srp mog djeda antuna

 
i tak ja odlučim ostat doma danas i odlučim isto tako ostavit mobitel upaljen. idem si na živce s tim. ko da sam ja sama sebi dijete i sama sam sebi mama pa onda kad želim večerima ostat doma i učit, onda gasim mobitel da me poruke sotonske ne dovedu u napast da izađem.
i zaključim kak jednostavno mogu zrelo odlučit da neću ić van jer imam opravdanih razloga za to i kako se mogu tog držat jer samo volja je ono što čini čovjeka, rekao je jednom despot. i rekao je isto da ako nemamo volju, da što smo onda? životinje. e moj  despote, pomislila sam ja, nemaš ti pojma.
(jeste se pogubili malo? )
hihi. a neće vam bit smiješno, al meni je bilo. ovo je ujedno rečenica kojom započinjem prepričavanje većine svojih dogodovština svojim roditeljima. i oni gotovo uvijek taj moj uvod opravdaju svjim reakcijama.:D
oko pol osam dolazi sotonska poruka. "šta radiš večeras?".
ja sam odma zauzela gard princa perzijskog, isbacila jedan lakat van, a drugom rukom čvrsto držala mač udaljen od lica za dužinu ruke: "ne. danas ne. sutra."
znam ja nju šta ona oće. vabilica.
na to je samo skomentirala da ide dalje onda tražit i dobro.
a onda, smješnost cijele ove glupe priče nastupa sat vremena kasnije, odnosno maločas, kad me rezignirano obavijestila da je poslala poruke SVIMA, a da joj se nitko nije udostojio bar VERBALIZIRAT odjeb.
hihii.
khm.
 
a dobro.
sad ovak napisano nije ni meni više smiješno.
no da.
 

Uglavnom bacim mobitel u akvarij a kada vidim baloncice skuzim da netko zove,ako su crveni onda su oni kojima sam duzan,plavi su cure a obicni su znak da su i ribice imale pozive,na cekanju:)

a i ona isto, zar ne vidi kakvo je vrijeme vani? :DDD

Dešava se to i meni.Zato šaljem sms samo jednom. Ako ne odgovori, nije moj dan. Odem spavat.

Predug ti je zaplet, a vrhunac je u biti rasplet. A ja cijelo vrijeme očekujem peripetiju... Ajd nemoj nam pričat viceve. ;)

luce, hihi. baš tak:))

A meni sad smiješno zato što mi nije smiješno. Baš me je teško nasmijati. ;)