Bajka o vratima

...Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: "Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kaže joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!" Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol... Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći. ...A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu...

o ptico...tako si mi bliska...gotovo da bih ostala u tvojoj blizini! jadni li smo mi ljudi...doista mogli bi od ptica učiti!

prekrasno;))))