srp mog djeda antuna

 
jučer u 11 navečer dva su se gospodina valjala po cesti ispred kafića u mojem kvartu.
baš valjala. ne tukla. doslovno. v.a.lj.a.l.a.
pomislila sam kako je moja mama bila u pravu kad mi nije dala ostajat vani do kasno u noć.
pomislila sam kako sam ja bila u krivu kad sam je uvjeravala da mi se loše stvari mogu dogodit i usred dana.
mogu, ali je manja vjerojatnost.
pomislila sam kako sam, s godinama, internalizirala svoju mamu. to je možda njen najveći uspjeh i sreća. pomislila sam kako sad sama dignem guzicu u ponoć i došećem do svog kućnog broja.
nije stvar u tome da se bojim Ljudi Koji Se Valjaju Po Podu. zato jer sam uvijek u društvu dovoljnog broja muškaraca čija nazočnost priječi uplive Valjušaka u moj prostor.
stvar je u tome da se ti moji muškarci s vremenom pretvore u Valjuške.
e TEK TAD stvar postaje ZBILJA ZAJEBANA :DDD
 
 

cuj, a da ti nisi pomalo paranoicna????

ko si ti?

šta oćeš?

U don't wanna know :)))))))))))))))))))))

ćitaj moj blog

điz, kol, ja si uvijek prolijem kavu po tipkovnici čitajući tvoj log. :))

i ja se navece valjam ...pa to je uredu

S vremenom se reinkarniram u karfiol, a ne u valjušak.

... mda... nisu više ni gospoda, ono što su nekad bila .(čka-krumpir-tijesto)

Pa što ima loše u valjanju po podu. I to je način da se stigne od točke A do točke B. Samo s malo više trenja... Da se ljudi nisu valjali po podu, ne bi nikad izmislili kotač.

a da se nas dvije valjamo po podu,bio bi skandal!:)(a baš bih se htjela nekad provaljat):)

Ah, jedva čekam taj dan kad će ljudi koji se valjaju po podu prestati biti obilježavani kao ćudaci. Ah.