj san. to je bio neki lijepi san. tako je zvučao. o livadi, njima dvjema i još nečem šta su pokušale ulovit, al nisu mogli. objekt lova mi je promakao ušima, al sam vrlo vjerno  imala sliku sna njenog u glavi. makar sam netrmice zurila u pločnike savske. i pokušavala dokučit iz daljnjeg razgovora šta su to lovile neuspješno.
tada sam na stanici kod savske gimnazije skužila kako pretršava trotoar, od ruba do dvorišta. najnormalije na svijetu.
velik kao čiuvava, al ipak samo miš.
ono, miš.
i zato sam istegnula vrat si, teatralno i nehotice, pretjerano za osobu koja se vozi u tramvaju, al nimalo čudno za osobu koja je u filmu fekonstrukcije tuđeg sna i bez momentalne konekcije sa realnošću.  
istegnula vrat prema prozoru da ga vidim. jel sam umislila da su lovile miša pa im je pobjegao pa ja sad vidim miša. il je to zbilja miš. u savskoj. ispod svih tih lampi.
druga do mene, nevezana za ove dvije snovite, niti za one duhovnjake, niti za one čitače, neg jedna sasvim sama, a pored mene me trgnula smijehom.
imala je walkman i pogled na mišu i smijeh na usnama.
ne znam dal se smijala meni il njemu (il je možda ćaknuta? mislim da ipak nije) al smo se pogledale kao "ajme..štaa?" i onda više nismo.
one sa snom ga nisu vdijele, pogledala sam ih.
ni oni o kršćanstvu isto jer su mu leđima bili okrenuti.
ni oni šta su čitali ga nisu vidjeli jer su čitali.
samo sam ga ja vidjela i ona i još možda poneko.
 
a onda sma izašla i kupila krumpirušu.
znate, mislim da u tu krumpirišu stavljaju chilli. po novom. tam ona pekara kod vjesnika. pitajte ih drugi put. i piajte zašto to rade. meni se nije dalo vraćat velčeras. i isto ću ih pitat zašto mi uvijek daju zagorenu makar ih ima jošpet nezagorenih.
jel i vama daju zagorenu?
možda ima pik na mene.
 

pseudorealizam :)

imaš dobar stil pisanja, super ti je post :) ovo za miša, baš čudno, jel? Kako sve ovisi o djeliću sekunde! Pitat ću sutra za krumpirušu :D
pozdrav!

he, netko nam se vratio :D

kolina kolina zlatna jabuukooo:O

volim te:)

... pika... moj spas za mene... ti loviš... ae zagorila i ti naš :)

a možda su u šumi... :-))) bijaše mi užitak pročitati ovaj tekst!!!

Cesarić meets Dali. I onda skupa odu na krumpirušu. I tamo sretnu Miss Marple. ;) (Ja volim zagorenu.)