srp mog djeda antuna

 
znam se nekad smijat ko da me svi đavli gone.
jedini je problem što mi se to događa (i onda) kad sam sama u sobi.
ne pred monitorom, ne s mobitelom.
iz sjećanja mi bez ikakve najave iskoči sekvenca razgovora ili djelić situacije...
..i osjetim snagu željeznice u pokretu koja tutnji kroz mene i manifestira se smijehom.
ali kad imam tako prokleto smiješne ljude oko sebe.
tolko su smiješni nekad da im se moram smijat s odgodom jer bih u suprotnom umrla od smijeha da odsmijem sve odmah.
 

je je tak i ja :D

to je dobro za trbušne mišiće, facijalne, za srce i glavu. Ne.To je prekrasno,zapravo.

smijat s odgodom. :) A znam na šta misliš. Ko da te netko poškaklji kad se sjetiš.

to sa odgodom kao kad u školi neko izvali najbolju foru na svijetu, a nesmiješ se nasmijati na sav glas jer će te profa poslat van

Tolko ti je smiješno da ne možeš odmah odsmijati sav taj smijeh. :)

Eh. Neki shvate vic prije, a neki kasnije. :DDDDDDD

a di je TEBI kućica!?:)))

Ging. :DDDD

kol, mislila si reć: "ko da me svi ĐAVRAZI gone"?

ging, kako li si je samo izvukla iz podruma, svu prašnjavu, a TAKO blještavo smiješnu:DDD

đaaavrazii:DD zaboravih na to:DD đavrazi. kakva vrhunska riječ