vrag nosi adidas

 I gledam ga tupasto..otpijam srk po srk kave i pitala bih ga u njegovom monologu kakav to dijalog vodi, ali neću, gledat ću ga tupasto.....plače mi se, žao mi ga je, u što se pretvorio mladić koji je nekada zabavljao nas koji se nismo umjeli zabavljati pred ogledalom, odlično je glumio, prvoklasni imitator, roditelji su ga vukli po predstavama predstavljajući ga kao čudo od djeteta, ali on je bio čudo od djeda. Jedino što može pružiti je sexualni užitak, samo, samo njemu se čak ni to neda, ne interesira ga ono za što je talentiran, ne interesira ga ništa osim da se posere i obriše guzicu prvom osobom koja naiđe a nosi maramice....Jadnim sa njim, jadnim sa svojim prijateljem, ali kada se okrenem shvatim da on zapravo jadni sam, ne , nisu to moje riječi, tako kaže, sam tako kaže. Kako mu pomoći? Ostaviti ga da podiže teret, izbrisati ga. Tko će meni pomoći u kaosu, taj će i njemu u jadnjenju...nitko, nema nam spasa kažem mu, ali naravno ne čuje me, misli da ću ga spasiti ja ako se priključim u njegov veliki plan uništavanja okoliša....i zato, zato volim sjesti pored ispisanog zida "što činiš prirodi i tebe će snaći"

ja nevolim nogomet

ali zato volim rum-štangice...

ni ja:), al što sada da se radi? još 15 minuta do kraja