srp mog djeda antuna

 
sjedim tako u uredu, kuckam po kompu, dobar dan, doviđenja, izvolite, smješkam se, odem si po kavu, nekad mi donesu, ooo kako ste nam danas, ooo pa dobro, kako ste vi, napokon ste nam stigli, riješit ću to, evo stižem, ne brinite, nosim cipelice i košulju s gumbima, imam moć u rukama i par fascikli u torbi.
bože, da me moji ljudi vide..., pomislim dok zatvaram vrata ureda iza sebe, skidam žuljevite cipele, sjednem na stolac sa dupetom i oba dva stopala na sjedalu, odgurnem se od stola kako bi se zavrtila na vrtećoj stolici i okrenula prema prozoru, gurnem prst u nos, ....da me vide, umrli bi od smijeha.
no, najbitnije je (za kolaju) da se kolajine putešestvije nastavljaju. jer ja sam još ona ista budalajah. sutra bih mogla pisati o ranojutarnjem posjetu nepoznatom groblju ili novim vidikovcima crno-bijelog grada. ili prečicama koje ne vode do željenog mjesta. ili o putu na posao koji izgleda kao put na izlet ili avanturu. nešto u stilu ivane brlić m. šegrt hlapić, gita i ta ekipa. ili ....
ili-ili.
 
 

glavno da ima net :DD

tko zna...ako kreneš precicom...možda naletiš na mene...

prdi prda seri sera ...sve petparačke priče

možda imaš kameru u uredu:D (kolajah mala radnica:))

Žmpel madmazel :-) (Kolaji je frka. Boji se da je odrasla. Na-na-na-na!)

Bonjour, mademoiselle :)

... do-đavola (samo se nadam da se nećeš razmnožavati... /to bi bilo previše za ovaj planet/...).(č_a)

Tja, japiji ne odgovaraju na poruke. ;)

Haj, srečno!