cyclame

otisla je iz mog zivota brzo i necujno, a ja svakim danom sve bolnije osjecam njezin odlazak. otisla je, a ne sjecam se jesam li joj ikada rekla koliko je volim.... sjedim na krevetu, i dok ovo pisem osjecam kako mi dolaze suze. ponovo. jos jedna noc provedena u bezbrojnom premotavanju filma unazad, u rijecima koje su ostale presucene jer ja nisam bila dovoljno hrabra da predju preko mojih usana... u djelima koja su ostala nedovrsena, jer ja ponovo nisam bila hrabra da nesto poduzmem. umirala je... a ja sam razmisljala o tome da li mi je majca na ledjima zguzvana... plakala je, a ja sam bilja ljuta na nju jer nije ostala u mom zivotu zauvijek. nakon sto je otisla... nakon sprovoda, nakon svega, kukavicki sam se popela u njezinu sobu, i pocela plakati. bez glasa. samo suze. klizile su mi niz lice, i padale na krevet... na plahtu gdje je ona noc prije bezbrizno spavala... sada je on ostao sam. svaku se vecer pitam kakav je osjecaj lijegati u prazan krevet, nakon sto si ga skoro 50 godina s nekime dijelio. svaku se vecer ljutim samu na sebe jer sam bila kukavica i nisam joj dala posljednji poljubac prije nego sto su je polozili u zemlju... svaku je vecer sanjam....
zar zaista moramo ostati bez onih koje volimo? zar stvarno nema nikakvog drugog nacina? bolan je svaki udisaj, jer znam da ona nikada vise nece disati... bolan je svaki pokret, jer znam da se ona nikada vise nece pokrenuti... bolan je moj zivot, jer znam da ona nikada vise nece zivjeti kraj mene....
 
hvala ti sto si postojala, i sto si moj zivot ispunila ljubavlju... za bozic ce biti godisnjica tvoje smrti, a ja i dalje ne mogu doci na tvoj grob, jer jednostavno nemam hrabrosti... jer mi se smuci od pomisli da si pod zemljom. jer te zelim za sebe i kraj sebe....
molim te, vrati se.... dati cu sve... molim te, vrati se... 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

ti si zgubidan .

takvim stavom nikad nećeš naučitit normalno živjeti sa boli i činjenicom da si nekoga izgubio..ja več deset godina nemam također jednu osobu koja je bila moj jedini prijatelj, po svemu sudeći, đubre koje mi je trenutačno šefica neće mi dozvoliti ni da odem na njegov grob kad mu bude ta godišnjica, ali ja živim s njegovom uspomenom... i stvaram moju vlastitu obitelj... i tako znam da sam ostvarila što je od mene očekivao i kako me je odgajao...

hej, samo sam olaksala dusu nista vise... znam zivjeti s tim, ali volim izbaciti iz sebe stvari koje me muce.nisam nikakav zgubidan. ne pisem ovo jer trazim da mi netko nesto komentira, pisem za vlastiti gust i dusu...

O.K. - S O J I !!!!!!!!!!!!!!

teško je zaista kada nekoga izgubiš..ali uvijek ostoji bolje sutra..živi za to!..i nedaj se od nekih ovdje isprovocirati.pozdrav od mene :)

i odi spavati!laku noć..:)