srp mog djeda antuna

postojao je razlog zašto nisam ljudima koje znam iz prostora govorila o sebi u ovom neprostoru.

zato jer bi to imalo efekt kao kad mi netko od ukućana uđe u wc dok serem. onako, pogledam tog nekog iznenađeno i malo ljuto, drek stane, taj ode, a ja sa mogu jebat onda s poluvisećim govnom iz dupeta.

i pripremat se na pol sata koncentracije da do kraja završim započeto.

osim toga, ne volim publici vidjet lica. krasan je taj polumrak virtualnog kazališta u kojem samo oči blinkaju, a ja ne znam čije su. to je naprosto prekrasno i želim da tako ostane.

šta je tu nejasno?

Blink blink... jos uvijek te lijepo citati :)

:)))).....jasno kao dan u ponoć....