Gdje je moje mjesto?

U mojoj zemlji bjesnio je rat. Moji sunarodnjaci bili su bijesni na svijet, bijesni iz inata, bijesni iz nemoći.
Iz inata jer su nam branili da postanemo slobodni, iz nemoći jer nam nisu htjeli pomoći.
Pa zašto ne pošalju sve vojnike da nas zaštite, kako mogu mirno gledati dok nas ubijaju i gaze, naše crkve pale, pitali smo se, vikali smo, urlikali. Gdje su sada Amerikanci, Belgijanci, Englezi i Francuzi, gdje su Nijemci, Talijani, Nizozemci? Zar i mi nismo dio civilizirane Europe, dio njihovog svijeta?
A znali smo, znali smo da život jednog Amerikanca vijedi 100 Hrvata, život jednog Talijana 50 Hrvata, život jednog Belgijanca 10 Hrvata.
A pitamo li se danas koliko vrijedi život jednog Hrvata? 10, 100, 1000 Afganistanaca, 10000 Sudanaca? Jesu li oni koji su najglasnije vikali gdje su Amerikanci, spremni poslati naše vojnike u rat? ili u nametanje mira? Pa toliki nas trebaju!
I zašto život jednog vojnika vrijedi više od žiovta policajca ili vatrogasca? Nije li vojnik školovan i plačen da se bori, da ubija, a policajac da štiti, vatrogasac da se sa vatrom bori. Da povučemo policajce sa cesta da ne bi stradali?
Zašto smo svi toliko dvolični i površni?

kaj je tebe puknula kolekivna svijes danas:))? ali u pravu si, i da, dvolicni smo i povrsni.

nismo. ali do te svijesti kasno stižemo...