Cvijet kraj izvora...je sjena duše

I tako, Čarli, dok sam pomilovala meka krila bijelog anđela, u meni se prelomila svjetlost na tri dijela i nestala. Iz neskladnog sklada u krugu rotiram jednu te istu misao, jedan trenutak. Sa usana, suhih kao život, ne silazi riječ. Ne želim više riječima, tim lijepim zavodnicama, dati ni daha života. Nekom brzinom polako sam zakoračila u novi svijet sjena, drugačiji od prethodnog, ali opet moj svijet. Lijepo je opet biti na poznatom terenu, uz poznate elemente rasipanja daha i zatvaranja duše do kraja zatvaranja. Čarli, vrijeme mi je zatvoriti dušu i pustiti je da se odmori. Previše je davala. Umorila se. Uzrok svemu je hladna voda kojom sam oprala lice i te osjetljive oči, dok se kroz ovaj zimski dan tiho razlijeva plazma kroz krvnu smjesu i polako kreće do svog ekvinocija. Vrijeme je za polazak. Bit će još lijepih trenutaka, Čarli. Vrijeme je odmoru.

čovjek se umori davajući sebe... nije li vrijeme da drugi malo sebe daju i pruže ruku i tad znaš da nisi sam...

dajući sebe, dobivamo i druge... bez akontiranja za budućnost, dajemo iz svog viška... ako nemamo sebe u sebi, ne možemo se ni dati drugome niti primiti drugoga u sebe...

čovjek dajući sebe drugima osjeća se dobro jer zna da čini dobro djelo i to ispunjava njegovu dušu...čini ga sretnijim.

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr